Tivadar Kosztka Csontvary

Proleće u Mostaru, Tivadar Kosztka Csontváry (1853-1919), Wikipedia

Iako je čak i najpovršnijim promatračima jasno kako je Daytonski sporazum tek zamrznuo ratni konflikt, ne riješivši ništa suštinski, a k tome i nagrađujući ratne zločine te ostavljajući politike i stranke koje su dovele do rata i vodile ga da i dalje nastave voditi politički život u Bosni i Hercegovini – mnogi se i danas čude nepomičnosti bosanskohercegovačkog društva, jednako kao što se i mnogi naivno nadaju kako će do neke promjene doći.

Točnije, da će iz ničega nastati nešto, iako je čitav srednji vijek potrošen na alkemiju bez ikakvih vidljivih rezultata. Društvo i država koji su na ovakav način, u Daytonskom sporazumu duboko nepravedno ustrojeni i isključivo po etno-nacionalnom ključu, ne mogu se nikako drugačije razvijati nego u smjeru daljnjeg jačanja nepravdi i nacionalizma.

Imajući to u vidu, naprosto je smiješno kako se svaki izbori predstavljaju kao historijski i kako najveći dio građana svaki put padne na istu foru i otkliže u opću histeriju kad jednom krene kampanja. Koliko god oni koji žele dobro Bosni i Hercegovini, to jest da ona u najmanju ruku nastavi egzistirati kao država – živjeli u iskrenom strahu da bi rezultat izbora za predsjedništvo mogao voditi ka daljnjoj dezintegraciji i nestanku zemlje, to naprosto nije točno. S jedne strane iz razloga što je zemlja ionako maksimalno dezintegrirana, s druge što oni koji o tome najsnažnije govore, poput Dodika, savršeno žive i fukcioniraju upravo u ovoj nepomičnosti i s treće strane što Bosna i Hercegovina predstavlja zapravo međunarodni protektorat, a ta se međunarodna zajednica ne može dogovoriti oko ničega, a najmanje oko njezine budućnosti, niti ju je za ove prostore posebno briga danas.

Postoji naravno i još jedan, četvrti razlog zbog kojeg ne bi trebalo biti mjesta nikakvim nervozama i uzbuđenjima, a to je struktura glasova koja je ostala praktično neizmijenjena od 1990. do danas. Pustimo rezultate glasanja za članove predsjedništva; oni za ovo o čemu govorim nisu reprezentativni, jer su mnogi glasali iz računa. Umjesto toga treba pogledati glasove za Parlamentarnu skupštinu BiH, da bismo shvatili da je broj ljudi koji glasaju za lijevo-liberalne građanske stranke isti već 28 godina i kreće se oko 20%, koji postotak gore ili dole. Dakle 80% građana Bosne i Hercegovine sve ove godine podupire nacionalizam kao stvarnost i način života i u tome ih ništa nije omelo. Ni užasi rata, ni jednako iscrpljujuća besperspektivnost poraća.

Moment zbog kojeg se mnogim površnijim promatračima čini da se nešto novo događa odnosi se na izbor Željka Komšića u predsjedništvo zemlje kao člana iz reda hrvatskog naroda te na brojne prosvjede kojima je taj izbor praćen u Hrvatskoj, ali i u većinski hrvatskim krajevima u BiH. Ovo je tim čudnije, s obzirom da je Komšić odradio već dva uzastopna mandata na toj poziciji, na kojoj se nakon njih nalazio Čović i jednako se ništa u oba slučaja nije dogodilo što bi utjecalo na političku realnost zemlje.

Prije nego pređemo na analizu konkretnog slučaja, čitatelje vrijedi uputiti da se u Bosni i Hercegovini trenutačno sukobljava pet političkih vizija budućnosti. To su tri nacionalističke vizije, potom vizija državotvornog nacionalizma i na kraju vizija iskrenog i modernog građanskog društva. Četiri su pozicije posve jasne, ali je državotvorni nacionalizam s obzirom na teško prihvaćanje činjenice da on doista postoji, još uvijek bazično neosviješten.

Pozicija srpskog nacionalizma je očita. Ona je od prvih višestranačkih izbora bila i ostala secesionistička, posvećena zaokruživanju i kasnijem etničkom čišćenju zaokruženog teritorija, da bi se danas kretala od otvorenog secesionizma, do spremnosti na minimum konsenzusa oko funkcioniranja države, ali koja bi bila svedena na ulogu fikusa, nauštrb entiteta. To što su u tom procesu, osim ostalih u Republici Srpskoj, praktično obespravljeni i svi Srbi u Federaciji, ovu poziciju ne zanima.

Hrvatski nacionalizam, svjestan vlastitih demografskih ograničenja i s realnim strahom od daljnjeg pada postotka hrvatskog stanovništva, koji je utemeljen, jer praktično svi Hrvati imaju hrvatske pasoše i građani su Europske unije u koju se masovno iseljavaju, nakon što su iscrpili mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj – pokušava zadržati razinu prava zagarantiranu u Daytonu te na ovaj ili onaj način ostvariti ideju nekakvog trećeg entiteta. Točnije ideju da teritorijem na kojem čine većinu neupitno i zauvijek upravljaju, kao i da im se nitko ne miješa u izbor člana predsjedništva i članova Doma naroda.

Bošnjački nacionalizam je najteže prepoznati, i to iz dva razloga. S jedne strane zbog toga što je po prirodi stvari inkluzivan, jer se zalaže za unitarnu državu i ima svijest o tome da je broj Bošnjaka po zadnjem popisu neznatno prešao 50%, što je vjerovatno nehotice izletilo i samom Bakiru Izetbegoviću po okončanju izbora. S druge pak strane, zbog svijesti o tome da je unitarna država objektivno neostvariva, on se umnogome preklapa s četvrtim, državotvornim nacionalizmom.

On čini ključ za razumijevanje problema izbora Željka Komšića. Njega možda nije lako uočiti iz pozicije nekoga tko živi u Bosni i Hercegovini i traumatiziran je ratnim secesionizmima srpskog i hrvatskog nacionalizma, ali je iz pozicije nekoga tko živi u Hrvatskoj toliko očit da je čudno koliko ga je malo ljudi spremno imenovati takvim. Njega zagovaraju dobrim dijelom ljudi koji se doživljavaju kao ateisti i zastupnici sekularne države, pa čak i ljevičari, ne uočavajući paradokse bivanja na tim pozicijama i istovremenog glorificiranja države kao takve. Na isti način na koji se u Hrvatskoj ZAVNOH prihvatio tek u dijelu ostvarenja državotvorne misije, ovdje se tako promatra i ZAVNOBiH, bez ikakvog ulaska u njegovu bit. Jednako tako, kao što se u Hrvatskoj od strane nacionalista traži potvrda ljubavi prema domovini i njezinim simbolima, isto se traži i u BiH. Kao da glorificiranje države i domovine nisu eminentno desne politike. Isto tako, kao što se u Hrvatskoj na nacionalističkim temeljima ostvaruje kult nogometne, a potom i svih drugih reprezentacija, identičan se proces događa i u Bosni i Hercegovini, pa tako kao što odjednom svi prate i navijaju za klub u kojem igra Luka Modrić, ovdje svi prate klub Edina Džeke. Pogubnost tog državotvornog nacionalizma je u tome što on sebe uopće ne doživljava kao nacionalizam, nego kao nešto posve normalno, racionalno i očekivano, pa se onda ili iskreno čudi, ili s vremenom počinje aktivno mrziti sve one koji ne dijele oduševljenost prema državnim simbolima i mitovima. Glasovi koje je Željko Komšić dobio na izborima mahom su izraz ovog osjećaja, uz naravno dio glasova istinskih bošnjačkih nacionalista te dijela Hrvata ljevičara kojima je HDZ-a preko glave. Međutim, naivnost ovakvog izbora leži u odbijanju prihvaćanja činjenice da Komšićev ulazak u predsjedništvo neće ništa promijeniti, kao što nije ni ranije, osim što će dodatno ojačati Dragana Čovića i HDZ. To je proces koji se upravo dešava u Mostaru, gradu koji čini lakmus-papir za razumijevanje i uopće ocjenu odnosa između Bošnjaka i Hrvata, odnosno u Federaciji BiH. Iz istih razloga u tom gradu se već skoro deset godina ne mogu održati gradski izbori jer nitko ne želi provesti odluku Ustavnog suda o tome da ne mogu nečiji glasovi vrijediti više od glasova ostalih sugrađana, dok se s druge strane ta praksa na državnoj razini podržava. To je dodatno zacementiralo polutajni dogovor HDZ-a i SDA o budućnosti Mostara kao realno podijeljenog grada, jednako kao što će aktualni Komšićev izbor dodatno udaljiti mogućnost stvaranja građanske sekularne države.

Ta mogućnost je ionako bila minimalna, s obzirom da iskrena podrška za nju nikad nije prešla 20% glasova, što smo već naveli, a na ovim izborima ju je dosljedno zastupala tek Naša stranka, koja je dobila oko 4% glasova, jednako kao i njezin kandidat upravo za hrvatskog člana predsjedništva Boriša Falatar. SDP je nažalost tu šansu propustio, kandidiravši Bećirovića koji je puno prije light nacionalist, nego ljevičar.

Stoga je ključna pouka ovih izbora da istinski modernistički koncept građanske države ima minimalnu podršku, ali i ozbiljan moralni kapital, kao dobar temelj za povećavanje te podrške. Kriza koju je pak Komšićev izbor izazvao vodit će daljnjem cementiranju pozicije HDZ-a među Hrvatima i novom valu nacionalizama kojih se ionako ne uspijevamo riješit već desetljećima.

Dragan Markovina - Peščanik

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU