dario

Vjeko me je primio u svojoj kancelariji ("ofisu", kako je on na­zvao tu sobu veličine mog stana, natrpanu kožnim foteljama, stak­lenim stočićima - čija je jedina svrha bila da na njima stoje neke pseudoantičke figurine i kineske vaze - "berberima" po zidovima.)

Prije nego sam ušao u njegov "raj", bezbeli da sam morao proći kroz "čistilište", pored sekretarice, kojoj su cipele sa visokom pot­peticom bile apsolutno nepotrebne, jer je ionako imala problema da svoje duge noge smjesti pod sto. I ostatak je bio primjeren nogama: sise, lice, oči, usne, obnažene ruke...

Sto je bio čist, prazan - ako ne računamo telefon, jedan od one vrste što prima poruke, šalje ih, guta i riga telefaksove, svjetluca bezbrojnim dugmićima, a kad zazvoni, najradije biste pobjegli, jer ne znate (kad sa strahom podignete slušalicu) šta vam je dalje radi­ti, šta pritisnuti, a da ne zajebete nešto. I kompjuter pod "permus".

(Stigao sam pomisliti: "Gdje su one sekretarice moje mladosti? Kojima je, po dolasku na posao, prva stvar bila da skinu preuske, neudobne, cipele, a iz plakara izvade neki razgaženi par; koje su uvijek bile zagrnute džemperom, jer im je "bio" propuh od prozo­ra; među gomilama papira, olovaka, spajalica, heftarica, fildžanima, na stolu, furnira progorenog opušcima, stajao je crni, bakelitni telefon; u najdonjoj ladici je morala biti flaša "vinjaka" i rakijske čašice, a u ćošku, na štokrli, rešo, tegle kafe i šećera; pored vrata drvena vješalica sa nečijim zaboravljenim kišobranom, koji tu visi već vijekovima; prsti su im bili umrljani crnilom od trake za pisaću mašinu, koja se svakodnevno kidala i zapetljavala; svoje šefove su zvale "krštenim" imenom ili po nadimku i uvijek se žalile na migrenu... O, bože, kako sam ih volio: kad ti one kažu da je ho­norar uplaćen - možeš odmah početi piti i čašćavati!")

Kad me pogledom ocijenila kao "šupka" i "gnjavažu" (a, učinilo mi se i da je pogledala jesam li ostavio blatnjave tragove za sobom na itisonu), upitala je: "Gospodin želi?".

Džabe joj garderoba, šminka, sise, jer iz samo te dvije riječi je "tuknula" mahala.

"Treb'o bi do Vjeke."

"Imate li zakazano?", slavodobitno je upitala.

Odmahnuo sam glavom: "Nemam. Recite mu samo da ga treba Daco."

Pritisnula je neku puljku ispred sebe i, razdvajajući rečenicu na slo­gove, gledajući me netremice, rekla: "Gospodine direktore, ovdje-je-neki-Daco. Kaže-da vas treba...", a sekund kasnije, duboko razočarana, ustala je da mi otvori vrata: "Gospodin direktor će vas primiti."

(Pomislio sam: "Jebo te gospodin direktor", a, onda sam se nas­mijao u sebi na apsurdnost te pomisli, jer joj je to sigurno u "opisu radnog mjesta".)

"Vjeko!", uzviknuo sam.

Ne baš od sreće što ga vidim poslije dugo vremena, nego sam zinuo od čuda: "Nisi se ništa promijenio."

Postoji vjerovanje da glupi ljudi ne stare (ili barem da stare sporije), ali Vjeko je bio zadnji čovjek za kojeg bi se moglo ustvrdi­ti da je glup: u školi je vazda bio odličan učenik, najbolji u šahovskoj sekciji (što baš i ne mora biti pouzdan znak pameti), pob­jednik takmičenja u matematici, "za bobu šampion škole u znanju" u četvrtom razredu osnovne, na kvizu na kojem sam ga ja sjebao za jedan poen odgovorivši tačno na pitanje koliko ima dvocifrenih brojeva u nizu od jedan do sto; engleski jezik mu je ležao, solidno je crtao, a ni u sportu nije bio loš...

Sad je preda mnom stajala uvećana slika Vjeke snimljena prvog školskog dana u dvorištu Vježbaone, sa drvenim tribinama FIS-a u pozadini. Na slici (koju još uvijek čuvam u nekoj kutiji za cipele) su: Šeha, crn i lijep kao umiljato kuče, Mise, koji pravi blentavu grimasu, Bukva, viši za glavu od sviju, Zeko, kao da se sprema uteći, Mirza, u čiji osmijeh može stati cijeli svijet... ja, s izrazom lica koji bi se lako mogao protumačiti kao gađenje, ali to mi samo sunce ide u oči, i Vjeko, s ozbiljnim smiješkom, u sivom odijelu od listera (!) i s leptir-mašnom (!).

Isti smiješak me i sad dočekao, isti bucmasti obrazi, koji kao da nisu bili izbrijani, već depilirani, savršeno skrojeno sivo odijelo, leptir-mašna i (ne ona prostačka, s lastišem, nego prava, na vezi­vanje, za koji treba proći kurs), neki blagi, nedefinisani miris kao oreol oko njega. Pružio mi je ruku: "Daco - uvijek isti", slago je k'o pas - da sam oduvijek ovako izgledao, roditelji bi me sigurno bacili u bunar.

Vjeko je sad vodio nekakav posao - predstave nemam, ali sam bio siguran da je unosan i nezakonit (što podrazumijeva jedno drugo).

Ali nisam mu došao "na noge" da pričamo o etici i moralu, nego da se pokušam ogrebati za koju paru za štampanje svog rukopisa.

Pitao me je šta ću popiti: "Ne znam - sve mi je drago. Popiću ono što i ti."

Pritisnuo je dugme na identičnoj spravi kakvu je imala i sekre­tarica i ona je ušla, njišući bokovima kao brod. "Stela, možeš li nam nasuti dva kurvoazjea?, ako ti nije teško."

Čovjek bi očekivao da će se ona morati sada obući, izaći na bljuzgavu ulicu da u "granapu" kupi flašu, ali ona je samo prošla iza Vjekinih leđa i iz bara-frižidera izvadila trbušastu, orošenu flašu i dvije čaše, a ja sam, dočekavši svoj trenutak, s "konsternacijom" uzviknuo: "Konjak! Hladan?!"

Nešto nalik na zbunjenost se pojavilo na Vjekinom licu kad je za zeru povišenim glasom rekao: "Stela, koliko puta ti moram reći da se konjak nikad, nikad ne služi hladan, niti s ledom?"

Pili smo "viljamovku", a on nije mogao da ne primijeti: "Za mene je ovo malo prerano, ali zbog tebe..."

Počeo je pričati o svojim poslovnim uspjesima gledajući u mene ne kao u čovjeka, školskog prijatelja, nego u TV-kameru; zanebesalo mi se u glavi od cifri koje je tresao kao iz rukava, a onda je shvatio da se zajebao, da je očito da sam došao da tražim nešto od njega, pa je ljutito strsio rakiju, natočio nam još po jednu, a tad su počele žalopojke: veliki troškovi, korumpirani političari koji traže svoj "dio kolača", saradnici kojima ne možeš vjerovati, visok rizik prevoza...

Nisam slušao: bilo mi je jasno da prije mogu dobiti pare za štam­panje knjige od Preporoda nego od njega.

Kao neki bijedni tračak nade sam osjetio kad je počeo da govori o mom pisanju, ali čim sam čuo ono sranje od prve rečenice, rečenice koju čujem stotinu puta na dan: "Prvo je kad otvorim Slobodnu Bosnu da tražim tvoj članak." ("Šuti, dobro je: makar ga nije nazvao sastav", pomislio sam.)

Nastavljao je: "U zadnjem... ili predzadnjem broju, ono ti je bilo strašno, odlično... Šta je ono bilo? De, pomozi... ma, znaš kad si pisao o onome... Ma, sjećaš se?"

"Znam na šta misliš: članak se zove ONO", jedva sam procije­dio i oborio pogled.

Ne znam zašto, ali osjećao sam stid.

Kad sam išao njemu, imao sam spreman "govor". Trezven, argu-mentovan, odlučan, ali ne drzak pristup, realan, ali ne udvorički, a sada sam se osjećao kao da sam se popisao po svemu što sam radio proteklih trideset godina.

On je nastavio:

"Ali, znaš, to što pišeš - ne kažem da nije dobro, ali, nekako... nekako je crno, mračno... Znaš šta mislim? Ispade da ti se u životu nije desilo ništa lijepo?"

"Naravno da jeste, ali to cenzura ne bi pustila."

Pravio se da se nasmijao, a onda opet spustio ozbiljan izraz na lice:

"Pa, dobro, mogu li ti šta pomoći? Sve što ti treba, sve što sam u moći. Znaš, ovo je sreća da si me uhvatio ovdje - obično sam na putu. Ali, slobodno možeš ostaviti poruku Steli, mojoj sekretarici. Upoznao si je?" (Čuj: "upoznao si je". Kao da sam s njom proveo petnaest dana zaključan u sobi.)

Morao sam nešto reći, a da to ne bude "ko ti jebe matar". "Znaš, kćerci mi je sada, dvadesetog, rođendan..." Osjetio sam kako ga hvata panika...

"Čuo sam da imaš kalendare sa motivima Sarajeva. Htio bih joj poslati nešto što nema u Americi."

Skoro da je odahnuo i počeo rovati po ladici izvlačeći razne for­mate... Odabrao sam srednju veličinu:

"Ovaj će biti dobar. Hvala ti".

"Ma, daj. Ne budi smiješan. I, ne zaboravi: šta god ti treba..."

"Neću."

* * *

Napolju su padale mokre krpe snijega, pa sam kalendar strpao u njedra da ne pokisne.

Pored mene je profurao taksista i "okupao" me od glave do pete, a ja se nisam okrenuo za njim i nemoćno ga poslao u pičku materinu.

Hodao sam i osjećao se kao da me neko guši, nježno i bezbolno; kao da je neko obmotao svilenu leptir-mašnu oko mog vrata i steže li, steže...

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU