Od novog Zakona o radu još uvijek ni traga, a ni glasa. U Vladi RS o ovom „dokumentu“ znaju onoliko koliko vrijede obećanja „zakon neće biti na štetu radnika“. Manjak informacija i u sindikatu, ali za svaki slučaj (ne)znanje pravdaju parolom o „ne prihvatanju zakona koji će umanjiti i ugroziti radnička prava“. Poslodavci, treća zainterosava strana, prate „tekmu" između vlade i sindikata, ponekad se oglase sa tribina o novom zakonu „koji treba odvojiti rad od nerada“.

sindikat 2

Piše: Mišo VIDOVIĆ

U trenutku kada nastaje ovaj tekst (kraj avgusta), završene su maratonske sesije Saveza sindikata RS sa predstavnicima parlamentarnih političkih partija. Smjenjivale se u banjalučkom Domu sindikata delegacije i delegati političkih partija, jer su ih sindikalci, ko'biva pozvali da čuju njihovo mišljenje i stavove u vezi reformske agende, pa i zakona. Nažalost, pusta su bila nadanja sindikata da političari nešto znaju šta bi se moglo „implemntirati“ u zakon. Na kraju rezultat neriješen, niko ništa nije znao, a svi su pokušavali pokazati da nešto znaju.

Tako se završila „sindikalno-politička sapunica“, dok su novinari tokom vručih avgustovskih dana, uglavnom prepričavali sindikalnu mantru „nećemo prihvatiti zakon koji će umanjiti radnička prava“, a ko biber po pilavu, bile (ne)definisane izjave parlamentaraca o „nepohodnosti socijalnog dijaloga kako bi se došlo do najboljeg rješenja“. Tek tračak nade za sindikalce bilo je u pojedinim „političkim tvrdnjama da se neće podržati zakon ako on bude na štetu radnika“, ali to je bila tek prazna opoziciona floskula pojedinih lidera političkih partija. Bilo je i njihovih kolega političara koji su izbjegli bilo kakva kontakt sa sindikatom, „jer nemaju razloga vjerovati sindikatu, s obzirom da su isti članovi sindikata dugo vremena bili sedamnaesto ministarstvo u Vladi RS“.

protesti 1

Ako političari ne vjeuruju sindikatu, koliko radnici, zaposlenici, namještenici, mogu vjerovati Savezu sindikata RS? Onoliko koliko im se sindikat proteklih godina pokazao konkretno uspješan u zaštiti radničkih prava i interesa. Ipak, biće da je teško „izmjeriti“ tačnu i preciznu količinu sindikalne borbe za zaštitu radničkih prava. Neka se ne ljute u sindikatu, i ne optužuju medije, za „miniranje sindikalne borbe“, ali sa „izbacivanjem“ parola, sastančenjima, pa i često jalovim pregovorima sa Vladom i poslodavcima, nema borbe za radnička prava.

Za proteklih nekoliko godina blo je tu i tamo nekoliko (ne)uspjelih štrajkova i protesta, pa i ovogodišnja prvomajska protestna šetnja povodom novog Zakona o radu, ali čini se da radnici od toga nisu imali prevelike koristi. Ništa se nije promjenilo da bi bilo bolje, ali ništa se nije dogodilo ni što bi ukazivalo da bi možda moglo biti bolje.

Nije da nije, ima istine kako je svih ovih godina Savez sindikata RS težio da bude zaštitnik radničkih prava. Zahvajujući i činjenici da je on „reprezentativan“, pa je mogao pregovarati sa Vladom i poslodavcima, ali „reprezentativnost“ se ogleda u tome da uglavnom okuplja granske sindikate čiji su članovi zaposleni u javnoj upravi, javnoj administraciji, javnim preduzećima, obrazovanju ili da bude jednostavnije, „pokrivaju se“ zaposleni koji primaju platu iz entitetskog budžeta.

Mali je broj onih koji se „pišu“ kao članovi sindikata, a pripadaju tzv. realnom sektoru. Vjerovatno bi u Savezu sindikata RS voljelji među članstvom imati više zaposlenih u direktnoj privrednoj proizvodnji ali kako su godinama progresivnom brzinom nestale fabrike, tvornice, proizvodna preduzeća, tako je nestalo i izvornih radnika. Preostalim reliktima radničke klase u svom jadu i muci, najverovatnije i ne pada na pamet da se učlanjuju u sindikat, jer niti imaju fabrika, niti radnih mjesta.

sindikat 3

Stoga nije „daleka“ ni tvrdnja da se Savez sindikata RS pretvorio u „sindikalno budžetsko udruženje građana“. Naravno, svako ima pravo da se prema svom afinitetu i potrebama sindikalno organizuje i poveže tamo gdje želi, ako smatra da će neki od sindikata štititi njegova radna prava. Tako bi i Savez sindikata RS trebao zaštititi prava svojih članova, pa makar i najavljujući „upotrebu svih raspoloživih sindikalnih oblika borbe ukoliko novi zakon o radu bude umanjio prava radnika“.

Štrajkovi, protesti, protestna okupljanja, jesu demokratsko pravo iskazivanja nezadovoljstva. Ponovo se aktuelizira priča o nekakvoj „vrućoj jeseni“. Ako je vjerovati meteorolozima, jesen bi mogla biti topla, a koliko će biti „vruća“, zavisi od „autora“ ove terminološke „kovanice“. Svojevremeno, najavljivano je „vruće proljeće“, pa dodje vruće ljeto, a penzioneri i dalje igraju šah, radnici, dok čekaju da se neko sjeti povezati im radni staž i isplatiti šesthiljadaosamstopedeset zaostalih plata, obilaze oko nekadašnjih fabrika i tvornica, a nezaposleni evo već godinana čekaju „reforme koje će donijeti nova zapošljavanja“. Vlast „mudro“ šuti, i tek povremeno prozbori da „radnici nemaju potrebe strahovati od novog zakona“. I nemaju, jer zakona odavno nema.

vlada rs

Možda čista slučajnost, ali kada se trebala „udariti“ tačka na ovaj tekst (na žalost bez nekakvog konkretnog zaključka) „predsjednici Narodne skupštine i Vlade RS Nedjeljko Čubrilović i Željka Cvijanović zaključili da je neophodno da socijalni partneri, prvenstveno predstavnici sindikata i poslodavaca, zajedno sa svim zainteresiranim stranama, obave širu raspravu i iznađu najprihvatljivija rješenja o tekstu novog zakona o radu, koji bi trebalo da bude upućen u parlamentarnu proceduru do kraja ove godine”. Do tada, možda sve iz ispočetka: malo razgovora i pregovora, pokazivanja "mišića" od sindikata, tvrdnje Vlade “da nema ugroženosti radničkih prava”, taktiziranje poslodavaca kako su “pregovori sa sindikatom mučni i teški“ ...itd, itd... Jedino novo su kafanske priče da su pojedini poslodavci (gazde i direktori) izrazili želju da se učlane u Savez sindikata RS?!

Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU