“Biti pjesnikinja jedan je od najnezdravijih poslova – bez određenih radnih sati, a sa tako mnogo iskušenja!”

(E. Bishop)

bishop583

Piše: Enesa Mahmić

Elizabeth Bishop (1911-1979.) je američka književnica koja nije podlegla književnim konvencijama vremena u kojem je stvarala. Odrekla se eksperimentalnih tehnika modernizma i napisala stihove koji su se stilski znatno razlikovali od stihova njenih savremenika. 1959. godine dobila je Pulitzerovu nagradu za poeziju, 1970. National Book Award, a 1976. bila je prva žena koja je dobila Neustadt međunarodnu nagradu za književnost.

Identitet i književni stil

Iako se deklarisala kao feministica i lezbijka, Bishop nije željela da bude posmatrana kao ”lezbijski pjesnik” ili kao “ženski pjesnik”. Željela da se o njoj sudi na temelju kvalitete njenog pisanja, a ne na osnovu njenog spola ili seksualne orijentacije. Odbila je da bude objavljena u “muškim” antologijama u kojima se nađe tek jedna ili dvije pjesnikinje, kao i da bude objavljena u isključivo ženskim antologijama. Tu averziju od razdvajanja spolova koju neki teoretičari vide kao prerani frumpiness a drugi kao žrtveni feminizam Bishop je zadržala do kraja života. Klasifikaciju umjetničkog rada prema spolu smatrala je štetnom za spisateljice. U pismu Jean Keefe, ona piše:“Nesumnjivo spol ne igra važnu ulogu u stvaranju umjetnosti jer umjetnost je samo umjetnost, i razdvajanjem književnih, likovnih, muzičkih djela, itd., u dva spola je naglašavanje vrijednosti u njima koje nisu umjetnost.”

Pjesmom “U čekaonici” Bishop odbacuje “vječito žensko”. Nakon što vidi neke užasavajuće grudi, lirski subjekat konstatuje: “Zašto bih trebala biti moja tetka, / ili ja, ili bilo ko drugi?”

I dok su neki od njenih istaknutih savremenika (poput Roberta Lowella i Ivana Berrymana) najintimnije stvari iz svog života “prodavali” kao dio pjesništva, ona je izbjegavala tu praksu. Npr. Berryman je alkoholizam i depresiju stavio u žarište svojih pjesama a ona bez obzira što se se kao i Berryman borila s alkoholizmom i depresijom tijekom svog odrastanja, nikada nije pisala o toj borbi. Kada je Lowell kao materijal za svoju kontroverznu knjigu “Dolphin” (1973) koristio privatna pisma koje mu je slala bivša supruga Elizabeth Hardwick, Bishop je osudila taj neetični čin. U pismu Lowellu, od 21. marta 1972, ona mu sugerira da ne objavljuje knjigu: “Neko može jednom koristiti nečiji život kao materijal za pjesme – neko može uvijek -ali ta pisma što krše povjerenje?! (...) Umjetnost jednostavno ne vrijedi toliko. “

Elizabeth Bishop 007

Bila je perfekcionista. Njene pjesme nisu rezultat brzopleti škrabotine na salvetama dok jede kajganu u jutarnjim satima. Trošila je mnogo vremena polirajući svoj rad i objavila samo 101 pjesmu (ostale su joj objavljene nakon smrti). Njene stihove karakterišu precizni opisi fizičkog svijeta i zanimanje za socijalne teme. Bez obzira na novac i privilegije koje je imala u životu interesovala se za tvornice, farme i ribarska sela. Analizirajući njezin mali, ali značajan opus, Ernie Hilbert je rekao: “Bishopina poezija je izražajna po svojoj trezvenoj obeservaciji, filigranskoj preciznost, brižnosti za malim stvarima svijeta, minijaturističkoj diskretnosti i pažnji. Za razliku od bezobrazne i konfuzne poezije — koja je počela ovladavati američkom književnosti u drugoj polovici njenog života — njezine pjesme su tako lijepo izbalansirane kao Alexander Calderovi mobili, svaki element, svaka težina značenja i pjesme, bez mane se uklapaju jedni s drugima.” (Mobil je pokretno prostorno tijelo. Ono se samo giba, bilo strujanjem zraka, elektromotorom, ili nekim drugim izvorom energije. Gledatelj ne mora obilaziti oko mobila da bi ga cijelog sagledao; on se sam okreće i sa svih strana pokazuje.)

Značajna djela

Poezija: “Sjever i jug” (1946), “Pjesme” (1956), “Pitanje putovanja” (1965), “Geografija III” (1977).

Proza: “Brazil” (1962), “Dnevnik Helene Morley” (1977).

Jedno umijeće

Umijeće gubljena nije teško naučiti;
Toliko je stvari, čini se, ispunjeno namišlju
Da budu izgubljene. I da njihov gubitak nije nikakva katastrofa,

Izgubi nešto svaki dan. Prihvati smetenost zbog

izgubljenih ključeva, uzaludno potrošenog vremena.
Umijeće gubljenja nije teško naučiti.

A onda uvježbaj gubljenje dalje, gubi brže:
Mjesta, i imena, i prostora gdje si trebao putovati.
Nijedan od ovih gubitaka neće donijeti katastrofu.

Izgubila sam mamin sat. I gledaj! Moja zadnja, ili
predzadnja, od tri voljene kuće je otišla.
Umijeće gubljenja nije teško naučiti.

Izgubila sam dva grada, i voljene. I, protračila,

neka kraljevstva koja sam posjedovala, dvije rijeke, i jedan kontinent.
Nedostaju mi, ali nije katastrofa.

-Čak i gubljenje tebe (tvog glasa koji me zeza, kretnji koje
volim) Nisam trebala lagati. Očigledno je,
umijeće gubljenja nije teško naučiti.
Iako ono može izgledati (Zapiši to!) kao katastrofa.

 

Uspavanka za mačku

Minnow, idi spavati i sanjati,

Sklopi svoje divne velike oči;
Oko kreveta tvog Događaji pripremaju
Najugodnije iznenađenje.

Draga Minnow, prestani se mrštiti,
Surađuj, samo se ne žali,
Utopljeno nijedno mače neće biti
u Marksističkoj Državi.

Radost i Ljubav, obje će tvoje biti,
Minnow, samo bez zlovolje.
Sretni dani uskoro stižu da zadovolje –
Spavaj i pusti ih neka dođu...

 

Casabianca

Ljubav je dječak što je stajao na zapaljenoj palubi

pokušavajući da odrecituje pjesmu: “Dječak je stajao na
zapaljenoj palubi” Ljubav je sin
što je stajao mucajući pjesmu
dok je siroti brod u plamenu padao.

Ljubav je tvrdoglavi dječak, brod,
čak i mornari što plivaju
podjedanako želeći platformu učionice,
ili izgovor da ostanu
na palubi. I ljubav je zapaljeni dječak.

Izvor: kul.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU