Prvo sam započeo pisati ovaj tekst skoro dnevnički precizno iz razloga da što bliže i točnije dočaram razloge zbog kojih se nakon povratka iz izbjegličkog kampa Cherso osjećam kao da stojim između dvije realnosti.

image003 2

Matija Kralj

Međutim, nakon opisivanja trećeg dana, shvatio sam da ako je ikome do provjere legitimiteta ovog teksta i moje percepcije, neka se slobodno zaputi naautocestu e70, pa tamo prije Beograda neka spoji na e75 i nakon sveukupno 1.025 kilometara (15 sati vožnje ako je jedan vozač kao u našem slučaju) naći će tri kampa u krugu od 50 kilometara pa neka bira. Postoje razne organizacije preko kojih ovakav pothvat ne udara o novčanik, a sada je i vrijeme godišnjih odmora pa vremena u stvari ima. Daleko od toga da smatram da bi svatko trebao trčati u pomoć, ali čisto skeptika radi - valja napomenuti da nije nemoguće.

Od povratka vodim borbu protiv vlastitog osjećaja da me se ponekad stavlja u poziciju Kylea izSouthparka u epizodi Ginger cow, pa mi je već malo i muka izbjegavati osjećaj u kojem percipiram dio ljudi kao skeptične prema humanitarnom radu. Također, postoji drugi dio ljudi koji humanitarni rad romantizira na razinu nekog holivudskog filma poput Beyond borders u kojem graciozna Angelina Jolie trčkara po kampovima gdje tisuće statista i statistkinja glume izbjeglice koji ukrašavaju scenografiju te svojim nejasnim kretanjem po kadru ističu bjelinu Angeline i njene požrtvovnosti. Istina je da cijela priča s humanitarcima ima poriv iz ega i svatko na ovaj ili onaj način pokušava nešto izvući iz cijele te priče. Neki/e čiste svoju savjest zbog problema s percepcijom sebe, neki/e žele učiniti nešto što će im označiti život s 'napravio/la sam neko veliko dobro', neki/e odlaze zbog selfija pa da frendovi lajkaju fotografiju s prividom isječka života Angeline Jolie, neki/e (kao možda ja) unutar toga trpaju u to i svoju profesiju pod izlikom 'na taj način ću pomoć tim ljudima jer to najbolje radim'. U konačnici, puno ljudi koje smo sreli najčešće i naprave nešto čime izbjeglicama olakšaju dan ili dva, dok isto tako puno ljudi doživljavaju izbjeglice kao mise-en-scène. Daleko je to od filmova o bijelcima koji odlaze u Afriku da spase domoroce od jada i bijede tako što im sagrade bolnicu u kojoj 10 godina rade kao doktori nakon čega se nesretno zaljube pa ih nepopravljivi ljudi trećeg svijeta ipak ne izbace s tog kontinenta prašine i paganstva. Ono slično s filmovima je taj dio zadnjeg kadra u kojem tupo gledaš u točku – razlika je u razlogu tog tupog pogleda – bijelac iz filma žali jer Afrikanci ne žele pomoć kakvu su recimo prihvatili štovatelji velikog bijelog Tikija iz južne Amerike i Polinezijskog otočja (ref. Kon-Tiki, Thor Heyerdahl, 1951.) i već je zaboravio da mu je najbolji prijatelj stradao u teškim mukama, dok tebi u glavi samo zuji jer zaista ne znaš što se dogodilo, a s prijateljima i prijateljicama se eventualno posvađaš jer samo želiš leći u svoj krevet i otuširat se.

Hotel Park

Najsnažniji udarac cijele situacije koji sam osjetio dogodio se već prvoga dana kada smo se zaustavili pred jednim hotelom uz cestu. Brzo smo shvatili da se radi o poznatom hotelu Park, možda 50 metara udaljenom od autoceste e75, taman između dva, sada evakuirana kampa –Idomeni i EKO. Lokacija na kojoj su se stotine volontera i volonterki nalazili i izmjenjivali informacije, a neki od njih još uvijek tamo spavaju. Uz hotel stoji napuštena benzinska pumpa u kojoj je sklonište našlo pet obitelji izbjeglica i nekolicina pojedinaca i pojedinki. Među obiteljima pronašli smo mladi par s bebom starom tek pet dana. Rođena najvjerojatnije u bolnici, ali sigurno već prvu večer svog života prespavala unutar ove benzinske pumpe opkoljene komarcima i teškim mirisima. Cijelu večer smo pokušavali shvatiti kako se dogodilo da pokraj tolike količine volontera/ki i aktivista/ica to dijete ostaje nezaštićeno i prepušteno raznim bolestima protiv kojih dijete od pet dana nije stvorilo imunitet. Također, u cijeloj toj situaciji, ako nitko nije mogao bolje pomoći – na kraju dolazi i taj udarac – zašto nitko nije odveo tu obitelj u kamp? Zašto ta obitelj nije sama zahtijevala da ih se prijavi negdje gdje će biti pod nadzorom Crvenog križa ili neke slične organizacije zadužene za pružanje zdravstvene kakve-takve njege? Dakle, u ovom trenutku počinjem shvaćati da moja pozicija kao aktivista više nije nezavisna u odnosu prema sustavu i cijela situacija postaje toliko velika da jednostavno nema izlaza bez organizacije koja stiže iz svega protiv čega se borim, te u samom stavu primjećujem kompromis prema sustavu. Sustav je toliko podbacio u ovom trenutku da je za neke ljude on jedini izlaz koliko god nehuman, a aktivistički stav, koji je zasigurno utjecao na odabir ove obitelji, postaje krivi odgovor. Ovo je trenutak u kojem ostaje odabir između nečovječnih uvjeta u kampu i još lošijih uvjeta u benzinskoj pumpi, trenutak u kojem stavovi postaju nebitni, trenutak u kojem zapadnjački aktivizam može samo naštetiti jer ga je u ovoj borbi sustav već pobijedio.

image001

Što ostaje nakon cijelog tog iskustva? Ostaje jedna fotografija kojoj možemo i ne moramo vjerovati, ostaje pokušaj da se osvijesti. Savršeno čisto fotografirano dijete u roditeljskom naručju, bez konteksta u kojem je nađeno.

Osam dana, jedna sjenica, 2.500 stanovnika/ca kampa

U kaosu informacija, na internetu moja fotografija ili tekst, na kraju krajeva, ni ne znače ništa.Naša sjenica koju smo sagradili je 48 metara kvadratnih sjene u kampu s 2.500 ljudi. Doniranih i potrošenih 2.000 eura je manje od euro po osobi u kampu, a od 700 djece ni jedno nema loptu, ali bar imaju 30-ak pištolja na vodu i pedesetak bilježnica i olovki… to je ono što smo mi ostavili iza sebe. Nakon toga kreneš doma bez da se realno gledajući išta napravilo i razmišljaš kako se vratiti jer posao nisi dovršio/la. Ali posao nikad nećeš završiti jer to na kraju ni nije tvoj posao. Tvoj posao je ono što te doma čeka, tamo gdje je sistem složio zupčanike, gdje ti i tvoj mali europski zupčanik koji pokreće ogromnu mašinu koja bi trebala svojom veličinom vrlo jednostavno posložiti, ako ne situaciju na Bliskom istoku, onda barem ovu u Grčkoj. Ali ta situacija u Grčkoj nema nikakvu getribu sa zupčanicima. Izbjeglice sjede u leru i svatko na svoj način turira u prazno, akumulirajući ogromne količine straha kroz neizvjesnost u koju su bačeni i tako već šest mjeseci i tako će još osam mjeseci u najboljem slučaju.

I što se zaista događa u Grčkoj? Krenuli smo na desetodnevno putovanje od kojeg je samo putovanje trajalo tri dana. Jedan iznimno naporan dan prema Grčkoj i dva iznimno naporna dana prema doma. Na putu prema dolje, nakon iskustva u Beogradu, nakon Harmice, Bregane, nakon kampa u Dobovi, nakon priča volontera i volonterki Are You Syrious? organizacije koji su proveli 10 dana u Grčkoj u ožujku kada je Idomeni bio u svojoj punoj snazi, itd., bilo je jednostavno nemoguće stvoriti sliku o tome što će nas dočekati. S obzirom da sam cijelim putem pokušavao raditi na dokumentarnoj snimci vezanoj uz film na kojem radim već mjesecima, ulovio sam jedan kadar gdje naša Karolina kaže: 'Ma bit će slično kao u Slavonskom Brodu kada je oformljen Sektor 3'. Eto, nije bilo ni tako.

Izbjeglički kamp Cherso

Počnimo prvo s oblikom i lokacijom kampa: geografski, kamp je postavljen u sredinu ogromne poljane veličine recimo riječkog zaljeva Kvarner. To je napušteni prostor vojnog ljetnog kampa u kojem je pod novonastalim okolnostima na brzaka preuređen u izbjegličk. Tako da je UNICEFnatrpao prostor šatorima, a International rescue committe ili neka slična organizacija razvukla par stotina metara vodovodnih cijevi, postavila četiri pipe i dvije kade za pranje veša. Kamp je okružen vjetrenjačama i kolektorima sunčeve topline što također govori o stalnosti i snazi vjetra i sunca. Što se tiče same organizacije prostora u trenutnom obliku logora možemo ga podijeliti na nekoliko segmenata. Ono što se meni u prvom trenutku učinilo bila su to dva segmenta: vidljivi i nevidljivi. Prvenstveno je bitno naglasiti da unutar kampa nije dozvoljeno snimanje ni fotografiranje, eventualno uz strogu kontrolu i dozvolu grčkog ministarstva unutarnjih poslova, ali takve dozvole se ne dijele niti uredništvima Al Jazeere i sličnim medijima. Bilo je lako zaključiti da vojska ovdje pokušava stvoriti sliku kako je u kampu Cherso lijepo i zabavno – na ulaznom je dijelu logora postavljeno dječje igralište i škola, a na parkingu ispred logora svakodnevno dolazi mobilni kafić u kojem izbjeglice mogu za enormne cijene kupiti sokove, alkohol, mlijeko i tako dalje. Prostor koji se najviše koristi je naravno prostor gdje je postavljen internet odašiljač. Iako se činilo kao da je prvotna odluka o lokaciji odašiljača promišljena na način da kontrolira kretanje izbjeglica, i koncentrira u jednom žarištu u središtu logora, čime se stvara slika da nema toliko izbjeglica u Chersu, nakon postavljanja drugih odašiljača za vrijeme našeg boravka pokazalo se da je lokacija smišljena potpuno praktično kako bi sve izbjeglice mogle imati pristup internetu. Vrlo je bio zbunjujući twist zbog kojeg moja teorija pada u vodu prije nego sam ju do kraja razvio. Taman za vrijeme kada sam počeo problematizirati prostor, na neki sličan način koji sam negdje za vrijeme školovanja apsorbirao čitajući Rudija Supeka i njegov Grad po mjeri čovjeka gdje govori između ostalog i o francuskim bulevarima i ostalim lokacijama osmišljenima kao vojno-strateški lokalitet građen na način koji omogućava vojsci da lakše kontrolira osvaja prostor u slučaju građanskih pobuna. Također, mojoj zbunjenosti doprinijela su i dva sporedna prolaza, otvora u ogradi logora. Jedan prema zapadu, drugi prema istoku odmah kraj vojnog dijela kampa. Iako se na glavnom ulazu cijeli dan znoji vojnik koji zapisuje ulaske i odlaske volontera, očito je da se ući i izaći može i alternativnim putevima.

image006 autor fotografije didac guillamet

Vojni dio kampa također se nalazi na ulazu s desne strane, unutar manje vidljivog ograđenog prostora koji je opremljen IKEA šatorima i mobilnim kućicama. U tom dijelu kampa postoji najviše prirodne zaštite od sunca - stabla, a izbjeglicama ovdje nije dozvoljen pristup. U popodnevnoj smjeni ovdje na straži stoji samo jedan vojnik koji u slučaju da propusti osobu koja nema dozvolu dobiva 20 dana zatvora. U kampu postoji prostor za raspodjelu hrane koji je istovremeno prostor za napajanje mobilnih uređaja, prostor Crvenog križa unutar kojeg radi po jedan doktor/ica kroz smjenu od osam sati dnevno i nekolicina pomoćnog medicinskog osoblja s kojim volontira i prevodilac koji je jedan od izbjeglica smješten u kampu. Također postoje šatori organizacije IRC, Save the children, nekoliko EUROtrade kontejnera, itd.

Nakon grubog geografsko/strateškog prikaza htio bih prikazati proces vlastite percepcije situacije u kampu. Naime, u trenutku dolaska očekivao sam najgore scenarije – naoružanu vojsku, pa nemoć, strah i netrpeljivosti izbjeglica... Sve ono što negdje iz medija stiže do nas ili nešto što sam sreo u toj opasnoj Dobovi, gdje su vojnici na ulazu stajali s onim perverznim puškama hrvatskog dizajna koje izdaleka ili u mraku izgledaju kao puška iz svemira, ali iz bliza i/ili po danu kao jako jeftini komad plastike s malim pimpekom na vrhu iz kojeg se čini da umjesto metaka ispadaju mlohavi umorni impotentni crvi. Te puške u Dobovi drže mladi, snažni momci iza kojih stoji specijalna policija koja je nabrijana kao Dinamovci prije utakmice s Hajdukom, a iza njih još dvije-tri vrste policije. Unutar kampa Cherso vojnici nemaju oružje, a specijalna policija je opremljena poluautomatskim glock pištoljima i pendrecima što je regularna oprema grčke policije. Nakon Dobove, ovaj kamp je izgledao kao pravi spasilački kamp u kojem vojnici služe da pomognu situaciju i da naprave ovu situaciju što lakšom. Naravno, ta percepcija nikako nije ulazila u obzir i bilo je jasno da ovdje nešto ne štima. Iako baš nisam bio sretan zbog toga, bilo je nemoguće izbjeći kontakt s vojskom zbog osnovnih pravila funkcioniranja kampa, te zbog toga što su u ponudi jedne od IKEA kućica imali vodu, onu očajnu grčku kavu, hot-dogove i kroasane veličine podlaktice. Također smo ustanovili da s boljim odnosima s vojskom imamo i bolje mogućnosti za rad pa sam i ja sam prešao preko svojeg gađenja prema ljudima koji su za profesiju odlučili biti spremni ubijati po naredbi i ostvario čak ljudske kontakte. Zbog toga smo u popodnevnim satima, nakon što se zatvorila IKEA kantina, ponekad dobili ledenu vodu, bilo nam je dozvoljeno ulaziti u vojni dio kampa iako nam je rečeno da to nije pravilo, ostavljali smo građu za sjenicu iza jedne od kućica, itd.

U kamp su nas uveli članovi/ice organizacije Intereuropean human aid association jer svaki kamp ima popis organizacija koje imaju pristup, a AYS takvu poziciju nije mogla iz Hrvatske ostvariti. Članovi IHA-e su mladi Nijemci i Njemice koje smo još samo jednom vidjeli u kampu, što bi zaokružilo njihovu prisutnost u osam dana našeg boravka na sveukupno 30 minuta. Organizacija IHA je također organizirala naš smještaj, međutim, s obzirom na to da ti mladi Nijemci i Njemice nisu bili/e pretjerano svjesni/e gdje su i koja je njihova zadaća, te su se ponašali/e kao da proživljavaju drugo maturalno putovanje, bili smo prisiljeni drugačije se snaći. Srećom, već prvog dana smo upoznali Didaka, Katalonca koji je već duže vrijeme u Grčkoj i kroz ostvarene kontakte se činio kao da najbolje poznaje situaciju. Bilo je teško za shvatiti čime se naš Didak bavi kada može odvojiti četiri mjeseca da takoreći odseli u Grčku, ali u njegovoj kućici koju je za njega unajmila volonterka iz Londona smo shvatili da je sakupio nekolicinu dobrostojećih prijatelja koji najvjerojatnije financiraju njegov boravak... ili tako nešto. Također, u Polykastru, gradiću koji očito dobrim dijelom živi od humanitarnog turizma, sreli smo desetke volontera i volonterki za koje nismo mogli ni pretpostaviti ni što rade ovdje, a kamoli kako su stigli i od čega žive. Uz njih smo upoznali članove i članice nekoliko organizacija koji s prezirom odgovaraju da nisu volonteri/ke, već su zaposleni/ce. To su organizacije poput IRC, Medicines Sans Frontieres, UNICEF i slični koje uz ove bahate Europljane/ke upošljavaju i lokalce koji obavljaju jednostavnije poslove poput sakupljanja smeća u kampovima, čišćenja nakon evakuacije kampova. Naravno, upoznali smo i vrlo drage članove/ice istih tih organizacija.

image002

Namjerno stvaranje i potpirivanje kaosa

Drugi dan našeg boravka bio je označen sastankom na kojem smo bili upozoreni da će situacija u kampu biti dosta ozbiljnija. Volonteri/ke jedne od udruga (tko bi ih sve popamtio, bilo ih je na desetke i svaka ima svoju sjajnu kraticu) upozorili su nas da za vrijeme registracije dolazi do nereda, bacanja kamenja, vojnih intervencija, itd. Neke slične scene kakve sam i očekivao kada smo dolazili u Grčku. Međutim, dan registracije prošao je mirno kao i svaki drugi. Unutar kampa postavljen je šator ispod kojeg su razne organizacije vodile proces (pod vodstvom UNICEF-a), izbjeglice su čekale u redu sličnom onima na ulascima u Gardaland – s ogradama postavljenima u raspored koji stvara red oblika zmije. Jedna gospođa se srušila od vrućine i to je bio najveći incident dana, ali koji je bio interpretiran od člana IRC organizacije koja nas je upozorila na nerede kao 'drama i spektakl za nas'.

Naš povratak u Zagreb bio je označen masovnom tučnjavom u kojoj je sudjelovalo 300 izbjeglica iz kampa Cherso. Dva tjedna nakon povratka dobili smo vijest od jedne volonterke da su tučnjavu započeli troublemakeri poznati od prvog dana organima vlasti, te da su u tučnjavi ozlijedili našeg prijatelja Saida koji je radio sa našom ekipom na temperaturama preko 40 stupnjeva, iako je zbog ramazana postio tako da preko dana nije pio ni jeo. Vojska je odvojila volontere iz gužve i promatrala događaj bez ikakvog pokušaja intervencije.

Neobičan zadah nemoći i neuspjeha

I kad se sve sumira, situacija u Grčkoj je jedan veliki kaos. Udruge stižu jedna za drugom ne nastavljajući rad, radeći emotivne kaose kod izbjeglica, a pogotovo njihove djece. Novac koji se troši, troši se bez sklada s ostalim organizacijama. Sve graditeljske akcije su točkaste i usporedive gradnji slamova. Postoje svijetli trenuci i svaka vrsta pomoći je prepoznata na ovaj ili onaj način od većine izbjeglica, ali sve skupa ostavlja taj neobičan zadah nemoći i neuspjeha. Nije teško shvatiti da je izbjeglička situacija u Grčkoj proizvod direktno zapadne politike, a nešto manje direktno samo Europske. Jasno je da Grčka sama ne uspijeva zadovoljiti humane uvijete izbjeglicama, međutim Grčka ne može samo volonterskim turizmom nadoknaditi troškove kojima bi takve uvjete mogla priuštiti. Jasno je da je Makedonija svim izbjeglicama je samo jedan dio rute, te da nema razloga zaustavljati granice s obzirom da nije čak ni na granici s Europskom unijom koja je cilj izbjeglicama. Jasno je da u Grčkoj postoji puno više izbjeglica novog vala nego u Njemačkoj, a puno manje zabilježenih slučajeva silovanja nego u Njemačkoj. Jasno je da u cijelom svijetu bujaju neofašističke i neokonzervativne tendencije, budi se ekstremna desnica koja svojim glasačkim pobjedama povlači za sobom jačanje ksenofobije i otvorene mržnje, širenje straha i panike da 'neki drugi' žele uzurpirati naše privilegirane europske živote, vrijednosti i kulturu. Jasno je i da je Bliski istok bio kolonija Francuske i Velike Britanije, koje se u ovim trenucima vrlo nespretno bore protiv izbjegličke i humanitarne krize. Realno gledajući, Britanija i Francuska bile su prvi krivci u stvaranju ovog kaosa kojem su SAD i Rusija nastavili doprinositi. Jasno je da politika vodećeg dijela Europe trenutno funkcionira po sistemu onog klinca koji prdne u društvu pa pita 'ajme, fuj, pa tko je prdnuo?' i svi se pogledaju međusobno sumnjajući jedan u drugoga i tenzije rastu dok se smrdljivac polako išulja iz prostorije.

image004

Teško je ne biti pesimističan i ne reći kako svima je sve jasno, ali krugovi onih koji si dozvoljavaju vidjeti čovjeka i razumiju kompleksnost situacije ne dosežu do onih kojima simptomi ove krize stvaraju isključujući strah od drugačijeg te, potaknuti tim strahom, razvijaju fašistoidne moduse. Doduše, duboko vjerujem da realnost ove situacije ekstremizma nije onakva kakva se čini, i da većina je ipak razumnih ljudi. Strah koji ksenofobni monstrumi produciraju je strah od nasilja, strah koji pred oči stavlja slike iz crnih kronika, knjiga iz povijesti (valjda ima još koja zalutala fotografija iz nekog nacističkog logora), strah od onoga nakon čega su eksperimentima upozoravali: Stanley Milgram s eksperimentima o procesima poslušnosti prema autoritetu; Philip Zimbardo koji je prikazao kako unutar zatvora zaštitari stvaraju autoritet silom, a zbog manjka ujedinjenja među zatvorenicima nemoguće je stvoriti otpor prema opresiji zaštitara; Solomon Asch s druge strane dokazuje kako se pojedinac zbog vlastite nesigurnosti lako oslanja na percepciju većine; H.L.Mencken koji svojim eksperimentom 5 monkeys objašnjava nastanak stavova koji se ne preispituju zbog usađenih principa. Svi ovi možda naizgled zastarjeli eksperimenti daju sliku o tome kako se realiziraju strahovi kojih se trenutno bojimo.

Zapadnjačka pozicija zahtijeva ozbiljnu borbu protiv ekstrema bilo koje vrste, ali zbog privilegijskih razlika koje postoje između izbjeglica i aktivista/kinja, onih ponekad gotovo kobnih razlika koje su se vrlo jasno manifestirale u situaciji u Park hotelu, na Istoku ta borba u ovom trenutku treba potpuno drugačije temelje i pristup. Treba biti svjestan situacije u kojoj su izbjeglice lišeni sigurnosti i egzistencijalno ugroženi, dok su aktivisti/kinje ti koji/e se izmiješaju u kontekst izbjegličkog kampa iz svojih mnogo sigurnijih domova s (u većini) europskom putovnicom. Međutim, za cijelu tu borbu prvenstveno je bitno što jače tresti po svim olovnim temeljima koje ekstremna desnica pokušava sagraditi, pogotovo kada to radi na 'našem' terenu. Strah ne smije prevladati razum.

Izbjeglice su ljudi sa svojim životima i sudbinama, strahovima i željama, potrebama i osjećajima, a ne nekakvi brojevi i statistike, ne kvote koje treba primiti pojedina članica EU. Izbjeglicama su životi stavljeni u limb čak i kada se domognu neke od europskih zemalja jer integracija je spora i manjkava. Bijegom iz svojih država u tolikim količinama oni pokazuju snagu koje se prepao čitav svijet. Tu snagu odbijanja života pod opresivnim sustavom treba pomoći, osnažiti i zajedno s njome se boriti.

Foto: Matija Kralj

Libela

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU