Heidegger ne samo da je bio nacista, koji se u nacizam razočarao 1934., zato što nacionalsocijalizam po njegovom sudu nije bio dovoljno radikalan - nego je i do danas inspiracija raznim mračnjacima na ultra-desnici

6a0168ea36d6b2970c01a5116250cd970c 800wi

Piše: Andrej Nikolaidis

The American Interest je krajem februara ove godine objavio „Heideggerove duhove“, esej Alexander S. Duffa, profesora političke filozofije na jezuitskom Koledžu Svetog Krsta u Worcesteru, Massachusetts. Duff kao jedan od najvećih intelektualnih (i političkih) izazova liberalnom kapitalizmu detektuje filozofiju Martina Heideggera. Zašto? 
Da kažemo to desetercom: zato što

Sve od Moskve do iranskog klera,
grli ljubi Martin Hajdegera.

Duff u mnogim od antizapadnih, antiliberalnih pokreta današnjice prepoznaje čitanja Heideggerove kritike zapadnog racionalizma. Konstatuje kako je rad Martina Heideggera imao presudan uticaj na važne intelektualne figure iranske teokratije, putinovske imperijaliste, bijele supremaciste, evropske neo-fašiste, radikale politike identiteta...  

PRIRODA ČOVJEKOVOG RAZUMA

Da bi se razumio njegov politički uticaj, Heideggera valja uporediti sa Marxom, piše Duff.

„Heidegger ne stoji iza nekog organizovanog internacionalnog političkog pokreta, na način na koji je Marx stajao iza marksizma. Heidegger nije imao svog Lenina, ali je, kao i Marx, ponudio cjelovitu analizu nezadovoljstva i alijenacije u poznom modernom životu, i uputio na mogući lijek. Marx je izvor nezadovoljstva pronašao u otuđenju rada koje je sproveo dominantni ekonomski sistem, dok je Heidegger u pitanje doveo samu prirodu čovjekovog razuma“.

Još od šezdesetih godina dvadesetog vijeka i ljevica i desnica elaboraciju svog nezadovoljstva modernim svijetom dijelom crpi i iz Heideggerovog rada. Duff ipak ističe dvije vjerne Heideggerove mušterije: ruske neo-imperijaliste i iranske teokrate.  

U Duffovom tekstu čitamo kako je nekoliko vodećih iranskih mislilaca, prije i nakon revolucije 1979., svoju kritiku „toksične zapadne civilizacije“ i teoriju permanentne revolucije zasnovalo na Heideggerovoj misli. Ta je revolucija ispod čizama marširajuće istorije trebala izvući autentičnu islamsku prošlost.    

Prvi od tih mislilaca bio je sociolog i aktivista Ali Shariati koji je iransku javnost upoznao sa Heideggerovim mišljenjem. Shariati se pedesetih i šezdesetih godina u Parizu kretao u revolucionarnom ljevičarskom okruženju, uobličenom Fanonovim marksizmom Trećeg svijeta i Sartrovim maoističkim egzistencijalizmom. Tu se upoznaje sa Heideggerovim radom i izvodi svoju aktivističku društvenu teoriju koja bi trebala biti prihvatljiva za narod Irana i njegovu „autentičnu religiju“.   

Shariatijev  “Crveni šiizam“ zahtijeva društvenu pravdu i revoluciju i suprotstavlja se „Crnom šiizmu“ šiitskog klera. Shariati je umro u iranskom zatvoru i nije dočekao da vidi Khomeinijevu verziju revolucije koju je mislio.  

Za zvaničnu interpretaciju Heideggera u Khomeinijevom Iranu pobrinuo se Ahmad Fardid, jedan od najuticajnijih mislilaca Revolucije, piše Duff. Ali Mirsepassi, profesor na New York University, Fardida je prozvao „iranskim Heideggerom“. Fardid je decenijama predavao na teheranskom univerzitetu. Njegova su predavanja legenda, iako nikada nije pisao. Njemu Duff pripisuje uticajni koncept Gharbzadegi, koji je, navodi se, popularizovan u spisima Jalal Al-e Ahmada. „Taj koncept značio je transplantaciju Heideggerove kritike racionalističkog Zapada u iranski kontekst“. 

NAZIV ZA BOLEST ZAPADA 

Gharbzadegi je ime za bolest Zapada, ujedno i trovanje Zapadom, zapadnitis. Po Fardidu, ta je bolest započela sa racionalnošću Grka a kulminirala sa univerzalističkim pretenzijama prosvjetiteljskog sekularnog, materijalističkog humanizma.

Taj duh Fardid smatra najvećim neprijateljem autentične islamske biti Iranske revolucije, a Heideggera veliča kao onoga ko je „bolest“ dijagnosticirao. „... Fardid prepoznaje tri usamljena svjetla u svijetu osuđenom na potpuni mrak: Iransku revoluciju, misao Martina Heideggera koji je obezbijedio intelektualni aparat potreban da se dijagnosticira „zapadnoksikacija“, i Ayatollaha Khomeinija“. 

Fardidov student i predsjednik Iranske akademije nauka, Reza Davari Ardakani, nastavio je tamo gdje je stao njegov učitelj. On je, tvrdi Duff, danas prvi među iranskim tumačima Heideggera.  Ardakani tvrdi kako Zapad nije ni geografska ni istorijska kategorija, nego permanentno duhovno iskušenje. Heidegger je, po njemu, shvatio esenciju „zapadnog zatvora“.

U Moskvi, intelektualnu figuru gotovo pa opsjednutu Heideggerom Duff pronalazi u notornom idiotu –Aleksandru Duginu. Da skratimo priču: Dugin, blizak ruskim vojno-obavještajnim krugovima i Putinu, zagovara rat za kraj svijeta. On Rusiju vidi kao Eurazijsku imperiju. Svi koji su protiv vrijednosti liberalnog zapada njegovi su saveznici – od Teherana do Atine, gdje je navodno održavao bliske veze sa djelovima Syrize. Kao i u slučaju teheranskog čitanja Heideggera, Dugin koristi misliočevu kritiku zapadnog racionalističkog zapadnog univerzalizma, ne bi li opravdao svoj projekat ruske pravoslavne džamahirije – koja bi, jasno, svijet vratila na pravi put.  

TRANSFORMACIJA U ČUDOVIŠTE

U Duffovom tumačenju, Heidegger ne samo da je bio nacista, koji se u nacizam razočarao 1934., zato što nacionalsocijalizam po njegovom sudu nije bio dovoljno radikalan, jer je tada procijenio da Hitler neće sprovesti potpunu konzervativnu revoluciju - nego je i do danas inspiracija raznim mračnjacima na ultra-desnici.

Heidegger je, ako ćemo pravo, zapravo ogroman uticaj imao na ljevicu i liberale, na mnoge od najvećih mislilaca u posljednjih pola vijeka: na Rortya, Derridau, Vattima, Agambena... Ako je iranska revolucija zaista bila inspirisana Heideggerom, ona ne samo da je bila militantni odgovor na mrski zapadni razum, nego je i utemeljena na jednom od vrhunaca zapadnog razuma. Što vele: ako se dovoljno dugo boriš protiv čudovišta, i sam postaješ čudovište. Ili tako nekako.   

Heideggera sam čitao i, da se ne lažemo, ništa nisam razumio. Ali čak i ja znam da je Heidegger daleko, daleko komplikovaniji od tumačenja koja nude Fardid, Dugin... ili Duff.

Ono što o njemu znam naučio sam iz interpretacija drugih. To je mali problem, jer ja ne predajem filozofiju, niti je bitno šta ja o istoj mislim. Ali onako kako sam ja učio o Heideggeru, čitava evropska poslijeratna intelektualna elita učila je o Hegelu – od Kojèvea.

Krivo tumačenje izvorne velike misli može, i tu je Duff apsolutno u pravu, izazvati nesagledive posljedice. To, konačno, stoji u samoj Heideggerovoj kritici zapadnog nihilizma, koja počinje ukazivanjem na pogrešno tumačenje grčkog izvora, naoko male greške, golim okom nevidljive pukotine u temelju evropske filozofije, pukotine koja se vremenom širila, što vodi ravno u katastrofu koju niti jedna revolucija nije uspjela da spriječi. Heidegger od nihilizma tehnike bježi u kolibu u šumi, da tamo piše rukom, bez pomoći tehnologije. Što se tiče djelatne, političke artikulacije Heideggerove filozofije, on sam je posve odbacuje.

U intervjuu koji je za Spiegel dao 1966, a koji je objavljen tek 1976, nakon njegove smrti, kaže:

„Ako smijem kratko i možda pomalo teško, ali iz dugog promišljanja, odgovoriti: filozofija neće moći izvršiti nikakvu neposrednu preinaku sadašnjeg svijeta. To ne važi samo za filozofiju nego za svako tek ljudsko mišljenje i nastojanje. Može nas spasiti samo jedan bog. Ostaje nam jedina mogućnost da se u mišljenju i opjevanju priredi spremnost za pojavu boga ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim bogom“.

Što se dočeka boga tiče, ne ide nam najbolje. Danas portali nisu u stanju valjano prenijeti prostu vijest sa pijace, nego se materijalne i pravopisne greške koje stoje u izvornoj informaciji ponavljaju u svakoj sljedećoj iteraciji, jer svi rade samo copy-paste. Sve da se bog iz intervjua Spiegelu pojavi, mi ne bismo valjano umjeli prenijeti ni vijest o tome.

KONZERVATIVNA REVOLUCIJA

Demokratija se, nažalost, kada je doslovno primijenite na intelektualne stvari, manifestuje kao nekompetencija i retardacija. Javnost je svih nas, otud pravo svakog od nas da u javnosti komentariše sve. Eno vam facebook, evo vam ovaj moj tekst, pa vidite rezultate tog rezona.

Prije nego što Putin, sve slijedeći Duginove savjete, ne postane Heideggerov Lenin, konstatujmo kako je sva sreća to što do danas nema „nekog organizovanog internacionalnog političkog pokreta iza kojega bi stajalo Heideggerovo djelo, na način na koji je Marx stajao iza marksizma“.

Jer mi se čini kako je jedino John Carpenter u (očajnom filmu sa genijalnim krajem) „Bjekstvu iz Los Anđelesa“ prikazao šta znači istinski hajdegerovski politički čin. Taj film, podsjetiću, završava tako što Snake Plissken čitav svijet, za buduća desetljeća, vjekove ili možda vječnost, ostavi bez struje.

E, to je prava konzervativna revolucija.  

Žurnal

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU