Kako sam počeo da slavim Svetog Lava, rimskog papu

 Sv Lav

Piše: Srđan Šušnica

Januar je 2011.

Hodam svojim gradom, osvrćem se i gledam kako ljudi trče. Pitam ih "Kuda ćete?" Odgovaraju u trku "Trčimo na slavu, na sveca!" "Čiju slavu, na čijeg sveca trčite", pitam? "Na svoju, tuđu, Jovinu, Perinu, kako ko", odgovaraju i smiju se. Doviknem za njima, dok još nisu zamakli „Alo ljudi a odlake vam slobodan dan?“.

Niko ništa, ... nečuše me, zamakoše. Ja ostah gledati za njima. "Čikooo", trže me dječiji glas. Kao prikaza kraj mene je stajala sitna djevojčica. "Čiko pa sa koje si ti planete, kada sve to pitaš", upita me djevojčica. I dodade "Slobodan dan smo dobili od šefa, SVAKO ima pravo na slobodan dan za plemensku slavu i sveca, pa i ti čiko, takav je plemenski zakon." Zakikota se i otrči sa januarske hladnoće. Ja sam ostao zbunjen. Svako ima pravo na slobodan dan za slavu i sveca, tiho sam ponavljao. Ma znam ja, slušao sam o tim slavama i svecima, ali ko je to SVAKO, i od kog šefa se dobija slobodan dan? Da li i ja spadam u te SVAKO, koji mogu uživati slobodan dan? Hodao sam i razmišljao, ali nisam mogao dokučiti da li sam i ja SVAKO. Niko moj mi ranije nije pričao o tom plemenu SVAKO i slobodnim danima za slavu. Da li i ja mogu da imam taj slobodan dan kao i pleme SVAKO? A zašto ne bih mogao.

 "SVAŠTA i OSTALI su uglavnom bili DOLE, a neki i DUBOKO ISPOD, a sa nama u šumi je bio tek po koji SVAKO i poneki OSTALI, uglavnom su kopali tranšeje i rovove ili bili uz nas, čisto onako da ne bi bili DUBOKO ISPOD." 

Februar je 2011.

Malo gledam domaću plemensku televiziju, pa malo kako provejava snijeg, još me muče januarska pitanja i taj nedokučivi slobodni dan i to pleme SVAKO. U prebiranju misli prekide me glas sa plemenske televizije kako izgovara riječi koje će tako nenadano izmjeniti cijeli moj život. Blagotočivi glas izgovori „Republika Srpska nije Egipat. Mi smo ovdje pravoslavci, a oni tamo su svašta. Ovdje ne postoji totalitarni režim, to je definitivno“(http://rtrs.tv/av/player.php?id=11597&x=1; 06:21). Mene prođoše neki trnci, pa otrčah do TV-a da vidim koja blagost to progovara. Čim sam ga ugledao ostao sam ukopan u mjestu, očiju zaljepljenih za TV. Omađijan pojavom krupnog čovjeka, kojeg svi iz plemena pravoslavaca zovu theDIK, i njegovim mudrim riječima, nastavio sam da ga gledam. Gledam i mislim se, on očito pripada plemenu pravoslavaca i sigurno je njihov plemenski starješina i glavni vrač, jer svi se ljudi prema njemu odnose kao prema mesiji-proroku. Sjetih se pradavnih vremena kada su se isti ti ljudi iz plemena pravoslavaca klanjali mesiji-proroku karaDICKu. Izgledali su isto ovako omađijano, doduše tada su svi uglavnom bili u maslinasto-zelenim odorama, pa ih nisam mogao međusobno razlikovati. Ali sada sve to izgleda šaroliko, kao lafo individualistički i čarobno. Samo, na šta je mesija mislio kada je rekao "Mi smo ovdje pravoslavci a oni dole SVAŠTA?" Da i to nije neko pleme, sigurno jeste. Sjetih se i one djevočice u januaru koja mi reče da SVAKO može da ima slobodan dan za slavu. Misli su mi se ubrzale, svako-svašta-svako-svašta-svako-svašta... Svašta je SVAKO, SVAKO je SVAŠTA. Svako ima pravo na to – Svašta ima pravo na to – SVAKO ima pravo na SVAŠTA. I tada, odjednom, prosvjetljenje. Djevojčica je govoreći da SVAKO ima pravo na slobodan dan, vjerovatno mislila na plame SVAŠTA o kojem mesija theDIK govori. U trenu se zaleđeno februarsko veče rastopi i razmuti. Pravoslavni mesija je sve ljude podjelio na pleme PRAVOSLAVACA i na pleme SVAŠTA. Odzvanjaju mi riječi djevojčice „...SVAKO ima pravo na to, pa i TI ...!“ Oooooo, pa to je savršeno, ja sam sigurno iz plemena SVAŠTA i imam pravo na slobodan dan za slavu?!? Konačno da i ja pripadam nekom. Doduše nisam pravoslavac kao mesija theDIK, ali ja sam SVAŠTA ili što bi djevojčica rekla SVAKO, i što je još važnije pravoslavni mesija priznaje da ja postojim. Doduše mesija me ne priznaje afirmativno, kao jasnu određenost i nesumnjivost, već kao negaciju, kao bezoblični ostatak, kao prostu razliku koja preostane kada se iz mase odvade čisti i pročišćeni pravoslavci, ali ipak ja sam mu i na tom zahvalan.

 "Ne, ne, vi ne razumijete. Vi ne dobijate od šefa slavu za slavljenje slobodnog dana, već dobijate slobodan dan za slavljene slave, a slava to je vaša stvar. Zato i pitam kojeg to sveca slavite danas?" 

Sljedeći dan, još uvijek februarski, kada me je euforija prošla, dilema me napade. Da li sam ja jedini iz plemena SVAŠTA? Jesam li ja to sam, jebote? Odzvanjaju mi riječi mesije theDIKa „...oni DOLE su svašta...!“ Gdje je to DOLE o kojem mesija theDIK govori? Jesu li ti moji iz plemena SVAŠTA svi DOLE ili ima nekoga i gore? Ako smo mi SVAŠTA dole, onda mora biti da su pravoslavci gore. Da to gore nije na nekoj planini ili brdu, a da to dole nije u nekoj dolini? Pitanja ostaju u vazduhu, a ja otvaram plemenske novine. A tamo avaj još jedna dilema. Mesija nije rekao da će biti ovoliko dilema, njemu su sve stvari izgleda jasne i očišćene. Ali mene sad zbunjuju ove plemenske novine. Pišu o nekim OSTALIM. Ko su sad ovi OSTALI u p...m..., pa mesija theDIK nije pričao o njima, on je jasno pričao samo o onima SVAŠTA? Ko su sada Sejdić i Finci i OSTALI? Iz kog su oni plemena? Hm, svako-svašta-ostali-oni-ovi-drugi-ini, sve mi je to nekako isto. Sve te odrednice prate onu mesijinu misao o bezobličnoj, neodređenoj, nevažnoj, neprepoznatljivoj masi koju je on tako mudro nazvao SVAŠTA od DOLE. Masi koja se, za mudrog pravoslavnog mesiju, jedino da prepoznati i uobličiti kada se stavi i odredi nasparam i kontra pravoslavaca od gore. Izgleda da nam mesija theDIK vizionarski poručuje da ni tih SVAŠTA ne bi bilo, da nije bilo i da sada nema pravoslavaca. Izgleda da mesija misli da bez tih pravoslavaca od gore oni SVAŠTA od DOLE bi ustvari bili i ostali NIŠTA na DNU. A izgleda da i ti pravoslavci od gore nisu svašta i svako, jer su oni ovdje jedini korjenito određeni. Ooooo da, to je to, konačno sam dokučio premudri logos mesije theDIKa. Nema sumnje i ovi OSTALI što ih spominju plemenske novine su isto što i ovi SVAŠTA o kojima govori mesija. Euforija zbog ove spoznaje me sve više obuhvata. Izgleda da je dio božanskog proviđenja našeg mesije theDIKa preko plemenske televizije i plemenskih novina stigao i do mene i podario mi čudesan onostrani vid, da raspoznam i osjetim svog, da si nađem mjesto i da SI smjestim za vjeke vjekova, amin. Ne mogu da vjerujem kakav se obrat desio – bio sam niko i ništa, a sada sam SVAŠTA od DOLE. Ponosito sam hodao ulicama našeg grada, rame uz rame kraj drugara pravoslavaca od gore.

Mart je 2011.

Dileme i euforija su prošle. Sada znam ko sam i šta sam – ja sam SVAŠTA (za one koji ne prate i ne razumije pravoslavnog mesiju SVAŠTA je isto što i SVAKO i OSTALI). A kao SVAŠTA, ja imam pravo na slobodan dan za slavu i sveca. Zašto bi svi ovdje mogli imati taj dan a ja ne. Onda bih i ja mogao trčati po gradu sa slave na slavu, sa sveca na sveca. Došao je vakat da i ja dobijem taj svoj dan, želim to, ali ne znam proceduru. Kome da prijavim moja nova otkrovenja, kome da registrujem da sam ponositi SVAŠTA, kome da uputim zahtjev? Sjećam se da je ona djevojčica govorila o nekom šefu?!? Da ne trebam možda otići u onaj famozni CIPS, da li tamo možda registruju ko si, šta si i koji ti je slobodan dan za slavu? Odlučih krenuti u CIPS. Dok sam prebirao misli, na samom ulazi u taj CIPS čuh kako jedan gospodin naglas govori drugom čovjeku kako je on pravoslavac i kako su oni (valjda pravoslavci) četiri godine bili u šumi i da će još četiri godine biti u šumi ako bog da, al' se neće dati dušmanima! Sjetih se tada i stiha one pjesme koju je pleme pravoslavaca ispjevalo svom ranijem mesiji karaDICKu „Siđi Rašo siđi, siđi sa planine, nije te bilo četiri godine!“ To je to, rekoh sebi. Bio sam u pravu pravoslavci su bili i sada su gore u planini, u šumi, a mi SVAŠTA smo bili i sada smo dole. Zapitah sebe, ako su pravoslavci bili u šumi te četiri godine, gdje je tada bilo pleme SVAŠTA? Odlučih da priđem starijem gospodinu i da ga pitam. "Oprostite gospodine", obratih mu se "nisam mogao da ne čujem da ste pravoslavac, da ste bili četiri godine u šumi i da biste voljeli biti još 4 godine tamo." "Da, da, sve ste dobro čuli", uzvrati gospodin. "E vidite gospodine mene zanima da li su tamo u šumi sa vama pravoslavcima bili i ljudi iz plemena SVAŠTA ili SVAKO ili OSTALI - znate to je jedno te isto pleme, ali ih ljudi i plemenski mediji različito označavaju?" "Ili su oni ostali DOLE, dok ste vi bili gore?" Gospodin namršti obrve kao da razmišlja i reče "SVAŠTA i OSTALI su uglavnom bili DOLE, a neki i DUBOKO ISPOD, a sa nama u šumi je bio tek po koji SVAKO i poneki OSTALI, uglavnom su kopali tranšeje i rovove ili bili uz nas, čisto onako da ne bi bili DUBOKO ISPOD." Ne bi mi odmah jasno šta su i jedni i drugi to radili u šumi i zašto, ali ja nastavih sa pitanjima "A da li ste vi u šumi za te četiri godine imali slobodan dan za slavu?" "Naravno sine da smo imali slobodan dan za slavu, slavilo se onoliko koliko je šuma dozvoljavala." "A ljudi iz plemena SVAŠTA I OSTALI, jesu li i oni imali slobodan dan za slavu", nastavih redati pitanja k'o blesav. "Pa ovi u šumi sa nama jesu imali slobodan dan za slavu, a ovi SVAŠTA i OSTALI koji su ostali DOLE, e za njih ti ne znam", reče gospodin. Ali dodade, kako je čuo da su u te četiri godine, neki iz plemena SVAŠTA prelazili u pleme pravoslavaca zbog slobodnog dana. Oni koji promjenom plemena nisu morali mijenjati svoja imena, znali su masovno prelaziti u pleme pravoslavaca i njima je bilo lakše sakriti da su bili SVAŠTA, a da su sada pravoslavci, objašnjavao mi je gospodin. "A bogme je bilo i onih koji su uz pleme mijenjali i imena, da se ne vidi da su nekada bili SVAŠTA", dodade. Ostao sam zapanjen, pa upitah "A zašto su to radili?" "Pa vjerovatno zato što nisu imali slobodan dan za slavu i što su bili DOLE, a htjeli su da budu gore", odgovara gospodin. "A bogami neki i zato da ne bi bili DUBOKO ISPOD, ali to sada nije važno", reče gospodin. "To su bila takva vremena, sada je drugačije." "Kako", upitah ga? "Pa sada sinko svako može imati slobodan dan za slavu i sveca i ne treba mijenjati plemena i imena zbog toga", pojasni mi gospodin. "Doduše", pokoleba se gospodin "ne znam baš da li je to tako i da bi od DOLE došao do gore. Tu već možda moraš dokazati da nisi baš SVAŠTA od DOLE, nego da si pravoslavac od gore ili barem da razmišljaš kao pravoslavac od gore, ne znam, to moraš nekog drugog priupitati." "A što ti to mene sve ispituješ, jesi li ti SVAŠTA ili pravoslavac sinko, jel' ti nemaš slobodan dan za slavu", upita me gospodin? To njegovo kazivanje, a onda i pitanje me zbuniše, te počeh odgovarati "Ma jesam, ovaj nisam, to jest nemam, hoću reći da, da, vjerovatno imam taj slobodan dan za slavu, samo me zanima kako da ga prijavim?" "Aha to te muči", reče gospodin. "Ništa lakše", odobrovolji se gospodin i nastavi "samo otiđi šefu i podnesi mu zahtjev za slobodan dan za slavu i sveca i kada dobiješ riješenje, tada možeš koristiti slobodan dan." Dok je gospodin pričao, pomislio sam, pa to je tako jednostavno. U žaru oduševljenja potrčah i ja po taj slobodan dan. Sjetih se dobrog gospodina, okrenuh se i pozdravih ga "Hvala vam od srca, mnogo ste mi i svašta pomogli ... i sretno vam bilo gore u šumi još četiri godine!" Gospodin se nasmija i uzvrati "Ništa ništa, svako bi ti pomogao ... vidimo se u šumi, sinko!" Ne bi mi jasno to posljednje „vidimo se u šumi“, otkud on zna da ćemo se tamo vidjeti. Vjerovatno se pleme pravoslavaca tamo redovno okuplja, pa nekada pozovu i nas iz plemena SVAŠTA od DOLE da se družimo. Pomislih kako je to divan običaj i kako je divan osjećaj kada ti se u životu preko noći počnu otvarati nova vrata, spoznaje i mogućnosti. Do juče sam bio niko i ništa, a sada idem da prijavim slobodan dan za slavu i sveca, i uskoro ću se družiti sa bratskim plemenom pravoslavaca u šumi. Pomislih kako je život divan, prosto čaroban. I ništa bez mesije theDIKa. Baš me zanima 'oće li i on sa nama na druženje u šumu, to će biti pravo hodočešće ako se i on ukaže tamo. Trčim tako da prijavim taj slobodan dan, kada odjednom jedna misao me presječe i ja se ukopah.

A koji dan da prijavim kao slobodan dan?!?

Koji je danas dan, odmah mi pade to napamet. Danas je četvrtak. Treći mart, pokazuje zaslon na mobinom telefonu. Ma, ima li neki važan dan i datum za nas iz plemena SVAŠTA? Ma sigurno ima, istorija je puna važnih dana i datuma, ali ima li neki baš važan za mene kao nekoga iz SVAŠTA od DOLE? Slegnuh ramenima i ponovo pogledah na zalson mobilnog telefona. Treći mart je sasvim ok, rekoh sebi i prekidoh razmišljati o slavnim datumima, rođen-danima, smrt-danima, krvav-danima, tragi-danima. Krenuh na posao da ga prijavim kao slobodan dan za slavu. Sjedoh za laptop i počeh kuckati svoju molbu "Gospodine šefe, molim vas da mi odobrite slobodan dan za slavu i sveca, kako bih i ja, kao i SVAKO, drugi mogao jedan dan u godini biti slobodan od posla i pameti i trčati od slave do slave. Molim vas da mi kao slobodan dan za slavu i sveca odobrite treći mart, tj. današnji dan." Eto to je to, to je sada zvanično - ne treba komplikovati i kititi, pomislih – keep ti simple. Pokupih molbu iz printera i krenuh ka kancelariji šefa, misleći da sam sve odradio kako treba. U kancelariji me pozdrav i osmijehom dočeka prijatna gospođa, šefova sekretarica. "Zdravo", rekoh "evo ja sam, ovaj, ja sam šefu donio jednu molbu za, ovaj, za slobodan dan." Sekretarica me pogleda, uze molbu i želeći da razjasni stvar, priupita "da li vi za sebe tražite slobodan dan?" "Da, da, JA molim šefa da MENI odobri slobodni dan, sve tu piše", odgovorih ljubazno. Sada se sekretarica malo više zadubila u moju molbu, i vrlo brzo shvatila sve. "O da, da", reče ona "O da, tražite slobodan dan za slavu i sveca, odlično. Prosljediću ovo šefu čim ga vidim, ... ali...", zastade na trenutak sekretarica "vi tražite slobodan dan danas, trećeg marta?" "Da, da", odgovaram. "E onda ću po hitnoj proceduri odnijeti molbu šefu, kako bi vi već za sat ili dva mogli biti slobodni za vašu slavu i sveca." Ja sam bio oduševljen, pa ovo ne samo da nije komplikovano, već ima i ubrzanu proceduru. Kakva krasna praksa, kakva kultura. Sekretarica ustade i krenu prema tapaciranim vratima, ali okrenu se k meni i upita me "Koja je to slava danas, trećeg marta?" Nasta tajac. Ja sam nijemo gledao u nju, poluotvorenih usta, a ona čas u mene, čas u molbu, ne bi li u njoj našla odgovor svom pitanju. Po glavi mi se mota to njeno pitanje. Konačno prekinuh tišinu i zbunjeno pitah "Kako, kako to mislite koja je danas slava, ne razumijem? To je slava za slavljenje slobodnog dana, valjda, ne razumijem?" Njena ruka koje je već polako pritiskala kvaku na šefovim vratima, skliznu sa kvake i sada ona zbunjeno meni ponovi "Ne, ne, vi ne razumijete. Vi ne dobijate od šefa slavu za slavljenje slobodnog dana, već dobijate slobodan dan za slavljene slave, a slava to je vaša stvar. Zato i pitam kojeg to sveca slavite danas?" E sada sam bio skroz zbunjen, poražen, osjećao sam da mi slobodan dan klizi iz ruku. A bio sam tako blizu. Ćutao sam i blenuo u sekretaricu. On primjeti da se ja mučim sa terminološkim aparatom, pa se nasmija i tišim glasom mi reče "Vi ste sigurno SVAŠTA ili OSTALI?" Čini mi se da sam još više razgoračio oči i još više blenuo u nju. Osjetio sam da laganim pokretima, potvrdno, klimam glavom. Kako pogodi majku mu? Otkud ona to zna, jel' se to vidi na meni? Jel' možda po mirisu? Možda je i ona SVAŠTA pa me namirisala kao svog ili ... ili je možda ona pravoslavac, pa me namirisala kao tuđeg??? Bilo mi je neprijatno zbog njenog misitčnog sveznanja koje je zračilo iz njenog promućudnog pitanja i osmijeha, ali i zbog mog ne znanja. Niko mi nije rekao, pa ni mesija theDIK, da treba nešto malo i pročitati kako bi se dobio slobodan dan za slavu i slavio svetac. Uh, grozno sam se osjećao, šta sada da radim, mislim se u sebi. Sam sam sebi izgledao sve nervozniji, počeo sam se naglo znojiti. E sada će me namirisati da sam SVAŠTA sa stopostotonom sigurnošću, nema greške. Pravio sam se da ne razumijem šta me je pitala, pa odgovorih "Hm da, da, SVAŠTA, jesam, ovaj, nisam, hoću reći ne razumijem to, valjda je to sve već regulisano, to slava i svetac i slobodan dan." Sekretarica se nasmija i reče "E šta ću sa vama SVAŠTA, ništa ne znate. Ali nema veze, sada ćemo to srediti, za to smo tu mi pravoslavci. Dobićete i slavu i slobodan dan i to tim redom." Vratila se za svoj sto, vratila naočale na nos i iz fioke je uzela neku malu knjižicu. Poče je užurbano prelistavati. "Oooo da, evo ga danas je treći mart, a u treći mart pada svetac, pardon padaju dva sveca Sveti Lav I rimski papa i Sveti Flavijan carigradski" reče sekretarica i pogleda me "i...., koji je vaš?" Na tren sam bio zbunjen njenom brzinom u rješavanju ove moje molbe i situacije, ali i zadivljen. Nema šta, žena je zmaj za slave i slobodne dane. "Pa ovaj, jel' mogu obojica", dočekah malo spremnije. "E ..., to ne znam, to morate sami odlučiti. Ako možete sa obojicom izaći na kraj, vi uzmite obojicu. Znam da neki moji muku muče i sa jednim." "Pa dobro, onda", rekoh joj "uzeću samo ovog papu, ovog Svetog Lava, nekako mi je zvučnije." "Odlično", reče žena i poskoči sa stolice "I to smo rješili. I vi iz SVAŠTA od DOLE ste ovdje ravnopravni, i kao i svako drugi možete imati slobodan dan za slavu. Tu nema diskriminacije. Sačekajte pola sata za rješenje, nazvaću vas. Doviđenjac", nasmija se i uđe u šefovu kancelariju. Izlazim iz kancelarije i hodam dugim hodnikom ka svojoj kancelariji. Mislim u sebi, ova procedura oko slobodnog dana za slavu ne samo da je jednostavna i brza, već dobijete i stručnu pomoć. Uđeš bez igdje ičega, a izađeš kao pripadnik ili plemena pravoslavaca ili plemena SVAŠTA, sa slavom i slobodnim danom. Ko zna, možda se može dobiti i koji dinar da se taj slobodni dan proslavi, onako, galantno. Ko će ga znati? Pretprošle godine kada je kolega htio prijaviti udruženje građana, čekao je godinu i po da ga upiše u sud, a u vezi onog odobrenja za građanje koje sam ja zatražio prošlog maja, još nisam dobio ni 'abera. Prošle godine moj komšija je podsticaj za sjetvu čekao 9 mjeseci. Stigao je i posijati, i požnjati, i napraviti, i dobiti dijete prije nego su mu ga uplatili, pa je onda sav taj podsticaj za sjetvu morao pokloniti doktoru, kao podsticaj da mu porodi dijete. Valjda dijete lakše izlazi kada podstakneš doktora, ko će ga znati? A vidiš ti to, kako sve ide brže kada tražiš slobodan dan za slavu. Ni ne okreneš se već imaš i slavu i slobodan dan, samo trebaš zatražiti. U tom mom razmišljanju i ne primjetih kako je vrijeme brzo prošlo. Sekretarica je stajala na vratima i držala rješenje u rukama. "Izvolite rješenje, čestitam i sretna slava", pruži mi rješenje, nasmiješi se i ode.

U ruci držim rješenje, čitam ga u sebi. Piše "Na osnovu Pravilnika o radu i Pravilnika o platama, naknadama i drugim primanjima, radniku se odobrava jedan plaćeni slobodan radni dan za slavu. Radnik će slobodan dan iskoristiti 3. marta." Eto vidiš, ne samo da je slobodan nego je i plaćen. Eto dobih i koji dinar. To je to, mislim se u sebi. Sada i ja iz SVAŠTA od DOLE, kao i svako drugi imam slobodan dan. Ali još i više od toga. Ja sada imam i slavu. Ovo rješenje ne samo da mi je konstatovalo slobodan dan, ono mi je i konstituisalo i slavu i sveca, jer kako reče sekretarica ne dobija se slava za slavljenje slobodnog dana, već slobodan dan za slavljenje slave. Što će reći, nema slobodnog dana bez slave, pa bio ti pravoslavac ili SVAŠTA. Prvo se mora upisati slava, pa onda dobiti slobodan dan, a ja sam ovim rješenjem obe stvari završio jednim udarcem. I to sve sa plaćenim danom, samom od sebe. Ma nema dalje od ovog, pomislih. Ovo parče hartije zaslužuje da ga se uokviri i okači. Onako kako to u plemenu pravoslavaca rade sa ikonama. E baš tačno tako, uokviriću ga i okačiti o zid, neka ljudi vide da i mi SVAŠTA nismo NIŠTA, već da smo ljudi kao i pravoslavci. Kada budem svojim potomcima u neizvjesnoj budućnosti, govorio o svojoj slavnoj prošlosti i sadašnjosti, ovaj ferman svjedočiće im o tome kako je jedan zvanični državni organ svojim odobravanjem slobodnog dana ustvari njima (mojim potomcima) za vjeke vjekova konstituisao i podario slavu - dan na koji nikada više neće raditi.

Osjetih suzu u očima i sjetih se svih mojih predaka koji iza sebe nisu ostavili nikakav ferman, povelju, odluku, riješenje, pa ni najsitniju zvaničnu 'artiju nekog oblasnog, vojnog, carskog ili zemaljskog organa, o tome kome su pripadali, kog su sveca slavili. A ja,... ja eto imam sad taj papir, jasan kao jutarnja rosa i sada sam slobodan da ne radim i da slavim, da budem jednak sa svakim drugim iz kojeg god plemena oni dolazili.

Hvala mesiji theDIKu i njegovom prethodniku mesiji karaDICKu, bez kojih ovo ovdje nikad ne bi bilo to što jeste i ja nikada ne bih imao slobodan dan za slavu.

Hvala presvetom Dejtonu koji je sve to lijepo vakumirao i konzervirao za vjeke vjekova.

Hvala šefu i njegovoj preljubaznoj pomoćnici.

Hvala djevojčici na početku ove priče, i gospodinu na ulazu u CIPS, nadam se da će ubrzo ići u onu svoju šumu u kojoj je već bio četiri godine.

Hvala na kraju i Svetom Lavu, rimskom papi što mi je uskočio baš tog dana kako bih dobio taj slobodan dan.

Impulsportal

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU