Razdoblje sukoba Jugoslavije s Informbiroom jedno je od najznačajnijih i najneizvjesnijih momenata u povijesti socijalističke Jugoslavije. Obuhvaća razdoblje od neslaganja s Informbiroom i izbacivanja KPJ (Komunistička Partija Jugoslavije) iz Informbiroa 1948, pa do smrti Staljina 1953. i dolaska Nikite Hruščova na čelo SSSR-a

790x45024 tito i staljin

Danijel Rajić

Nakon završetka II. svjetskog rata na europskom kontinentu dolazi do formiranja novih država koje se razlikuju po svom uređenju, jedne su formirane po uzoru na parlamentarne demokracije, a druge po uzoru na SSSR (jednopartijski sistem). Osim formiranja novih država, dolazi i do raskida Antifašističke koalicije (SAD, SSSR i Ujedinjeno Kraljevstvo), a središte sukoba postaje Europa. Churchill je to popratio izjavom kako se nad Europom spustila željezna zavjesa, aludirajući na zemlje koje su potpale pod utjecaj SSSR-a. U to vrijeme Jugoslavija je formirana kao FNRJ (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) na čelu s generalnim sekretarom KPJ Josipom Brozom Titom. Jugoslavenska vanjska politika isključivo je vezana za SSSR i druge socijalističke zemlje u razdoblju od 1945. do 1948., ali je također bila uključena u brojne svjetske organizacije surađujući sa Zapadom. Usprkos tome, odnos sa Zapadom je bio napet i vrlo kompliciran. Ulaskom Jugoslavije u Informbiro, taj se odnos još pogoršava.

Informbiro (Informacijski biro radničkih i komunističkih partija) je osnovan na zasjedanju komunističkih partija SSSR-a, Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke, Poljske, Francuske i Italije, koje je održano 27. septembra 1947. u Škljarskoj Porembi kod Krakonošima u zapadnoj Poljskoj. Razlog osnutka Informbiroa je zadatak da doprinese rješavanju problema u pojedinim partijama, da jedinstveno nastupa po pitanju socijalističke fronte u svijetu. Međutim, prava zadaća Informbiroa je bila stavljanje svih komunističkih partija pod kontrolu Staljina, odnosno SSSR-a. Središte Informbiroa je postao Beograd. Informbiro je osnovan kao protuteža Marshallovom planu i Trumanovoj doktrini kako bi se integrirale komunističke i radničke partije. Staljin je računao i na onemogućavanje frakcijskih pokreta unutar partija s komunističkim predznakom na Zapadu. Prioritetni zadaci partija na Zapadu su bili organiziranje štrajkova, sabotaža i svih akcija koje bi eventualno dovele do političke nestabilnosti i ekonomske krize u tim zemljama (Italija i Francuska). Staljin nije dopuštao ostalim komunističkim partijama iz zapadne Europe učešće u Informbirou, također ni kineska partija nije bila član Informbiroa. Staljinov cilj nije bio stvaranje svjetske organizacije i pokretanje revolucije, već je cilj bio podrediti male zemlje SSSR-u i od njih stvoriti satelite i protektorate. Odnosi Jugoslavije i Zapada u tom trenutku su bili na najnižoj točki od završetka rata. Nakon što je Jugoslavija pristupila Informbirou, Zapad je protumačio taj čin kao posljednju potvrdu da je Jugoslavija okrenula leđa samostalnosti, postala SSSR-ov satelit i prihvatila sovjetski model izgradnje društva. Kriza se produbljivala, a to pokazuju i tršćanska kriza, grčko pitanje, incidenti s američkim avionima, sudski procesi koje SAD tretira kao iscenirane i sa svrhom uklanjanja političkih protivnika.

Ubrzo Informbiro pokazuje svoje pravo lice, već u ljeto 1948. optužuju KPJ kao partiju koja vodi antisovjetsku politiku na čelu sa sitnoburžujskim nacionalistima. Uoči izbijanja sukoba sa SSSR-om, Jugoslavija je u tijesnim ekonomskim odnosima sa zemljama socijalističkog predznaka, 52,9% jugoslavenskog izvoza je išlo ka istoku, a 49,3% je činio uvoz s istoka. Staljinu je izrazito smetala i pobjednička revolucija, težnja za autonomijom i neovisnošću, te 1948. u januaru vrši pritisak na Jugoslaviju u vezi potpisivanja trgovinskog ugovora. Od strane vrha SSSR-a je napadnut jugoslavensko-bugarski ugovor iz 1947. i izjava Georgija Dimitrova (lider bugarskih komunista) o federaciji balkanskih i istočnoeuropskih zemalja. Staljin je zagovarao federaciju Jugoslavije i Bugarske, smatrajući da će se Jugoslavija tako najbrže razviti i da će SSSR imati najveću dobit od te federacije. Tito je tvrdio kako Staljin forsira stvaranje federacije s Bugarskom, a sam Tito je bio za federaciju, ali je također tvrdio da uvjeti još nisu zreli i da postoje brojne razlike između KPJ i BRP (Bugarska radnička partija). Po Titu bi stvaranje federacije u tom trenu značilo uvesti trojanskog konja u Jugoslaviju.

Pritisak na KPJ od strane SSSR-a je postajao sve jasniji i govorio je da se razlikuju pogledi KPJ i Informbiroa. Što se tiče jugoslavenskih rukovodilaca, oni su sporove tumačili kao nesporazume, a ne kao razlaz ideoloških stavova. Jugoslavenskoj vladi je 18. marta 1948. godine upućen telegram od strane maršala Nikolaja Bulganjina, kojim se opozivaju sovjetski vojni savjetnici i instruktori iz Jugoslavije s obrazloženjem da su okruženi nedraželjubljem. U Titovom pismu Molotovu (drugi čovjek SSSR-a poslije Staljina), odbačene su prethodno navedene optužbe. Staljin i Molotov su uputili Titu i ostalim članovima CK KPJ 27. marta pismo u kojem je stajalo kako KPJ razvija antisovjetsku atmosferu, a posebno su isticali nedostatak demokracije unutar KPJ. Kopije pisma koje su uputili Staljin i Molotov su upućene i ostalim partijama Informbiroa kako bi se internacionalizirao sukob s KPJ. Sve su partije jednoglasno podržale stajalište SKP (b) (Svesavezna komunistička partija (boljševika)), jedino PRP (Poljska radnička partija) na čelu s Wladyslavom Gomulkom nije sudjelovala u hajci protiv KPJ. U Jugoslaviji su se pojavile brojne struje koje su iskazivale naklonost Staljinu, jedan od glavnih protagonista Staljina je bio Sreten Žujović koji je Jugoslaviju zamišljao kao jednu od sovjetskih republika. Na plenarnoj sjednici CK KPJ je odbacila, s izuzetkom Žujovića da prihvati ocjene iznesene u prethodno spomenutom pismu. 13. aprila je KPJ odgovorila na pismo Staljina i Molotova izražavajući nezadovoljstvo njihovim stavovima. Staljin i Molotov su 4. maja uputili novo pismo u kojem tvrde da je odgovor od 13. aprila podstrekač za pogoršanje odnosa, također su se obrušili i na partizanski pokret, tvrdeći da je bio beznačajan. Pismo se završavalo prijedlogom da se postojeći spor riješi na sastanku Informbiroa. Razmatrajući ovo pismo na Plenarnoj sjednici 9. maja, CK KPJ je odbacio prijedlog, tada je usvojen i prijedlog o isključivanju Andrije Hebranga i Sretena Žujovića iz KPJ zbog frakcionaštva. Hebrang je optužen za stvaranje nepovoljnog utiska o KPJ u Moskvi. CK SKP (b) je 19. maja tražio da jugoslavenski komunisti sudjeluju u radu Informbiroa, ali je CK KPJ 20. maja jednoglasno odlučio ne slati delegate u Bukurešt.

Na Bukureštanskom zasjedanju Informbiroa održanom od 20. do 22. juna 1948. sudjelovale su komunističke partije SSSR-a, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke, Poljske, Francuske i Italije. Na zasjedanju je usvojena Rezolucija o stanju u KPJ. S Rezolucijom se solidarizirala i KP Albanije, čiji je CK 1. jula izdao priopćenje u kome je osudio izdaju rukovodilaca KPJ. Rezolucija je ponavljala optužbe iz prethodne prepiske Staljina i Molotova. Komunističke i radničke partije su odobravale postupak CK SKP (b) koji je uzeo inicijativu u tzv. raskrinkavanju nepravilne politike CK KPJ i prije svega nepravilne politike Tita, Kardelja, Đilasa i Rankovića. Vodstvo KPJ je optuženo za neprijateljsku politiku prema SSSR-u, diskreditiranje sovjetske armije, izjednačavanje vanjske politike SSSR-a i „imperijalističkih“ zemalja. U Rezoluciji se tvrdi da jugoslavenski komunisti „faktički rastvaraju partiju u bespartijskom Narodnom frontu, koji obuhvata klasno veoma raznolike elemente (radnike, radno seljaštvo sa individualnim gazdinstvom, kulake, trgovce, sitne fabrikante, buržoasku inteligenciju), kao i raznobojne političke grupe, ubrajajući tu i neke buržoaske partije“, Informbiro konstatira da je „CK KPJ isključio sebe i KPJ iz porodice bratskih komunističkih partija, iz jedinstvenog komunističkog fronta i prema tome i iz redova Informacijskog biroa.“ CK KPJ je optužio Informbiro da je prekinuo svoje principe na kojima je osnovan, a koji su predviđali dobrovoljnost svake partije u odnosu na prihvaćanje zaključaka. Na sjednici 20. maja 1948. je donesena odluka da se sazove Peti kongres KPJ za 21. juli. Za Kongres je izabrano 2344 delegata s pravom glasa, po principu da se jedan delegat bira na 200 članova partije. Peti Kongres je trajao od 21. do 28. jula, a otvorio ga je Tito u Domu garde u Beogradu. Na Kongres su bile pozvane i partije Informbiroa, ali su odbile doći. Na Kongresu je analiziran i ocijenjen dotadašnji rad i razvojni put KPJ. Kongres je usvojio Program KPJ, prvi od Vukovarskog kongresa 1920. godine. Dana je jednoglasna podrška CK KPJ, jer se nijedan delegat nije izjasnio za Rezoluciju Informbiroa, a kritika Informbiroa je označena kao netočna, nepravilna i neopravdana. Peti kongres je konstatirao da se KPJ nije isključila iz Informbiroa zbog neučestvovanja na zasjedanju i smatrao je da se poslije uklanjanja razlika između KPJ i SKP (b) mogla normalizirati situacija. KPJ je na taj način pokazala spremnost i volju za prevazilaženje sukoba. Tito je referat na Petom kongresu završio kazujući: „Na kraju, drugovi i drugarice, ja bih podvukao da će naša Partija i naš CK raditi svim silama na tome da se odnosi naše Partije i SKP (b) opet poprave. Mi se nadamo da će drugovi rukovodioci SKP (b) dati nama mogućnost da mi ovdje, na licu mjesta dokažemo sve što je netačno u Rezoluciji. Mi smatramo da je samo u tom slučaju i na taj način moguće utvrditi istinu. Završavajući svoj referat ja, drugovi i drugarice, podvlačim da je KPJ do danas časno izvršila svoju historijsku misiju, i da će je, duboko sam uvjeren, i ubuduće časno izvršiti pobjedom izgradnje socijalizma u zemlji...“

Optužbe Informbiroa su podržale i KP Kine i KP DR Vijetnama, tako se napad na KPJ sve više pretvarao u napad na državnu politiku. Optužbe Informbiroa su dovele do protujugoslavenskog istupa u Svjetskoj sindikalnoj federaciji i drugim međunarodnim organizacijama pod sovjetskim utjecajem. Stav KPJ protiv Informbiroa su podržale i državne institucije, među njima i Narodna skupština, jer je napad prelazio na državni plan, ugrožavao Jugoslaviju, iako su informbiroovske zemlje nastojale stvoriti dojam kako odvajaju i razlikuju rukovodstvo KPJ od vlade FNRJ i drugih državnih institucija. Tako je Narodna skupština FNRJ usvojila rezoluciju 30. septembra 1948. u kojoj su osuđeni svi postupci Informbiroa prema Jugoslaviji, a narod je pozvan da nastavi pružati podršku državnom rukovodstvu i na rad kako bi se sproveo petogodišnji plan.

Izvori:

Branko Petranović - „Historija Jugoslavije 1918 – 1988; Treća knjiga: Socijalistička Jugoslavija“, 1988.

Fitzroy McLean – „Tito“, 1980.

Savo Kržavac i Ljubiša Ristović – „Od prvog do desetog kongresa SKJ 1919 - 1974“, 1974

prometej

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU