Marco Minniti posljednjih je mjeseci jedna od popularnijih ličnosti u Italiji. Šezdesetogodišnji ministar policije iz redova službene “ljevice” (Demokratska stranka) navodno je učinio ono što se dotad smatralo nemogućim – zaustavio je izbjeglice.

000 AX8I2 e1504808098922

Brojke su doista impresivne: prema službenim podacima ove je godine u zemlju ušlo 87% neregistriranih izbjeglica manje. Takvi će statistički podaci biti vrlo korisni njegovom šefu Matteu Renziju za mahanje u skoroj predizbornoj kampanji, što je i bila glavna svrha Minnitijevog imenovanja na funkciju krajem prošle godine. Kao dugogodišnji šef tajne policije, on ima reputaciju “čvrste ruke” koja bi trebala umiriti one zabrinute povećanim dolaskom siromašnijih stranaca drugačije boje kože u zemlju.

No kako je ovo “čudo” izvedeno i što se dogodilo s izbjeglicama koje više navodno ne stižu do talijanske obale? Minnitijeva strategija bila je dvostruka: s jedne je strane nastojao otežati ulazak u Italiju, a s druge prelazak preko tranzitnih zemalja. Prvo je – osim pojačanim vojnim patrolama na kopnu i moru – izvedeno faktičkom kriminalizacijom humanitarnih udruženja, odnosno pokušajem njihovog podvrgavanja talijanskoj vojsci. One organizacije koje su se usprotivile militarizaciji i branile svoju autonomiju u spašavanju života izbjeglica bile su besramno prozvane “pomagačima krijumčara ljudi”. Eliminacija humanitarnih udruženja je prelazak preko Mediterana (glavna trasa ulaska u Italiju) učinila znatno opasnijim, a havarije vjerojatnijima.

Alternativna ekonomija

Paradoksalno, drugi dio Minnitijeve strategije bio je pak izveden kroz dogovor upravo s krijumčarima ljudi, ovog puta onima pravima. Talijanski ministar se naime proteklih mjeseci više puta sastajao s “plemenskim poglavicama” i “lokalnim čelnicima” iz sjevernoafričkih gradova kroz koje prolaze izbjeglice na putu za Europu. Dio tih sastanaka odvio se u Libiji, a dio u Italiji, no svi su redom uključivali “financijsku pomoć” spomenutim čelnicima, što je potaknulo kritike da je riječ o plaćanju svojevrsnog reketa za zadržavanje izbjeglica. Ministar je to diplomatičnije nazvao “pomoć u izgradnji alternativne ekonomije”, koristeći frazu pažljivo osmišljenu da se ostavi lažni dojam razvojnog motiva.

Dojam se brzo gubi kad se sazna da se “alternativna ekonomija” uglavnom sastoji od djelatnosti čuvanja izbjeglica u talijanskim sabirnim logorima u Sahari. Jer, unatoč impozantnim statistikama, izbjeglice nisu misteriozno nestale. Talijanski plan za njihovo dugoročno odbijanje od Italije je da budu prisilno “smještene” u centrima u Libiji koje će voditi – krijumčari ljudi. Cijena ovog plana – ona financijska – trebala bi biti izrazito velika, pa se Italija nada participaciji drugih zemalja članica EU. Moralna cijena cijelog plana je znatno veća: Europa je danas spremnija plaćati održavanje logora u Sahari nego pustiti izbjeglice da se uključe u život u Europi. I pritom se takav plan otvoreno naziva čudesnim rješenjem i velikim uspjehom.

Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU