Taj svijet smo Mi i Oni. Oni koji paradiraju kako bi pokazali "zube terorizmu", ustvari, onako ruku pod ruku, pokazuju kako ih jednostavno nije briga. Oni imaju svoje interese, Ruanda, BiH, Sirija, terorizam… sve je to kolateralna šteta. Njihova nacija je gospodari svijeta a njihova religija novac i moć. Mi smo njihovi robovi, zarobljeni u okove nacije i religije, mi stvaramo profit, mi služimo da iskazujemo empatiju ili mržnju, prema tome kako nam već kreiraju stvarnost, a po potrebi možemo biti i žrtve. Takav svijet nikada ništa neće uraditi da do ratova ne dođe, jer rat je jedan od najbitnijih mehanizama zbog kojih opstaje.

tag reuters

Autor: Impuls

Za genocid u Ruandi čula sam nakon što sam pogledala film Hotel Ruanda. U proljeće 1994. godine kada je u toj zemlji ubijeno između 800 hiljada i milion ljudi, u mojoj je još uvijek bjesnio rat.

U to vrijeme prilično sam se isključila iz svijeta informacija i uglavnom čitala knjige. Bio je to na neki način bijeg od stvarnosti, koji se u konačnici pokazao korisnim jer sam čitajući naučila jezik zemlje u kojoj sam bila izbjeglica. Mislim da je film Hotel Ruanda došao baš u vrijeme kada sam bila spremna da neke stvari prihvatim. Jedna od njih je bila i pitanje koje sam sebi postavljala stalno i ko zna koliko puta čula od svojih sugrađana, pitanje:

 "Zašto svijet nešto ne uradi?"

Moj rodni grad Sarajevo, bio je skoro četiri godine pod opsadom a u mojoj zemlji, Bosini i Hercegovini dešavali su se strašni zločini, posebno onaj u Srebrenici, genocid u Srebrenici u ljeto 1995. godine.

"Zašto svijet nešto nije učinio? Zašto nije zaustavio rat na samom početku, u proljeće 1992.? Zašto nije spriječio zločine? Zašto se desio genocid u Srebrenici kada je to područje bilo pod zaštitom UN-a? Zašto... ?"

Dio odgovora našla sam u pomenutom filmu koji me se toliko dojmio da sam danima istraživala. Bilo je to veoma opsežno i temeljito istraživanje, naravno putem interneta i još nekih dokumentarnih i igranih filmova koji su u to vrijeme bili dostupni.

Na to istraživanje, koje se baziralo na ulozi onoga što zovemo Međunarodna zajednica, neki dan me podsjetila ambasadorica SAD u Vijeću sigurnosti UN Samanthe Power, koja je tokom verbalnog sukoba sa ruskim ambasadorom Vitalij Čurkinom pomenula genocid u Ruandi i Srebrenici. Njen govor, inače označen kao veoma emotivan, odnosio se na dešavanja u sirijskom gradu Alepu.

Tokom dešavanja u Ruandi Samantha Power je bila novinarka a predsjednik SAD-a Bill Clinton.

Sukob u Ruandi, odnosno građanski rat, desio se između dviije etničke skupine Tutsi i Hutu koje na tim prostorima žive već stotinama godina. Nakon 1884. godine Ruanda je dodijeljenja Njemačkom carstvu, a poslije Prvog svjetskog rata preuzima je Belgija. Evropski kolonizatori vjerovali su da su Tutsi "bjeliji" od Hutua i stoga rasno superiorni i bolje prilagođeni za vođenje kolonijalnih upravnih poslova. Tokom 30-tih godina prošlog vijeka, Belgijanci uvode velike projekte u području obrazovanja, zdravstva, javnih radova i nadzora poljoprivrede. Tako je zemlja modernizovana ali nadmoć Tutsija je ostala, ostavljajući Hutue obespravljenima i podložnima velikim razmjerima prisilnog rada.

Godine 1935. Belgija uvodi lične karte označavajući svakog pojedinca kao Tutsi, Hutu, Twa ili Naturalizirani. Iako je ranije bilo moguće za posebno bogate Hutue da postane počasni Tutsi, lične karte su spriječile daljnje kretanje između klasa i odigrale posebnu ulogu tokom genocida. 

Katolička crkva je postala sve važnija u Ruandi, kako se Belgijska vlada oslanjala na znanje klera o lokalnim temama. Mnogi Ruanđani su postali katolici zbog napredovanja u društvenoj hijerarhiji.

Ruanda stiče nezavisnost 1962. godine.

Naravno, postoji još niz istorijskih podataka koji upućuju na stalnu napetost u odnosima dvije etničke skupine koja eskalira u aprilu 1994. godine ubistvom predsjednika Ruande Juvénala Habyarimanu čiji avion je oboren prilikom slijetanja.

Sam genocid je bio ubijanje velikih razmjera Tutsija na temelju etničke pripadnosti počev u roku od nekoliko sati nakon Habyarimanine smrti.

U to vrijeme u Ruandi su se nalazile francuske, belgijske i trupe UN, odnosno kanadski bataljon. 21. aprila 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donesena je odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Kanadski general pukovnik Roméo Dallaire postao je najpoznatiji svjedok genocida o čemu je kao suautor napisao knjigu "Rukovati se s vragom: Neuspjeh čovječnosti u Ruandi" (Shake Hands with the Devil: The Failure of Humanity in Rwanda).

Kada su u pitaju UN trupe, gotovo identična situacija se ponavlja godinu dana kasnije u Srebrenici, kada je prepolovljen holandski bataljon. Tokom oba genocida Genralni sekretar Ujedinjenih nacija bio je egipatski diplomata Butros Butros – Gali (na ovoj dužnosti od 1. januara 1992. do 31. decembra 1996. godine).

Tokom mandata predsjednika Habyarimane, Francuska je održavala vrlo bliske odnose sa njim, kao dio svoje Françafrique politike.

Brojne istrage su se vodile oko francuske umiješanosti u Ruandi, uključujući i Francusku parlamentarnu komisiju o Ruandi iz 1998., koja je optužila Francusku za krivu procjenu, uključujući i "vojnu saradnju protiv pozadine etničkih tenzija, masakre i nasilje", ali ne optužuje Francusku kao direktno odgovornu za sam genocid.

Izvještaj Vlade Ruande iz 2008. pod pokroviteljstvom Mucyo komisije optužilo je francusku vladu da je bila upoznata s pripremama za genocid i pomaganje u obuci Hutu članova paravojske.

Francuska je 2010. godine priznala da je "počinila greške u procjeni", ali je odbila da se zvanično izvini Kigaliju.

Predsjednik Francuske u vrijeme kada je genocid počinjen bio je François Mitterrand, dakle isti Miteran koji je u maju 1992. godine posjetio Sarajevo.

Jako dobro se sjećam toga dana. Bilo je vedro i mirno. Ni muha se nije čula. Iako je grad bio već vidno razrušen i jednako tako vidno opkoljen, Miteran otvara zračni koridor prema gradu, ali govori o "humanitarnoj katastrofi", a ne o opsadi. Nakon toga je potreba za vojnom intervencijom u visokim vojnim krugovima ocijenjena kao nepotrebna.

Rimokatolička crkva je potvrdila da se genocid u Ruandi dogodio, ali se navodi da su oni koji su sudjelovali to činili bez odobrenja crkvenih vlasti. U svom izvještaju iz 1999. godine Human Rights Watch okrivio je brojne vjerske vlasti u Ruandi, uključujući i rimokatoličke, anglikanske i protestantske, zbog propusta u osudi genocida, iako su te optužbe bile proturječne. Nekima u vjerskoj hijerarhiji je suđeno te su i osuđeni na Međunarodnom krivičnom sudu za Ruandu. Biskup Misago je optužen za korupciju i saučesništvo u genocidu, ali je oslobođen svih optužbi 2000 godine. Mnogi drugi katolici i ostali kler, međutim, dali su svoje živote kako bi zaštitili Tutsije od klanja.

Mislim da nema potrebe posebno isticati ulogu vjerskih zajednica tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Što se tiče Amerikanaca, da se vratim na tadašnju novinarku a sadašnju ambasadoricu pri UN Samanthu Power i tadašnjeg predsjednika Bill Clintona. SAD nisu željele da budu uvučene u još jedan sukob u Africi, godinu dana nakon što je ubijena grupa njihovih vojnika u Somaliji. Kada su pristizali izvještaji pripadnika UN koji su govorili o tome da se u Ruandi dešava genocid, u američkim medijima bila je neko vrijeme zabranjena upotreba te riječi. Sumnjam da je bivša novinarka na to zaboravila, možda je samo smatrala da tome nije mjesto u "emotivnom verbalnom sukobu" sa ruskim ambasadorom u UN.

Uloga SAD tokom rata u BiH slična je onoj u Ruandi, bez direktnog mješanja, osim iz vazduha, kada je već bilo jasno da se pokolji moraju zaustaviti. A kada su zaustavljeni, Klinton je dao značajan doprinos Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH, poznatijem kao Dejtonski sporazum. Treba pomenuti i američku humanitarnu pomoć o kojoj su pisale češke dnevne novine Mladá fronta Dnes. Prema njihovim istraživanjima ta humanitarna pomoć pomogla je mnogim manjim i srednjim američkim firmama da se oslobode škart robe i postave na noge, a dolar nikada nije bio tako jak kao u vrijeme rata u BiH. Ne znam koliko istine ima u tome, ali se jako dobro sjećam američkih lanč paketa, preostalih još iz rata u Vjetnamu.

Britanski "Indipendent" (Independent) pisao je u vezi sa genocidom u Ruandi kako je pasivnosti međunarodne zajednice doprinjeo i podsvjesni rasistički stav da stradanja u Africi nisu od tolikog značaja kao u drugim djelovima svijeta.

Nisam sigurna da se radilo baš o "podsvjesnom stavu". U vrijeme kada sam se istraživanjem bavila, 2006. godine, na internetu se povodom dešavanja u Ruandi mogla naći Miteranova izjava koja je glasila ovako:

"Svaki genocid u Africi je dobar."

Sada ta izjava više nije dostupna a ja nemam načina da dokažem da je postojala, pa je treba uzeti sa velikom rezervom.

Ipak, nakon Miteranove izjave o "humanitarnoj krizi" u ratnom Sarajevu s pravom se možemo pitati da li je međunarodna zajednica i stradanja u bivšoj Jugoslaviji "podsvjesno" doživljavala kao manje značajna od onih u drugim dijelovima svijeta.

Nakon tragičnih zbivanja u Ruandi i Bosni i Hercegovini, Generalna skupština Ujedinjenih nacija je usvojila inicijativu "Odgovornost da se zaštiti" (Responsibility to Protect). Primjenjujući ovu doktrinu, intervencijama je sprječeno dalje krvoproliće u Sijera Leonu i na Kosovu.

Međutim, krvoprolića se nastavljaju. Tokom jučerašnjeg dana ubijen je ruski ambasador u Turskoj a u Berlinu i Ženevi izvršeni teroristički napadi u kojima su stradali neki "obični" ljudi.

Ekipa na vlasti se promijenila. Nema Klintona, Miterana, Butrosa Galija, ali nove face ne znače i novu politiku. 

Ne treba nam upitnik jer ovaj svijet ne ide nikuda, on je oduvijek isti, samo se mijenjaju ljudi, mjesta... Taj svijet smo Mi i Oni. Oni koji paradiraju kako bi pokazali "zube terorizmu", ustvari, onako ruku pod ruku, pokazuju kako ih jednostavno nije briga. Oni imaju svoje interese, Ruanda, BiH, Sirija, terorizam… sve je to kolateralna šteta. Njihova nacija je gospodari svijeta  a njihova religija novac i moć.

Mi smo njihovi robovi zarobljeni u okove nacije i religije, mi stvaramo profit, mi služimo da iskazujemo empatiju ili mržnju, prema tome kako nam već kreiraju stvarnost, a po potrebi možemo biti i žrtve.

Takav svijet nikada ništa neće uraditi da do ratova ne dođe, jer rat je jedan od najbitnijih mehanizama zbog kojih opstaje.

Ovih dana udarna vijest su Rusija i Sirija. Naše je da se oko toga "verbalno sukobljavamo", kao pristalice ovih ili onih, više ili manje emotivno od Samante.

Povratak Rusije u igru svima je dobro došao. Putin je sada "glavna faca", bilo da ga smatraju herojem ili tiraninom, a ostali mogu malo da odahnu, pogotovo Amerika koja se dobro zapetljala u arapskom proljeću.

Proljeća u Ruandi više se niko ne sjeća.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU