Moderne arapske vojske su famozno nesposobne.

slider vojska

DEMIAN VOKŠI

Arapi su izgubili sve ratove s Izraelom, Irak je bio nadjačan u ratu s Iranom te ekspresno poražen u Zaljevskom ratu i tijekom američke invazije 2003. godine, dok se sirijska vojska jedva nekako drži u tekućem građanskom ratu protiv uglavnom neregularnih vojski. Razlozi za takve sramotne predstave su između ostaloga loša temeljna obuka i vrlo često inferiorna opremljenost, no dobar dio objašnjenja se ipak svodi na dublje razloge.

Temelj modernih arapskih država udaren je Sykes-Picot dogovorom iz Prvog svjetskog rata između Velike Britanije i Francuske. Porazom Osmanskog carstva ono se raspalo, a njegovo truplo podijelile su među sobom tadašnje kolonijalne sile - Francuska i Velika Britanija. Raspodjela plijena implicirala je da će se na Bliskom istoku morati crtati neke nove granice, pa je tako i tamošnji teritorij bio podijeljen u nove države s vladarima instaliranima izvana, te na francuske i britanske protektorate (kolonije) koji će tek kasnije dobiti nezavisnost, opet s vladarima po zapadnoj volji.

Kako to obično biva u kolonijalizmu, granice koje je zapad iscrtao nisu odražavale etničko i vjersko stanje na terenu. Također, vladari koji su bili instalirani nisu odražavali težnju za boljitkom lokalnog stanovništva. Ponegdje su i bili svrgnuti kasnije, poput Hašemita u Iraku. Tako su se arapske zemlje podijelile na one kojima vladaju monarhije - nerijetko one koje podržavaju radikalne verzije Islama, poput kuće al Saud u Saudijskoj Arabiji koja je proponent vehabizma, te one u kojima su na vlast državnim udarima i prevratima došli diktatori, poput Sadama Huseina u Iraku i Hafeza al Asada u Siriji. Diktatori su vlast uglavnom održavali podržavanjem jedne od mnogobrojnih etničkih ili vjerskih skupina u državi. Tako je Sadam u Iraku vladao s podrškom manjinskih Sunita na račun većinskih Šiita, dok je obitelj Asad u Siriji imala (i još uvijek ima) podršku manjinskih Alavita na račun većinskih Sunita.

Kada imate takve države, umjetno stvorene od neke treće strane, sa strukturom vlasti koja se temelji na kultu ličnosti, bilo diktatora bilo monarha, potpirivanom etničkim, vjerskim ili drugim sektaškim sukobima, vojsci pada efektivnost. Vjernost državi i nacionalnom identitetu nije dovoljno izražena dok je vjernost vođi uglavnom oportunistička. Nerijetko se događa da se unutar vojske vjernosti dijele i među istaknutijim generalima - tako, uostalom, dolazi i do pučeva. Jedinstvo vojske je nepostojeće kao i predanost vojnika višem cilju. Vojnici se bore ne za domovinu nego za plaću, a kada vam je na umu isključivo stanje na bankovnom računu, nestaje i inicijativa na nižim razinama koja je nerijetko ona stvar koja će pretegnuti pobjedu na vašu stranu. Zato su Sadamovi vojnici uglavnom bježali pred američkom invazijom i zato je sirijska vojska sada uglavnom svedena na ono Alavita što im je preostalo. Stvar je postala još gora kada su Amerikanci nakon invazije odlučili u potpunosti raspustiti iračku vojsku i sagraditi je ispočetka, tako izgubivši i ono vrijednog i iskusnog časničkog kadra kojeg je ta vojska imala. Rezultati su bili očekivani- 'Islamska Država' je u potpunosti ponizila novu iračku vojsku.

iracka vojska

Američkim potezom iračka vojska izgubila je i ono malo vrijednog kadra kojeg je imala (FOTO: WIkipedia/Tommy Avilucea)

I dok se vojske arapskih zemalja uglavnom sramote po bliskoistočnim bojištima, radikalniji muslimani, od kojih su mnogi Arapi, bili su znatno uspješniji u bitkama u kojima su djelovali kao nekonvencionalna vojna sila. Bin Ladenovi mudžahedini koji su došli iz raznih arapskih zemalja proslavili su se u Afganistanu kao izrazito efektivni. Ne treba zaboraviti ni lokalne afganistanske i pakistanske mudžahedine koji su uz obilatu novčanu pomoć i pomoć u opremi od SAD-a i Pakistana punih devet godina ratovali sa znatno nadmoćnijim Sovjetskim Savezom. Hezbolah je u Libanonu uspio praktički stvoriti državu unutar države, oslanjajući se na gerilski otpor izraelskoj invaziji te kasnijim sukobima. Pobunjeničke sile doživjele su procvat 2003. godine kada je američka invazija Iraka postigla dijametralno suprotnu reakciju od željene - umjesto da stanu na kraj terorizmu, njihova ilegalna vojna okupacija te države pokrenula je bezbrojne pobunjeničke skupine koje su napokon našle motivaciju za borbu u otporu invaziji, zaštiti obitelji i prijatelja i sudjelovanju u obrani Islama kojeg vide kao nešto što ih ujedinjuje s drugim istomišljenicima diljem svijeta od sila koje su banule nepozvane u njihova susjedstva i koje su nesumnjivo vidjeli kao novovjekovne križare.

Koalicija - 'ko pije, a k'o plaća

Tri godine nakon invazije Iraka, iz suradnje mnogobrojnih povezanih sunitskih islamističkih pobunjeničkih organizacija izniknula je 'Islamska država u Iraku' koja je po početku građanskog rata u Siriji zauzela područja u toj državi i preimenovala se u 'Islamsku državu u Iraku i al Shamu'. Nakon što je ISIS počeo svojatati terorističku skupinu Al Nusra Front, povezanu s Al Kaidom, Al Kaida i Al Nusra su ih se odrekli. ISIS je potom krenuo u ljetnu ofenzivu 2014. godine osvojivši velike količine teritorija upavši tako u oči mainstreama te se preimenovao u 'Islamsku Državu', proglasivši se Kalifatom kojem na čelu stoji Kalif Abu Bakr al Bagdadi. Nedugo nakon toga najavljena je velika koalicija SAD-a, arapskih zemalja te ostalih država saveznica (među kojima je i Hrvatska) koja je trebala kontrirati ofanzivi 'Islamske Države'. Najavljena je uz veliku pompu i grandiozna obećanja o sprečavanju napretka 'Islamske Države' jednom za svagda. Godinu dana kasnije 'Islamska Država' još uvijek hara Bliskim istokom i privlači radikale i radikalne skupine diljem svijeta, a koalicija se više bori međusobno nego protiv islamista.

Naime, stvar je u tome da se koalicija protiv 'Islamske Države' sastoji od mnogobrojnih elemenata koji imaju geopolitičke interese koji se međusobno kose. S jedne strane stoje sama iračka i sirijska vlada koje imaju potporu Irana. Unutar Iraka djeluju i šiitske paravojske poput Badra, Asa'ib Ahl al-Haka i Brigada obećanog dana koje također imaju iransku potporu. Iranski saveznik je i libanonski Hezbolah koji pomaže Asadu u Siriji te brani 'Islamskoj Državi' da uđe u Libanon. Na sjeveru Sirije i Iraka djeluju Kurdi, u Siriji YPG, u Iraku Pešmerge. Dok je YPG uz potporu turskih Kurda ljevičarski nastrojen, iračke Pešmerge su dugogodišnji saveznici zapada.

YPG

Dok je YPG uz potporu turskih Kurda ljevičarski nastrojen, iračke Pešmerge su dugogodišnji saveznici zapada (FOTO: Wikipedia/Claus Weinberg)

Istovremeno zaljevske monarhije poput Katara i Saudijske Arabije igraju dvostruku igru. Nesumnjivo ogromne količine novca što iz privatnih, a potencijalno i obavještajnih krugova odlaze prema 'Islamskoj Državi', ali službeno ipak sudjeluju u akcijama protiv njih. Njima je pak u interesu smanjiti utjecaj Irana, pogotovo u zadnje vrijeme kada je SAD došao do revolucionarnog dogovora s Iranom po pitanju njihovog nuklearnog programa te su se odnosi te dvije države neupitno poboljšali. Na samom sjeveru djeluje Turska čija veza s 'Islamskom Državom' varira između suptilnog odobravanja (i ne toliko suptilnog otkupa nafte s osvojenih platformi) i dopuštanja da napadnu sirijske Kurde sa turskog teritorija. Unatoč nedavnom turskom pojačavanju operacija protiv 'Islamske Države', čiji se intenzitet pojačao radi kombinacije američke diplomacije i islamističkih napada u samoj Turskoj, glavni cilj Turske je bio i ostao, jasno i glasno, borba protiv Kurda koji su pak iznijeli ogroman teret borbe protiv 'Islamske Države'. Bitka za Kobane je bila prekretnica u sukobu - bitka koju su turski tenkovi gledali opušteno s tursko-sirijske granice dok su turski avioni bombardirali turske Kurde. Takav turski odnos prema Kurdima postoji već desetljećima. Beskrupulozna turkizacija kurdskih prostora datira još u najranije periode Turske kao nezavisne države, a od osamdesetih godina 20. stoljeća u tijeku je i pravi rat Turske i Kurda. Tako dok iračke Pešmerge imaju de facto nezavisnost u sjevernom Iraku još od 2003. godine, a Kurdi u Rožavi su postali junaci u očima cijelog svijeta, turska paranoja je narasla te su odlučili pod svaku cijenu napasti ne samo Kurde u Turskoj, da im ne bi napamet pale lude ideje o nezavisnosti, nego su odlučili perfidno potkopavati i sirijske Kurde, kako bi Kurdi u Turskoj izgubili jedan od svojih bitnijih oslonaca.

Dok Turci masakriraju Kurde, a Iran i njegovi saveznici pomažu Asadu, glavnina koalicije otvoreno podržava sirijsku „umjerenu“ opoziciju koja se bori i protiv 'Islamske Države' i protiv Asada. Opozicija islamističkim radikalima i diktatoru u teoriji zvuči dobro, no u praksi je puna rupa. Sirijska opozicija ne samo da drži kriminalno malenu količinu teritorija te je efektivno nebitan igrač u tom sukobu nego se i sastoji od mnogobrojnih drugih radikalnih islamističkih skupina od kojih su neke povezane i s Al Kaidom, usprkos bajkama o njenoj umjerenosti. Rezultat podrške sirijskoj opoziciji je stvaranje smetnje Asadu bez nekih konkretnih teritorijalnih dobitaka. Također, opozicija nije ni približno legitimna u očima stanovništva. Bez potrebne vojne snage i pozitivnog imidža u javnosti nema apsolutno nikakve nade da bi jednog dana mogla preuzeti vlast i uspješno se boriti protiv odlučno superiorne 'Islamske Države'. No, sirijska opozicija dobiva goleme količine novčane, ljudske i vojne potpore zato jer je, u jednom od najautističnijih poteza u nedavnoj prošlosti, SAD-u i Europskoj Uniji bitno da Asad propadne makar to značilo da će Sirija efektivno pasti u ruke 'Islamske Države'.

Takva koalicija je neefektivna i oportunistička. Izgrađena je na temeljima partikularnih interesa igrača u regiji i utjecajnih zemalja izvana poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske. Ona ne može ništa postići iz više razloga. Prvo, nema dovoljnu vojnu prisutnost u regiji. Zračni napadi na ciljeve 'Islamske Države' su nedovoljni. Za potpunu efektivnost protiv vojske koja broji desetine, a potencijalno i stotine tisuća vojnika, potreban je i kopneni udar. Za efektivan udar na 'Islamsku Državu' potrebna je turska i kurdska ofenziva sa sjevera, iranska ofenziva s istoka te saudijska i jordanska s juga. Potrebno je prestati napadati Asada i sirijsku vojsku - s njime se međunarodna zajednica može nositi na druge načine i to kasnije. Pogotovo je potrebno zauzdati tursko divljanje protiv Kurda.

Ipak to se neće dogoditi. UN i UN-ovo Vijeće Sigurnosti nemaju niti inicijative niti snage da motiviraju međusobno suprotstavljene strane da djeluju u zajedničkom interesu. Možda je najlogičnije objašnjenje to da uništenje 'Islamske Države' niti nije zajednički interes. Možda zajedničkog interesa nema. Možda je 'Islamska Država' i kaos koju je izazvala samo izlika za guranje vlastitih interesa u regiji. Monarhije Perzijskog zaljeva grade svoj utjecaj u regiji, Iran pokušava spasiti svoje šiitske saveznike od uništenja, Turska jača status regionalne sile i gura Kurde prema provaliji, Kurdi pokušavaju preživjeti i gdje je moguće ostvariti autonomiju, a zapadne sile pokušavaju smanjiti opasnost koja prijeti njihovoj opskrbi naftom i energetskom suverenitetu.

isil

Razvoj događanja je pokazao da se protiv desetina, a potencijalno i stotine tisuća, boraca Islamske države ne može boriti samo zračnim udarima (FOTO: Wikipedia)

U svjetlu takvog beskrupuloznog oportunizma Sirija je osuđena na smrt, a ni Iraku se ne piše dobro. 'Islamska Država' je jasno dala do znanja da joj među ostalim ciljevima i uništenje Sykes-Picot dogovora. U dokumentarcu Vicea u kojem su njihovi novinari ubačeni u Raku, glavni grad Kalifata, vođeni naokolo od strane propagandnog tima 'Islamske Države', svi protagonisti u jednom trenutku odlaze do granice Sirije i Iraka gdje vojnici 'Islamske Države' izjavljuju da su kolonijalne granice pobrisane i da su oni sada ti koji crtaju nove granice. Nisu u krivu. Kaos kojeg su pokrenule invazija Iraka 2003. godine i Asadovo krvavo gušenje arapskog proljeća nije moguće vratiti na početnu točku. Nije moguće zanemariti nove odnose u regiji, probuđeni radikalizam, ogromne količine izbjeglica ni njihov bijes i tugu koju osjećaju tražeći novi dom gdje će im rastuća europska desnica govoriti da su nepoželjni nakon što su njihove vlastite države raznijele njihove domove. U takvim situacijama u kojima se imigranti marginaliziraju, nužno dolazi do getoizacije, osjećaja izdaje i okretanja prema propovijedima i filozofijama onih koji imaju nečiste namjere. Nije moguće zanemariti ni izmanipulirane stanovnike arapskih zemalja koji su od snova o arapskom jedinstvu došli do toga da jedni druge kolju onako kako odgovara kraljevima, diktatorima i kalifima.

Situacija na Bliskom istoku nije nikada bila gora. Umjesto da se grade škole, one se bombardiraju. Umjesto da se kupuju udžbenici, unapređuje znanost i obrazovanje, umjesto da se od Sirije i Iraka međunarodnim naporima stvore stabilne zemlje koje će s vremenom vlastitom stabilnošću osigurati to da se ljudi mogu koncentrirati i na druge stvari, a ne samo na golo preživljavanje, gdje bi s vremenom, polako, ali sigurno došao napredak, mi imamo razrušene gradove i sela, protjerano stanovništvo i društva u krvavom sukobu jedna s drugima, dok to sve izvana gledaju Zapad i oni koji su nekada Sirijce i Iračane nazivali braćom.

Uloga Hrvatske u koaliciji protiv 'Islamske Države'

Hrvatska u sukobu u Siriji i Iraku ne sudjeluje izravno. Ipak, navedena je na listi zemalja koje su dio koalicije, a tu „čast“ je zaslužila donacijama vojne opreme i obavještajnim izvješćima o aktivnostima i tranziciji islamista na vlastitom teritoriju te dogovorom o treniranju Pešmergi. U kolovozu 2014. pojavile su se informacije u hrvatskim medijima da su OSRH donirale višak svoje opreme američkoj vojsci da bi Zoran Milanović potom izjavio kako ta oprema neće ići u Irak. Četiri dana kasnije Pentagon je objavio da je Hrvatska donirala svoju opremu Kurdima. Dakle iz nekog razloga Milanović je lagao, jer je teško zamisliti da je baš toliko neupućen u stanje stvari.

nato hrvatska

NATO i HV časnici u društvu kanadske veleposlanice (FOTO: Wikipedia/Amanda Kitchner)

Međutim, to nije prvi put da je hrvatsko oružje odlazilo prema Bliskom istoku. U razdoblju od pet mjeseci krajem 2012. godine i početkom 2013. godine, s aerodroma Pleso za Siriju je otišlo preko 3.000 tona hrvatskog naoružanja od kojeg je neko zasigurno završilo i u rukama boraca ISIS-a. Dakle, Hrvatska iz nekog razloga sudjeluje u koaliciji protiv 'Islamske Države'. U jednu ruku je to sasvim nelogično jer zaista nemamo nikakve veze s geopolitičkom scenom Bliskog istoka (iako ne bi bilo na odmet pomoći im humanitarnom pomoći), a s druge strane, s obzirom na poziciju Hrvatske u međunarodnom vojno-političkom poretku, to je očekivano. Hrvatska je dugogodišnji podržavatelj zapadnjačkih vojnih eskapada po zemljama Bliskog istoka, sjeverne Afrike i centralne Azije. Sudjelujemo u ratu u Afganistanu, podržali smo bombardiranje Libije i podržavamo i materijalno potpomažemo intervencije u Siriji i Iraku. Hrvatska je članica NATO saveza čime se obvezala ući u vojni sukob u kojem bi druga članica NATO-a bila ugrožena. Efektivno, tu je i obaveza ulaženje ili podupiranja vojnog sukoba koji nisu nužno defanzivni. To je obaveza ulaženja u rat za tuđe interese, dok nitko od političara nije građane RH pitao žele li oni to. Dapače, sve molbe za stavljanjem pitanja o ulasku RH u NATO na referendum odbijene su. Hrvatska je tako dio međunarodne vojne alijanse predvođene SAD-om i kao takva prisiljena je ponekada ulaziti u sukobe koji je se uopće ne tiču i kojima svjesno i bez oklijevanja ugrožava sigurnost svojih građana. U srijedu, 12. kolovoza 2015. godine takva odluka rezultirala je prvom žrtvom. Tomislav Salopek, hrvatski zaposlenik jedne francuske tvrtke koja djeluje u Egiptu, otet prije nekoliko tjedana od strane 'Islamske Države', čovjek koji niti jednim svojim činom nije učinio nažao nikome na Bliskome istoku, po svemu sudeći, pogubljen je. Pogubljen je iz eksplicitnog razloga, a taj je sudjelovanje Hrvatske u ratu protiv 'Islamske Države', iako bi besmisleno bilo zanemariti činjenicu da je smaknut u danima oko otvaranja novog dijela Sueskog kanala - tu je zasigurno i element nanošenja štete ugledu Egipta i njegovog predsjednika Al Sisija koji je izraziti protivnik radikala u Egiptu, među kojima su i islamisti na Sinaju koji se odnedavno povezuju s 'Islamskom Državom'.

Radikalni islamizam je bez ikakve sumnje jedno od gorućih pitanja našeg vremena. Baš zbog toga što je goruće pitanje, što rezultira tolikim smrtima nevinih ljudi, što unazađuje i razara, truje umove i sije kaos i očaj, moramo nastojati razumjeti od kuda je došao i zbog čega. Moramo prestati pričati o 'luđacima' koji ubijaju jer im se ubija i „balijama“ koje sve treba poklati nuklearkom jer je to 'najjednostavnije' rješenje. Moramo prestati sagledavati islam kao monolitnu vjeru i prestati prihvaćati teoriju da je doslovno tumačenje Kurana jedino validno tumačenje. Nije. To je prihvaćanje riječi radikala koji selektivno biraju stihove koji njima pogoduju dok ignoriraju sve što im ne odgovara. To nije čak ni doslovno tumačenje, to je selektivno tumačenje naspram kojeg stoje mnogobrojni relevantni autoriteti po pitanju poznavanja svetih spisa Islama koji kažu suprotno.

Moramo prestati čitati indignirane, impulzivne i neinformirane članke po portalima koji postoje da bi skupljali klikove i namicali profit. Moramo početi čitati autore koji se Bliskim istokom, islamom i terorizmom bave godinama i desetljećima, ljude koji su u vrhu svojih disciplina - Robert Fisk (novinarstvo), Scott Atran (antropologija), Robert Pape (politologija), a tu su i naši regionalni stručnjaci poput Zlatka Dizdarevića (novinarstvo i diplomacija) i Mirka Bilandžića (sociologija i obavještajni poslovi). Moramo poznavati Prvi svjetski rat, Sykes-Picota i izdaju Arapa, sekularne arapske pokrete u šezdesetima i sedamdesetima, vehabizam i salafizam, Izrael i Palestinu, Iransku revoluciju, Afganistan i Pakistan, mudžahedine i talibane, američki imperijalizam i Wolfowitzovu doktrinu, katarsko-iransku borbu oko plinovoda, moramo poznavati sto stvari da bismo se informirali. Moramo se informirati jer ako se ne informiramo predsjednici i premijeri će nam i dalje prodavati bajke o nužnosti slanja oružja nasumičnim islamistima (ali onim islamistima koje podržavamo, ne onima protiv kojih ratujemo), kako bi oni obavljali prljavi posao za kojeg nas nije niti bi nas trebala biti briga. Moramo to napraviti jer inače Tomislav Salopek neće biti posljednja žrtva iz naših krajeva.

Lupiga.Com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU