6hipsteri kovrkaju

U rasponu od samo godinu dana tri su relevantna naslova iz novije hrvatske književne produkcije za glavnu ili sporednu temu “izabrala” tzv. civilni sektor. Što se to u posljednjih nekoliko godina u tom sektoru dogodilo da je postao atraktivna tema za književnu obradu?

 

U svome novom romanu “Pravila igre” Đurđa Knežević otvara rijetko provokativnu temu, ali pritom često griješi: tako je, barem, zaključio najagilniji postjugoslavenski kritičar Vladimir Arsenić, a većinu njegovih stavova o knjizi i nije teško potpisati. Međutim, usprkos konfuznoj izmjeni perspektiva, krivim kompozicijskim koracima i ostalim problemima iz domene narativne ekonomije koje Arsenić detektira, tematski tabu što ga Knežević krši ostaje itekako interesantan.

“Pravila igre” pripovijedaju, naime, o naličju NGO-scene, o surovim obračunima i financijskim malverzacijama skrivenima iza visokih ideala borbe za ljudska prava: kroz angažman mlade Dore u udruzi za pomoć ugroženim ženama ra(t)nih devedesetih i njeno postepeno upoznavanje čvrste hijerarhije koja oblikuje ljudskopravaške organizacije raspleće se priča o beskrupuloznoj eliminaciji nepoželjnih konkurentkinja među aktivistkinjama, stalnom lovu na donatore, “tržnici načela”. “Znaš o čemu se radi?”, pita Doru iskusnija kolegica: “Uvijek i svugdje postoje pravila igre i postavlja ih onaj tko ima moć, a ta ovih dana nije u nekoj velikoj pameti, danas je ona u novcu, vještinama, lukavstvu, spretnosti, bezobzirnosti… Ako uđeš u tu igru, pristaješ i na pravila.” Pravila jesu nepisana, ali nisu bezopasna: tko ih se ne pridržava, čeka ga brzo izgnanstvo.

Udrugaške intrige

Knežević prvenstveno zanima gola tehnologija moći, psihogrami licemjernih aktivistkinja, njihove spletke i taktike: politička dimenzija, sam “sadržaj” onoga čime se bave, naizgled je pomaknut u drugi plan. Udruga, uostalom, ostaje neimenovana, njene se aktivnosti spominju tek kao misteriozni “Projekt”. Iako će ovakvo prešućivanje zbog autoričine aktivističke prošlosti u nekim krugovim sigurno biti shvaćeno kao puko šifriranje, a “Pravila igre” čitana kao pikantan roman s ključem, ona su zapravo najzanimljivija na marginama vlastite pripovijesti, tamo gdje se – kao što je i Arsenić primijetio – “nagoveštava odnos Projekta i spoljnog sveta, posebno njegovih struktura moći i prisile”.

Diskretni lajtmotiv nezaposlenosti, recimo, sjajno sjenči osnovnu priču socijalnim kontekstom: Dorinu vjernost šefica Projekta Renata pridobiva tako što “sredi” posao njenome momku, uručivanje otkaza mlađim aktivistkinjama posebno je draga zanimacija jedne od okrutnijih moćnica udruge, neprestana prijetnja nezaposlenosti funkcionira kao plauzibilna motivacijska matrica za dobar dio likova. “Kaže jedna meni, ne traži pomoć, radila bi, veli, bilo što, ali nema posla”, prepričava Renata. “Hah!, pa danas nitko nema posla!, lijepo sam joj rekla… a i gdje ću joj ja naći posao? Nismo mi biro za zapošljavanje…” Osim što nisu biro za zapošljavanje, u udruzi ne preuzimaju ni sustavniju brigu za žene: “Što je njoj? Šalje nam iz prihvatilišta žene kao na traci (…) Pa nismo mi sklonište, mi smo projekt, drukčije je to…”

Kroz nekoliko usputnih poteza skicirana je tako šira slika ljudskopravaške scene devedesetih – nezaposlenost i materijalna oskudica koji diktiraju individualne odluke, projektna logika kao mršav supstitut urušene mreže socijalne zaštite, goleme ekonomske razlike između nekolicine “zvijezda” udruge i njihovih nezaštićenih zaposlenica – pa se na tim mjestima dojam o romanu ipak popravlja. A ukoliko “Pravila igre” i ne ulaze među najbolje tekstove aktualne književne sezone, ona frontalnim otvaranjem tabuizirane teme barem bacaju zanimljivo povratno svjetlo na dva naslova iz najužeg vrha novije produkcije.

Cinizam promatrača

Prvi je “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka, kompleksan roman u kojem se prepliću sudbine ilegalnih bliskoistočnih imigranata, odnos međimurskih Roma s tamošnjim Hrvatima, komplicirana policijska istraga, pomaknuta ljubavna priča: dočekan je ovogodišnjom nagradom T-portala i euforičnim kritikama, ali nikoga među kritičarima pritom nije pretjerano zainteresirala sporedna narativna dionica u kojoj Plančić, policajac zadužen za odnose s medijima, razglaba o svojim iskustvima s NGO-sektorom. I to poprilično cinično: “(…) moje radno mjesto prije priče s EU-om nije postojalo. Ja prdim tamo svaki put jedno te isto, diferencijacija pri postupanju, senzibiliziranje djelatnika MUP-a i kako je sve jako osjetljivo. Što više dramatiziram, oni sretniji. Pokupim dnevnice, vratim se kasno navečer u nedjelju, pogledam film, popijem pivo.”

Njegov je kolega zbunjen: “Ja mislio da su to sve volonteri i entuzijasti. Sandale, lanene hlače, žene nose marame na glavama kao da imaju leukemiju.” Pa mu Plančić podrobnije objašnjava: “Da, možda prije petnaest godina. Ovo je nova generacija. Aktivizam i dobročinstvo su roba. Računaju se troškovi, smišljaju slogani, svi govore riječi poput ‘projekt’, ‘grant’ i ‘klaster’ (…) Fine žene, speglana kosa, dupla prezimena, dizajnerske torbe za laptope, umišljene devijacije septuma, reže jedne na druge jer si međusobno otkidaju od kolača. Ima tamo ljudi koji se ne pozdravljaju jer je netko nekome zdipio projekt. I svatko svakom laže u facu o svojim rezultatima. A ovi entuzijasti vjerojatno ostaju u uredima, kuhaju kave i printaju materijale.”

Sferom ljudskopravaških udruga u “Ciganinu” vladaju inozemni superstarovi koji na konferencije u Hrvatsku dolaze samo ako se one održavaju negdje na Jadranu, raspituju se ima li prostitutki u Westinu, dok “neki Finac uvijek traži hotelsku sobu sa staklenim stolom, da može od ispod gledati kako njegov mladi prijatelj sere. Borci za ljudska prava, stari moj.” Plančićev gubitak iluzija toliki je da više i ne vidi veću razliku između svog i njihovog posla: “Jednaki su na puno načina, svijet policije i svijet civilnog sektora, oba traže pseću lojalnost. Policija ti zauzvrat krpa komplekse, većinom muške. A ovaj drugi svijet ti daje licencu da si pravednik među narodima.”

Poza liberalnog intelektualca

Jedan od važnijih likova iz romana Slađane Bukovac “Stajska bolest”, kojeg upoznajemo samo kao Profesora, s Plančićem se ipak ne bi složio: “Profesor nikad nije volio policiju. Ni šezdesetosme, ni sedamdesetprve, ni devedesetprve, ni devedesetpete. Niti ikad prije, poslije, i između tih godina.” On je stari opozicionar i antiautoritarac, slobodni intelektualac: na fakultetu drži predavanja o ljudskim pravima, čita knjige o totalitarnim režimima, pomaže udrugama koje se bore ženska prava.

Kroz njegov lik, Bukovac vješto iscrtava dobro poznati habitus liberalnog intelektualca s “ovih prostora”, koji se nekada hrabro suprotstavljao komunizmu i nacionalizmu, a danas je uglavnom razočaran: “S populacijom je još donekle suosjećao u totalitarnim režimima, ali u demokraciji mu je postala upravo odbojna. Ni od čega nije toliko zazirao kao od ‘naroda’, te sadomazohističke nepismene i podmukle bujice, koja neprekidno sama kopa vlastite rake. Preostalo mu je još objavljivanje tekstova u ozbiljnim stranim časopisima, i žestoka pijanstva s gostujućim Skandinavcima iz Greenpeacea, koji su mogli podnijeti apsolutno sve što je servirano u tekućem stanju, kao da su trenirali na bačvama s toksičnim otpadom.”

Presudnu finesu u karakterizaciji Profesora, međutim, donosi kratka epizoda njegovog telefonskog razgovora sa službenikom nekog ministarstva, koji se javlja umjesto ministra: najednom vidimo da je Profesorova politička moć nešto veća nego što bi se to očekivalo od neovisnog kritičara režima, slobodnog strijelca i usamljenog borca. “Ukoliko ga ne pronađem u uredu za dva sata”, grmi u slušalicu, “do sutra ujutro će imati za vratom deset domaćih i pet stranih nevladinih udruga. Osobno se za domaće ne bih previše brinuo, uglavnom su niškoristi. Strane bi ga mogle navesti da nam idući mjesec najavi neopozivu ostavku.”

Književni simptom

Kroz paralelno čitanje tri recentna domaća romana dobili smo, dakle, skicu za portret ljudskopravaške civilnodruštvene scene koji ne odgovara predodžbi kakvu se njeni najistaknutiji predstavnici i predstavnice trude ostaviti: ona je itekako povezana s državnom politikom i na nju povremeno utječe, premrežena je asimetričnim odnosima društvene i ekonomske moći između entuzijastičnih volontera i dobrostojećih “zvijezda”, određena urušavanjem sistemske socijalne zaštite i rastom nejednakosti.

Ovakvo čitanje, naravno, neće se naročito svidjeti većini književnih kritičarki i kritičara: među njima i dalje uglavnom vlada zamisao da ofanzivnije političke interpretacije “prljaju” čistoću teksta, iako mu zapravo samo otkrivaju nova značenja. Neće naročito zainteresirati ni političke analitičare: iz njihove perspektive, suvremena književnost je odavno prestala biti društvena relevantna, iako to nipošto ne znači da nam ne može ponuditi relevantne uvide o društvu u kojem nastaje. I stoga, kada se u takvoj književnosti unutar samo godinu dana pojave čak tri romana koja provokativno čeprkaju po neuralgičnim točkama političkog prezenta, onda je uputnije zanemariti i književne kritičare i političke analitičare.

Pogotovo zato što u ciklusu od godinu dana u Hrvatskoj iziđe jedva dvadesetak tekstova vrijednih ozbiljnijeg čitanja i samo četiri-pet otpornih na oštrije kriterije; pogotovo zato što je jedan od ova tri u potpunosti posvećen problemima civilnog društva; pogotovo zato što dva spadaju u sam vrh aktualne produkcije. I stoga pravo pitanje nije trebamo li ih čitati iz “politiziranog” rakursa, nego: zašto ljudskopravaška tematika upravo sada ulazi u njihov fokus?

Promjene na “civilnoj” sceni

Mogući odgovor glasi: i “Pravila igre” i “Ciganin, ali najljepši” i “Stajska bolest” nastajali su u godinama golemih pretumbacija na NGO-sceni, čije ishode pratimo ovih dana. Nedavna vijest da član SDP-a Mirko Lukić osniva udrugu Kršćanski socijaldemokrati – promičući pritom po pitanjima zabrane abortusa i crvene petokrake stavove za koje je teško reći jesu li dvosmisleni ili besmisleni – ne mora se, recimo, čitati samo kao nova najniža točka ideološkog sunovrata još uvijek najsnažnije opozicijske stranke, nego i kao finale procesa civilnodruštvenih pretumbacija.

Naposljetku, Lukićevi su Kršćanski socijaldemokrati tek treći udrugaški spin-off Socijaldemokratske partije: prethodio joj je Fokus Miranda Mrsića posvećen “kulturi dijaloga”, a njemu, opet, Pozitiva Ranka Ostojića, koja je umjesto programa ponudila prazni skup liberalnih vrijednosti poput “slobode govora” i “ravnopravnosti građana na svim područjima”. Uoči taktičkog pomaka povučenijih SDP-ovih figura u civilnodruštvenu sferu pratili smo migracije u suprotnom smjeru: Zagreb je naš! – nominalno platforma, formalno partija – nastao je do jučer nezamislivim i neočekivano uspješnim ulaskom iskusnih zagrebačkih aktivista u polje predstavničke demokracije i stranačke politike.

A prije ovih preslagivanja na lijevom krilu političkog spektra, tektonski potres civilnodruštvene scene izazvao je prodor radikalne svjetonazorske desnice, započet referendumskom inicijativom udruge U ime obitelji za ustavnu definiciju braka.

Cijena političkog čitanja

U grubom zbroju, barem od 2013. naovamo odvija se dakle nešto poput politizacije civilne scene: bilo prelaskom aktera s jedne na drugu stranu granice koja je u javnoj percpeciji oštro dijelila civilno društvo od stranačke politike, bilo desničarskim osporavanjem liberalnog ideološkog monopola na pitanja ljudskih prava, imidž moralne superiornosti i distancirane ideološke nevinosti postao je nemoguć.

Poanta je, jasno, u tome da je takav imidž od samoga početka bio privid, dovoljno uspješan da sakrije ekonomske i političke kontradikcije koje desnica danas nemilosrdno eksploatira pripovijestima o “odnarođenosti” NGO-elita, prezrivo zgranutih nad glupošću masa baš poput Profesora iz romana Slađane Bukovac, i njenim materijalnim koristima, koje opisuju Đurđa Knežević i Kristian Novak. Književnost, polazeći od premisa koje se s takvom desnicom nipošto ne mogu poistovjetiti, čini stoga nešto što trebalo biti učinjeno odavno: poručuje da je car gol i nudi barem osnovne koordinate za raspravu o civilnom društvu koja neće prešućivati njegove ideološke uloge, političke učinke i ekonomske dimenzije; koja neće bježati od činjenice da je, neovisno o svim svojim beskrajno važnim postignućima, godinama služilo reprodukciji liberalne ideologije, podmazivanju tržišne logike i depolitizaciji ekonomije.

Bez te rasprave, teško da se može razumjeti ono što se s civilnodruštvenom scenom događa u posljednje četiri godine. A ukoliko je “nasilno” političko čitanje književnih tekstova cijena takvog pristupa, onda je ona vrijedna plaćanja.

Bilten 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU