Dodik je Putinu isto što i Bakir Erdoganu. A interesno bratstvo Erdogana i Putina je daleko veće i potencijalom mnogo, mnogo jače. A ako to negdje napukne pucaju zajedno sve domaće Baje, svih vjera i naciona.  Uzduž i poprijeko. Bez vidnoga interesa Putina i Erdogana.

mladic never

Autor: Impuls 

Određenje humanosti današnjeg svijeta nije nikakva odozgo pala rabota, već je ona kontinuirani zbir vrijednosti koje pamti ljudska civilizacija kroz široku lepezu svih svojih različitosti.

Pojam humanosti današnjeg tzv. zapadnocivilizacijskog kulturnog kruga ima svoje nesumnjive vrijednosti koje lično kao čovjek i te kako zdušno podržavam, ali, sa druge strane, i u sebi samom nailazim na otpore prihvatanja svih tih vrijednosti sa bešćutnom rezervom, jer ima onaj iskonski glas u meni koji vrišti u odnosu na bezbrojna licemjerna agregatna stanja te i tako oličene humanosti zapadnocivilizacijkog kruga.

Jedan sam od onih koji jako voli prirodu, životinje, posebno pse, konje, pa da ne nabrajam sebično dugi niz svih moji emotivnih sklonosti koje bi mi nepotrebno uzele prostora od onoga šta ovdje hoću da kažem.

Licemjerje oličenja humanosti zapadnocivilizacijskog kulturnog kruga ogleda se baš u prenaglašenoj ljubavi prema životinjama, gdje se kućni ljubimci tretiraju mnogo vrijednije i mnogo bolje od humanoida iz drugih kulturnih krugova ljudske civilizacije. Tu kod mene nestaje vezivnog tkiva razumjevanje za ovako izopačene ljudske potrebe koje ovdje, svakako,, neću da elaboriram, ali da pečatiram ovu licemjernost savremenih civilizacijskih vrijednosti u kojima se gubi značaj suza djeteta iz Alepa u odnosu na zlostavljanje stoke prilikom njihovog transporta do konačišta u nekoj klaonici.

Gdje je staza razumjevanja svih tih ovozemaljskih klaonica u kojima poput stoke stradaju i nevina djeca?

O ovome intenzivno razmišljam i zbog bosanskohercegovačkoga ratnoga pakla, klaonice čiji pečat i te kako intenzivno živi u biću svakog bosanskohercegovačkog čovjeka, svjesno ili nesvjesno, što je totalno bolesno stanje jednoga društva, stanje za koje nema skoro nikakvoga zreloga odnosa kod svih nivoa aktuelnih bosanskohercegovačkih vlasti, a kamo li želje za napretkom ka ozdravljenju društva kroz odgovorno suočavanje sa argumentima prošlosti, bez primjesa bilo kakvih nacionalnih ili bilo kojih drugih iščašenih iracionalnih patetika.

Šta u tom i takvom stanju može polučiti funkcija odgovornosti Međunarodne zajednice u odnosu na u devedesetim razapetu i sapetu državu Bosnu i Hercegovinu?!

Domaće politike jeftino profitiraju na temeljima kostiju žrtava za čiju se nacionalnu vitalnost zdušno zalažu od izbora do izbora, što je, po meni, vrhunac dehumanizirajućeg licemjerja.

Sjećam se kolektivne dženaze i obavljenog posljednjeg ispraćaja 284 ekshumiranih i identifikovanih civilnih žrtava rata moga Prijedora na kojoj se okupila silna bulumenta domaćeg i diplomatskog političkog svijeta, a sljedeće godine na kolektivnoj dženazi nije bilo nikoga. Nisu bili izbori, a i broj ukopanih žrtava je bio daleko manji, tako da se, valjda, zbog njih nije isplatilo gaziti nekoga velikoga puta.

Prema podacima udruženja koja okupljaju preživjele žrtve zločina u prijedorskoj regiji i članove porodica žrtava, u mome rodnom zavičaju je tokom akcija velikosrpske fašisoidne ratne vlasti ubijeno 3.176 ljudi, dok ih je više od 31.000 prošlo kroz konclogore i stotine drugih mjesta zatočenja. U mom zavičaju je prije rata živjelo oko 112.000 stanovnika. Zbog vjerske i nacionalne pripadnosti u toku svega nekoliko mjeseci početka rata u Bosni i Hercegovini sa svojih potkozarskih ognjišta protjerano je 53.000 ljudi.

Istorijske katarze tokom takvih kolektivnogenocidnih zločinjenja slijedi kao stečeno pravo dosljednima u svojoj borbi, a oni koji jeftino mešetare kroz prizme svojih ograničenih ljudskih svakodnevnica sabijaju i obezglavljuju tu neophodnost koja osujećuje pojavljivanje sličnoga zla, u uzajamno-posljedičnom slijedu, u nekoj skorijoj istoriji.

Kod siline dobrodušnosti domaćih nositelja "europejskih vrijednosti", dojučerašnjih tiranina, uz njima datu zdušnu podršku od strane bradavičarskih isječaka pokušaja deklarativnog življenja stvarnih ljudskih vrijednosti, koju prodaju kroz uzajamnu određenost zajedničkih projekcija, a kroz naplatu ustoličenja ličnih pozicija, nikakvo čudo nije iščašena humanost koja u svojoj konačnici ima zdravu cijenu kroz zlatna zrnevlja koka nosilica koje unaprijed jasno odrede sopstvene interesne smjernice.

Činjenica da se Rusija toliko zalaže za balkanskoga monstruma kod mene ne izaziva nikakvo zgražanje, jer je to normalni uzajamno-posljedični čin ukupnoga zbivanja o kojem sam govorio u prethodnim redovima.

Ratko Mladić nije Rusima nikakav silni i zaslužni general sveukupnoga "nebeskoga pravoslavlja", to je jeftina priča za široke narodne mase, već je on u ukupnoj savremenoj ruskoj državničkoj mudrosti samo potencijalno jaje koje će se podastrti na svjetskoj pozornici aktuelnih političkih igrokaza pod neku koku nosilju u Južnoj Osesiji, Kavkazu, Ukrajini, Baltiku, ukupnom azijskom prostoru u čijem je epicentru Afganistan.

Takvo jaje može biti mućak, koga briga za plodnost nečega što je skoro do kraja izlinjano u svoj svojoj ljudskoj hrđavosti i istrošenoj izopačenosti. Normalno je da takvo jaje nikome normalnome ne treba. Sem tamo nekoj podatnoj nosilji radi grijanja nekih dalekih gnijezda.

Dragi moji i još draže moje, ne palite tuđa kola na guranje dok vaša rođena držite inaktivne u zahrđalom leru. Kada se god iz Rusije digla galama za pomoć "i južnome pravoslavlju" na ispomoć srpskoj braći je dolazio tek pokoji zalutali kozački dobrovoljac ili razočarani idealista tipa grofa Vronskog koji na kraju čuvenog romana "Ana Karenjina" razočaran u ljubav u majčici Rusiji odlazi u ispomoć srpskim ustanicima Prvoga srpskoga ustanka.

Popuši grof Vronski tokom svoga dobrovoljačkoga puta, zajedno sa svim drugim ruskim dobrovoljcima, skoro istim načinom kao što je i uz rusku pomoć popušila ukupna narodna borba Prvoga srpskoga ustanka.

Slično pušenje je doživio i čuveni Husein Kapetan Gradaščević lutajući po austrijskim dvorima i kazamatima, nakon izdajničkog pucanja borbe za autonomiju Bosne i Hercegovine u okvirima Otomanske imperije.

Danas se sljedbenici i jednih i drugih propinju u svojoj znakovnosti doticanja svojih dalekih matica, nesvjesni da se sav taj dodir završava na interesnim obzorjima nekoga dalekoga Krima, bio on na Baltiku, Kavkazu ili širokim azijskim prostorima gdje se veliki lako dogovore oko svojih interesnih prostora, a mi mali ostajemo da se i dalje valjamo u svojim krvavim balkanskim kaljugama.

Dodik je Putinu isto što i Bakir Erdoganu. A interesno bratstvo Erdogana i Putina je daleko veće i potencijalom mnogo, mnogo jače.

A ako to negdje napukne pucaju zajedno sve domaće Baje, svih vjera i naciona.
Uzduž i poprijeko.
Bez vidnoga interesa Putina i Erdogana.
Pucaju po prirodi svoje izopačenosti i nesvjesti o sopstvenom mazohističkom zlostavljanju na nitima svojih bezvrijednih guzičastih dlaka koje su tek kićanka na repovima nemani velikih svjetskih sila.

A u svemu tome strada naš takozvani mali veliki čo'ek.
Jah!!!
Šta ćeš?!
Tako nam grah pao.

Ovdje nigdje ne spomenuh europejski hor čuvenih švraka iz baraka bosanskohercegovačkoga HDZ-a.

Njihova opsjednutost vašingtonskim i dejtonskim "vrijednostima", izvornosti njihove "neupitne" borbe za bosanskohercegovačku državnost, nema premca.

Na krilima Artukovića i ostalih dojučerašnjih prekookeanskih „domoljuba“ oni su do juče „branili i obranili“ vrijednosti zajedničkoga života naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, a temelji njihove borbe od vremena danas doživljavaju prosvijećenost kojom nikako ne mogu biti ni blizu ustaško-nacionalističke nakaradnosti, već je tu kao temelj isplivao čisti ZAVNOBiH. U susjednoj majčici trenutno je u jakom trendu biti europejac i antifašista, a trend je trend, ma kakav bio, a od majčice poprima posebnu vrijednost.

Dragi moji i još draže moje, boli briga i tu Evropu za balkanskim mulcima i mamlazima ukoliko nisu u funkciji vrijednosti zapadnocivilizacijskog kulturnog kruga. Svijet voli jake i principijelne. Mi u mnogome tu ne pripadamo, jer nam se glave kroz sve naše čobane, kako nacionalne, tako i one tek u pokušaju racionalne, povijaju u smjerovima koje određuju veliki i moćni, a ne u skladu sa stvarnim domaćim potrebama i realnim mogućnostima.

Uostalom sve ovo što ovdje tvrdim se vidi i kroz čuvenu nedavnu Bakirovu kampanju re(tro)vizije Milorada Dodika, u igrama na "velike golove", kao i u svim zakulisanim igrama na "male golove" poput one Nerminove sa prijedorskim pročelnikom, nositeljem "europejskih vrijednosti", liderom Dodikovog koalicionog partnera DNS-a, Marka Pavića.

Danas je rođendan Fikreta Bačića, ljudine koji je na čelu prijedorske Inicijative za izgradnju spomenika ubijenoj prijedorskoj djeci, njih 102 koje su velikosrpski fašisti pobili u toku nekoliko mjeseci Prijedora '92., zbog pogrešnih imena i prezimena ubijene djece.

Fikretova Nermina je imala šest, a Fikretov Nermin je imao 12 godina kada su ih velikosrpski vojnici izveli na strijeljanje ispred porodične kuće na kojoj je bio obješen bijeli čaršaf.

Obilježavanje Fikretovog rođendana je u sjenci ukupnosti satranih ovovremenih i ovoprostornih civilizacijskih vrijednosti, a čovjek je rođen i živi kao uspravan čovjek i dalje se boreći za čistu ljudskost.

U toj njegovoj borbi mu mahom pomažu "bezimeni ljudi", oni koji su pod žestokim udarom ukupnosti zbivanja i sa desna i sa lijeva, a pogodci su uvijek, po pravilu, u njihovu glavu, nasilno "u sridu".

Ovdje bih posebno istakao borbu mladih prijedorskih antifašista, uglavnom srpske nacionalnosti, okupljenih u udruženju "Centar za mlade Kvart" koji su i nada i potencijalna moralna snaga moga rodnoga zavičaja. To su oni koji prkose djelima i jeftino prodanim levatima koji se kite perjem antifašističkih vrijednosti, a na sopstvenu kožu nabacuju krzno desnohodajućih "domaćih životinja".

I za kraj...

Šta se mene tiče licemjerna bjelosvjetska briga za monstrumom Ratkom Mladićem čija duša je skoro na izdisaju, a iskopala je sama sebi duboku jamu u predvorju od njega stvorenoga sopstvenog životnoga pakla?!

Meni su ljudska nada moj Nikola, moj Goran, moja Snježana, moja Mirjana, moj Stefan i njegova mama Snežana, moj Duško i njegova djeca, moji mnogi drugi, mladi, zdravi, svježi...
Iznad svega i prije svega LJUDI!!!

A oni drugi...
NEKA SU PROKLETI!!!

Sljedbenicima lika i djela haškog monstruma na izdisaju poručujem samo jedno...
SMRT FAŠIZMU!!!
SLOBODA NARODU!!!

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU