Velik dio međunarodne javnosti dočekao je sa zgražanjem najave novog američkog predsjednika o izgradnji zida na granici s Meksikom. No umjesto velikog zaokreta u politici prema migracijama, Trumpovi istupi prije se mogu čitati kao zaoštravanje odavno postavljenog kursa, započetog još u Clintonovo vrijeme. Zidovi na granici postoje odavno, kao i nasilne prakse hvatanja i deportiranja meksičkih i drugih migranata

9zid

Maxime Robin

Sierru Vistu u Arizoni samo nekoliko kilometara prašnjave ceste dijeli od Meksika. Umirovljeni biznismen Glenn Spencer ima ranč na brdu u blizini granice. Ustaje se svako jutro u 3 sata kako bi slušao što pripadnici Granične patrole Sjedinjenih Država (USBP) govore preko svojih radio prijemnika.

Spencer je legenda u antiimigrantskim krugovima. Uspostavio je svoju osobnu organizaciju za nadzor granice, American Border Control, održava blog,1 vrlo je aktivan na društvenim mrežama i često se hvali da je bio među prvima koji su iznijeli teoriju rekonkviste prema kojoj postoji meksička zavjera s ciljem invazije na SAD. Ova doktrina, popularna na “alt-right” sceni, tvrdi da je imigracija iz Meksika motivirana osvetom za vojne poraze u 19. stoljeću koji su vodili do američke aneksije velikih dijelova Meksika.

Pobjeda Donalda Trumpa razveselila je Spencera, kao i 49 posto glasača u Arizoni, odnosno četiri posto više nego što je glasalo za Hillary Clinton. Spencer, koji ima preko 80 godina, već je vidio situacije u kojima antiimigrantsko ludilo dođe i prođe. Nakon 11. rujna 2001. u Arizoni se pojavljuju naoružani odredi samozaštite koji patroliraju pustinjom u borbenim uniformama s nadom da će presresti migrante ili trgovce drogom. Danas su njihovi vođe mrtvi, u zatvoru ili zaboravljeni. Prema Spenceru “oni su bili osuđen na neuspjeh. Samo zamislite te tipove gore na brdu na ležaljkama za plažu, s pivom i AK-47. Potpuno neefikasno. Umrli su od dosade”.

Njegove metode su modernije: instalirao je seizmičke senzore na ujednačenoj razdaljini uzduž svoga imanja te sanja da se ova tehnologija primijeni uz čitavu 3145 kilometara dugu američko-meksičku granicu. Nakon četrnaest godina unapređivanja, uz pomoć malog ali posvećenog tima, senzori “mogu prepoznati razliku između kojota, vozila i krava”, ističe Spencer. Nekada je radio na seizmičkom istraživanju nafte, a sada traži ljude.

Dok sunce izlazi, Spencer mi demonstrira kako sustav funkcionira. Asistent je išetao iz kuće i senzori, postavljeni u intervalima od 73 metra, detektirali su njegove korake i prenijeli podatke na kontrolni monitor. Tada se lansira dron francuske firme Parrot (“oni su najpouzdaniji”), kako bi snimio uljeza uz korištenje programa za prepoznavanje lica. “On također može davati naredbe: Cuidado! (Natrag!) i slične stvari”. Spencer se smije ideji građenja pravog zida. Njegov sistem senzora i dronova će “konačno omogućiti da znamo tko prelazi granicu i da prikupimo odgovarajuće podatke. To je bolje i za okoliš: divlje životinje mogu slobodno prolaziti u bilo koje vrijeme”.

Obećanje kao “metafora”

Ministarstvo domovinske sigurnosti SAD-a (DHS) u ožujku je uputilo poziv na natječaj za izgradnju dugo očekivanog zida. Među ponudama više od četiristo kompanija, od start-upa do velikih firmi iz branše sigurnosti, našao se i Spencerov prijedlog, dokument dug dvanaest stranica koji predstavlja njegovo životno djelo.

Trump želi deset, petnaest ili dvadeset četiri metara visok zid – to se mijenja iz dana u dan – a u lipnju je predložio da se na vrh zida postave solarni paneli. Kakav god zid na kraju bio – vidljivi ili nevidljivi, laserski ili stvarni – bit će plaćen iz poreza, iako Trump inzistira na tome da će ga platiti Meksiko. Administracija je namjeravala donijeti odluku do ljeta, ali plan se izjalovio. Kongres je odugovlačio, države pod kontrolom Demokratske stranke zaprijetile su bojkotom kompanija koje će sudjelovati u izgradnji, a u travnju je Meksiko ukazao na pravnu prepreku – ugovor iz 1970. godine prema kojemu je ilegalna izgradnja bilo kakve fizičke konstrukcije koja ometa tok rijeka koje predstavljaju granicu. Trump je u svibnju zatražio od Kongresa odobrenje za ulaganje jedne i pol milijarde dolara kako bi se postojeća barijera na granici produžila za samo 120 kilometara. Ovo predstavlja drastično smanjenje inicijalnih ambicija, a neki republikanci već sad govore o zidu, ključnom elementu Trumpove izborne kampanje, kao tek metafori.2

Trumpova vještina bila je u tome što je uspio uvjeriti glasače da je granica dosad bila poput sita. U stvarnosti, ona je već otprije snažno militarizirana i nadzirana, pa će on u najboljem slučaju samo donekle zaoštriti postojeće stanje. Zid već postoji, sječe gradove na pola i zatvara popularne točke za prelazak granice. Doprinos takvoj situaciji dao je svaki predsjednik od Billa Clintona (1993.-2001.) nadalje.

Dobar primjer predstavlja grad Nogales, u srcu pustinje, sto kilometara južno od Tucsona, podijeljen ogradom od zahrđalih čeličnih greda visokih šest metara. Kroz nju se može vidjeti, ljubavnici se mogu dodirnuti rukama, ali se ne mogu poljubiti. Iz posljednjeg McDonaldsa u američkom dijelu grada prostire se pogled na siromašna naselja na obroncima brda s druge strane granice. Ispod njih nalazi se granični prijelaz preko kojega cirkuliraju ljudi i robe u velikom broju.

Zid je samo poza

S meksičke strane grad je življi i prljaviji. Nakon što se prođe carinsku kontrolu mogu se vidjeti štandovi gdje se prodaju viagra i cialis te stomatološke ordinacije. Stomatološke usluge ovdje koštaju tek jednu četvrtinu onoga što je potrebno platiti u SAD-u, pa umirovljeni gringosi ovdje dolaze čak i s Aljaske. Grad iz toga nastoji izvući najveću moguću korist. Ipak, nakon 11. rujna 2001. granične kontrole su dodatno pooštrene, što obeshrabruje dolazak turista.

“Borili smo se da srušimo Berlinski zid, a pogledajte što su oni sada izgradili”, govori Jésuskoji ima dvojno, meksičko-američko državljanstvo. On je veteran Vijetnamskog rata koji se u mirovini skrasio u Arizoni, a vikendom dolazi u Nogales na nekoliko piva. Pamti vrijeme u kojemu je prelazak granice značio tek preskakanje drvene ograde. Tada je prelazio granicu kako bi radio u rudnicima bakra u Wyomingu. Bio je to težak posao. Pokazujući glavom prema zidu, govori: “To je obična predstava. Ljudi će uvijek naći put, ispod ili preko zida”. Lokalno stanovništvo postavilo je uz zid drvene križeve u spomen na poginule migrante, a pojavili su se i bjesni grafiti na kojima stoji Pinche migra (“Jebo graničnu patrolu”).

Granica u Nogalesu izgleda kao da se ovdje vodi rat. Od 2001. godine SAD je potrošio više od 100 milijardi dolara na “obranu” od Meksika, što nadmašuje zajedničke budžete FBI-a, DEA-e (agencije za suzbijanje trgovine drogom) i tajnih službi. USBP ima svu najmoderniju tehnologiju. Granični gradovi Tijuana, Nogales, Agua Prieta i Juaréz pokriveni su mrežom infracrvenih kamera, dronovima koji lete previsoko da bi ih se moglo vidjeti golim okom i agentima u zelenim uniformama koji patroliraju u velikim vozilima prilagođenim za sve vrste terena.

S nadzornih tornjeva koje je izgradila izraelska firma Elbit Systems, testiranih na izraelsko-palestinskoj granici, promatra se pustinja. Njihovu kupnju odobrio je predsjednik Obama 2014. godine za cijenu od 148 milijuna dolara. Jedan analitičar je u to vrijeme rekao: “Ako bismo platili migrantima da ne dolaze, to bi nas vjerojatno manje koštalo”.4 Broj deportacija snažno je porastao u Obamino vrijeme, vjerojatno dosegnuvši brojku od tri milijuna između 2009. i 2016. godine, što nadmašuje brojke u mandatima bilo kojeg američkog predsjednika u 20. stoljeću. Ove podatke, koji su Obami priskrbili nadimak “deporter-in-chief” (zapovjednik deportacija), ipak treba uzeti s rezervom. Od 2005. svaka pojedinačna deportacija je zabilježena. Prije toga, presretanja migranata u blizini granice obično su se obavljala neformalno i nisu nužno zavedena u statistikama.5

Od financijske krize 2008., omjer migracija se promijenio, pa otada više Meksikanaca prelazi granicu u smjeru Meksika, nego li obratno. Nakon mnogo godina napornog rada ljudi se vraćaju umiroviti u Meksiku, dok je broj onih koji odlaze na rad naglo pao. Između 2009. i 2014. godine 870.000 ljudi otišlo je u SAD, dok je taj broj između 1995. i 2000. bio 2,9 milijuna. Prema studiji koju je proveo Pew Research Center 2015. godine, 33 posto Meksikanaca reklo je da je kvaliteta života podjednaka u SAD-u i Meksiku (porast s 23 posto 2007.).6 Trumpov izbor, čini se, dodatno je usporio priljev migranata. U siječnju i veljači 2017. broj migranata uhvaćenih od strane USBP-a pao je za 40 posto.7

Zaklon za migrante

Nakon perioda koji provedu u detencijskom centru, nedokumentirani migranti uhvaćeni od strane patrole iz Tucsona busom se prevoze u Nogales gdje ih se oslobađa. Iscrpljeni, odmor pronalaze u El Comedoru, pučkoj kuhinji kojom upravljaju časne sestre. Kako bi došli do toga mjesta moraju proći pored gradskog groblja, gdje nadgrobni spomenici katkad posluže kao kreveti. Deportirane migrante lako je prepoznati po nebesko plavim polo majicama i prozirnim plastičnim vrećicama koje dobiju prije otpuštanja, u kojima se nalaze sve njihove stvari, ponekad uključujući i novac. Njihov prvi prioritet tada je pronalaženje nove odjeće, jer ovako obučeni postaju laka meta razbojnika.

Iza lokotom zaključanih rešetki u El Comedoru, trideset migranata sjedi za šest velikih stolova izgledajući izgubljeno. Sestra Alicia dočekuje pridošlice sa smiješkom i šalicom vruće čokolade. Neki među njima uhvaćeni su dok su pokušavali prijeći preko pustinje. Drugi su godinama živjeli u SAD-u, da bi na kraju bili uhićeni jer nisu izbacili žmigavac prije skretanja – uobičajena tragedija nedokumentiranih. Mobilni telefon ide iz ruke u ruku kako bi svi mogli nazvati svoje obitelji. Jedna od sestara pažljivo briše svu povijest poziva: “Ako mobitel padne u krive ruke, netko bi ga mogao iskoristiti za iznuđivanje novca od njihovih obitelji, pretvarajući se da ih je oteo”.

Nitko od deportiranih nije iz Nogalesa: dolaze s ruralnog juga – Chiapas, Guerrero, Oaxaca – gdje su zarađivali jedva dovoljno da mogu kupiti kukuruz za hranjenje svojih kokoši. Neki ne govore španjolski, već svoje autohtone jezike. “Siromaštvo i nasilje kartela dva su glavna razloga za emigraciju”, govori Joanna Williams iz inicijative Kino Boarder, dvonacionalnog NGO-a koji financira El Comedor.

Prije doručka, migranti se uhvate za ruke i zajedno promrmljaju molitvu Djevici Mariji. Sestra Marivel ispunjava upitnike za svakoga od njih: “Jesi li bio opljačkan/silovan/otet/pretučen? Od strane tvoga vodiča/meksičke policije/američke granične patrole/članova kriminalne bande? Molimo Vas, označite sve točne odgovore”.

Salvador mi je ispričao na kako glup način je propao njegov put u SAD. On nije došao čak ni do prilike da se probije kroz pustinju. Njegov vodič ga je ostavio usred ničega, s meksičke strane granice, rekavši mu da su već u SAD-u. “Djelovao je kao čovjek kojem se može vjerovati”. Salvador mu je platio 3000 dolara. Posudio ih je od svojih nećaka koji beru grožđe u Kaliforniji kako bi platio svoje putovanje. Nakon toga, vodič je sjeo u auto i nestao u oblaku prašine. Posljednjih dvadeset pet dana Salvador spava na podu na parkiralištu za kamione u Nogalesu, a jede i tušira se u El Comedoru. Planira vratiti se autostopom u Michoacán. Jedan nedokumentirani radnik manje u sezoni branja grožđa u Kaliforniji.

Treba namiriti kartele

Uriel se nervozno vrpoljio, s divljim pogledom u očima. Govorio je slengom karakterističnim za ovo granično područje. Migranti su pollos (pilići), vođeni od strane pollera (uzgajivača pilića), obično mlade osobe koja se nalazi u tek nešto malo boljoj situaciji. Sljedeći u hijerarhiji je “kojot” koji ima auto i smartfon i komunicira s kartelom. Šefovi su daleko. Oni daju naredbe i uzimaju novac. Militarizacija granice stvorila je tržište profitabilno poput trgovine drogom. Da bi se postalo vodič koji pojedince ili grupe prevodi preko granice, potrebno je platiti kartelima. Pokušaj da se taj posao radi bez dopuštenja kartela ravan je samoubojstvu. Švercanje droge i ljudi stapaju se u jedno, pa su migranti prisiljeni nositi pakete droge teške dvadesetpet kila kako bi platili svoje putovanje.

Uriel je veteran meksičke vojske koji sebe naziva super-migrantom. Prešao je preko pustinje pet puta kako bi radio bauštelske poslove u Kaliforniji. Svaki puta platio je kojotima oko 2000 dolara. Prepričavao mi je svoje trikove za preživljavanje u pustinji, između ostaloga kako se bušenjem rupe u zemlji uz pomoć plastične vrećice može skupljati rosa. Grupu s kojom se uputio na posljednji prelazak granice činili su vodič, četiri pollosa i on. “Pollosi su cijelo vrijeme htjeli vodu i žalili se na različite stvari. Razmažena derišta”. Uriel nije rekao kako je naposljetku uhvaćen, ali je istaknuo da ga je grupa usporila. Sljedeći put će ići sam.

Helikopteri, zid, patrole i psi: tijekom proteklih godina SAD je čvrsto zatvorio sve ulaze u zemlju osim pustinje za koju se mislilo da je dovoljno surova da odvrati ljude od pomisli da kroz nju uđu u zemlju. Ali migranti i dalje okušavaju svoju sreću, prelazeći pješke sve duže relacije. Ta strategija je “pretvorila područje Tucsona u veliko groblje”, govori Jean Kreyche, zaustavljajući svoj Jeep na dnu planine Sierrita u Arizoni. Između 1999. i 2017. tijela više od 3000 migranata pronađena su u okolici Tucsona. Većina ih je umrla od žeđi, hladnoće ili od pada u provaliju pri pokušaju bijega od USBP-a.

Kreyche je vodila patrolu “samaritanaca” povezanu s prezbiterijanskom crkvom u Tucsonu, osnovanu 2002. godine kada su smrti migranata deseterostruko porasle. Tri puta tjedno ona i nekoliko volontera odlaze ostaviti vodu i opremu za preživljavanje u pustinji. Prosječna dob volontera je 67 godina.

Potreba za migrantskim radom

U ovom jednoličnom krajoliku, dok se čuje šum vjetra u grmlju, “samaritanci” traže ptice grabljivice u niskom letu: kako bi se pronašla tijela, ovdje treba gledati gore, a ne dolje. Postavljaju boce s vodom uzduž puteva. U igri mačke i miša s USBP-om, migranti neprekidno mijenjaju rute, ali svejedno ostavljaju za sobom tragove: prazne omote od hrane i limenke Red Bulla, odbačene hlače i džempere ili kutije od različitih stimulativnih sredstava (vodiči ih prisiljavaju da ih uzmu sa sobom kako bi brže hodali). Ispod kaktusa, nalaze i dječju Hello Kitty čarapu.

“Samaritanci” označavaju lokacije na kojima su pronašli tijela crvenim točkama na svojem ručnom GPS uređaju. USBP ponekad pronalazi migrante gole, s ustima punim rana od kaktusa kojeg su u deliriju pokušali pojesti ili ljude raširenih udova kao da su pokušavali plivati u pijesku. Neki bi kolabirali samo pedeset metara prije mjesta gdje su mogli dobiti vodu. Kreyche govori: “Mnogi migranti nikada prije nisu napustili svoj dom u tropskom pojasu i nisu imali nikakvu predodžbu o tome kako surova može biti pustinja. Za njih, pustinja je tek apstraktna ideja”. Loše su savjetovani od strane svojih vodiča i čine mnogo grešaka. “Nemaju šešire, nose tamnu odjeću, ne nose dovoljno vode i nemaju pokrivače za noć”. Migrant s uganutim gležnjem bit će ostavljen sam i vjerojatno umrijeti.

Mnoga tijela nikada ne budu pronađena: prioritet USBP-a je hvatanje živih migranata. U pustinji tijela se brzo raspadaju, a kojoti se “pobrinu” za kosti. “No More Deaths”, partnerska organizacija “samaritanaca”, procjenjuje da je više od 6000 migranata umrlo od 2001., ali “nema načina da se utvrde precizne brojke”, govori Maryada Vallet. “Ono što jest sigurno je to da se pustinja namjerno koristi kao smrtonosno oružje”. Ova strategija ima i ime koje je ušlo u opću uporabu u vrijeme predsjednika Clintona – “prevencija odvraćanjem”. Lokalni umjetnik obilježava mjesta gdje su pronađeni leševi drvenim križevima. Na jednom od tih mjesta, samarićanski GPS pokazuje: “Corona Vargas, Marco Antonio. 13. listopad 2007. Vjerojatno hipertermija”. Ovaj migrant je imao “sreće” – barem je identificiran.

Tijela se odnose u mrtvačnicu okruga Pima u Tucsonu. Patolog Greg Hess je najzaposleniji čovjek u gradu. Kada su smrti migranata dosegle vrhunac 2010., morao je koristiti kamione hladnjače za pohranjivanje tijela. Trenutno je na čekanju za identifikaciju 150 tijela. Do 1. travnja ove godine pronađeno je četrdeset tijela, od koji su trideset osam samo ostaci kostiju. “U takvim slučajevima identifikacija može potrajati mjesecima, čak i godinama”. Obitelj pokojnika mora inicirati proces posjećivanjem konzulata ili humanitarne organizacije i dati DNA uzorak. Ako tijelo ostane u kategoriji desconocido (nepoznato), naposljetku bude kremirano i prah se pošalje na gradsko groblje.

Pa ipak, Tucsonu je imigrantski rad “na crno” itekako potreban. U tom su smislu svi američki gradovi postali granična mjesta, posvuda mali i veliki poslodavci zapošljavaju nedokumentirane imigrante dok vlasti glume da to ne primjećuju. Oni su jeftini i pouzdani radnici, doprinose ekonomiji i plaćaju svoje poreze. Rade u restoranima i hotelima, na farmama ili na pripremi obroka u školama i bolnicama. U Tucsonu, u zoru, okupljaju se pred crkvama, na mjestima koja općina klasificira kao “osjetljiva područja”, što im daje određenu razinu zaštite od policije, uz uvjet da nisu počinili nikakav zločin. Tu čekaju da ih netko zaposli na jedan dan, na gradilištu ili na održavanju vrta.

“Nije da oni samo peru suđe u restoranima”, govori Kelzi Bartholomaei, meksički Amerikanac koji je bivši vlasnik Mother Hubbard’s Caféa, a sada upravlja svojom vlastitom mesnicom. “Može ih se pronaći u kućama starijih ljudi kako obavljaju usluge osobne njege i u svakoj industriji. Tužan sam kada moram reći da mi nedostaju Busheve godine. On je bio doista blizak meksičkom predsjedniku Vincenteu Foxu i klima je bila znatno ugodnija. Tada sam dobio državljanstvo. Sada, s Trumpom, farmeri u Iowi koji me opskrbljuju ne mogu naći nikoga tko bi radio za njih. Usjevi im propadaju na njivama. To je katastrofa”.

Carinski službenici postali su iznimno revni od Trumpove pobjede, pa redovi na graničnim prijelazima rastu. Crkve su zabrinute da bi mogle izgubiti svoj status utočišta za migrante. “Ovdje su racije već započele”, rekla mi je Lisa McDaniel-Hutchings, pastorica koju sam sreo u Amadou, malom selu na pola puta između Tucsona i granice. “Prije nego je zid militariziran, moglo se slobodno prolaziti u oba smjera”. Smatra da bi se trebalo više diskutirati o “temeljnim uzrocima migracija radne snage. Jasno je da su slobodnotrgovinski ugovori odveli meksičko seljaštvo u siromaštvo. U određenom smislu, za to je kriv SAD”.

Branitelji prava migranata smatraju pripadnike USBP-a nasilnicima: 4200 agenata patrolira područjem Tucsona, koje web-stranice Američke granične i carinske službe opisuju kao “jedan od najopterećenijih sektora u zemlji, bilo da se radi o hapšenju ilegalnih imigranata ili zapljenama marihuane”. Pripadnici USBP-a, mnogi među njima latinosi, osjećaju da ih ljudi baš i ne simpatiziraju, osim Trumpa koji je obećao zaposliti novih 5000 ljudi u tu službu. Iz USBP-a inače ne daju intervjue, ali su u njihovom sindikatu, National Border Patrol Council (NBPC), pristali na razgovor. Bio je to jedini sindikat u SAD-u koji je podržao Trumpovu predsjedničku kampanju. U Tucsonu, 80 posto USBP-ovih agenata su članovi sindikata.

Art del Cueto, potpredsjednik sindikata istaknuti je medijski promotor trumpisma. On njeguje mačo imidž i posljednje tri godine je suurednik konzervativno intonirane radio emisije posvećene zaposlenicima USBP-a. Emisija je postala poznata nakon intervjua s Trumpomu kojem je ovaj izrazio svoju punu podršku ovoj službi. Od samoga početka bila je financirana od strane ekstremno desnog online kanala Breitbart News, kojim je ranije upravljao Steve Bannon, sadašnji predsjednikov savjetnik.

Del Cueto je bio previše zauzet da bi razgovarao sa mnom, pa je to umjesto njega učinio odvjetnik NBPC-a. Jim Calle, bivši novinar, brani u sudnici već gotovo dvadeset godina agente USBP-a, uključujući one koji su bili umješani u koruptivne radnje ili ubojstva migranata. On potvrđuje da je moral skočio nakon Trumpove pobjede. “To nam je omogućilo da se skine tabu i započne rasprava o imigraciji”. Posao njegovih štićenika se značajno promijenio u proteklih dvadeset godina. “Kada sam započeo 1998., svi migranti su bili u potrazi za poslom. Dolazili su u grupama od stotinjak osoba odjednom. To nije bilo organizirano, već je bilo obiteljska stvar. Sada karteli kontroliraju sve i nema više od šest do osam migranata po grupi. Ako uhvatiš dva migranta dnevno, dobro si odradio posao. Krijumčari koriste tunele i katapulte kako bi prenijeli drogu. Također koriste djecu koja se penju na ogradu poput majmuna, čim im agenti okrenu leđa. Promatrajte zid u Nogalesu jedan sat i vidjet ćete o čemu vam govorim”.

Iako je njihov timski duh snažan, USBP-u nedostaje transparentnosti, a njihovi zaposlenici su optuživani zbog brutalnosti. Za najmanje 45 ljudi se misli da su umrli od njihove ruke između 2005. i 2014. godine.9 Samo nekoliko od tih slučajeva je došlo do suda, a na području Tucsona nitko nije osuđen, iako su tri tinejdžera iz graničnog područja umrla u sumnjivim okolnostima. Šesnaestogodišnji José Antonio Elena Rodríguez ubijen je 2012. na putu kući u Nogales.

Hoćemo pravdu!

Njegova smrt i dalje izaziva kontroverze. Mjesto na kojemu je umro u blizini zida s meksičke strane granice, obilježeno je križem, buketima umjetnog cvijeća i porukom na španjolskom na kojoj piše: “Hoćemo pravdu”. Optuženi agent, stacioniran s druge strane granice, pucao je deset puta, od toga osam puta u leđa. Ispočetka je inzistirao na tome da je dječak bacao kamenje, a on se branio, ali svjedoci negiraju tu priču. Ubojstvo je snimljeno kamerom, ali USBP nije ustupio film sudu. Calle tvrdi da je snimak nehotično komprimiran pa je kvaliteta slike toliko uništena da je video neupotrebljiv. Tragedija je postala složeni međunarodni incident, pa odvjetnici s obje strane granice rade na tome da unaprijede svoje argumente.

Calle je govorio o USBP-ovoj jedinstvenoj poziciji kao “paravojne snage zadužene za aktivno sukobljavanje s tajnim migrantima”, njegovom uzornom radu i opasnostima s kojima se njegovi zaposlenici suočavaju. Kadgod se dogodi incident “agenti kojih se to tiče budu ispitani od strane interne komisije. Procjenjujemo da je jedan od dvadeset migranata krijumčar, možda čak i jedan od deset. Ponekad susrećemo ljude koji su deportirani u El Salvador i koji su ponovno pokušali prijeći granicu, kao i članove bandi. Oni znaju trčati, znaju se boriti i vole tvrditi kako su bili žrtve brutalnosti granične patrole”. Obično se priča svede na migrantovu riječ protiv agentove riječi.

Izvještaj podnesen DHS-u prošle godine predlaže 39 mjera za reduciranje “protuustavne upotrebe sile” i “rizika endemske korupcije” unutar ove službe.10 Karteli su se već infiltrirali u tu službu i kupili desetke njezinih zaposlenika. Dokument kojeg su napisali viši vojni službenici i agenti DEA-a govori o krizi u ovoj službi koja ne može kontrolirati svoje zaposlenike jer je prebrzo povećavala njihov broj. No nakon Trumpove pobjede nestale su šanse da će se tu dogoditi bilo kakva reforma. Bijela kuća je obećala osloboditi agente USBP-a od postojećih pravnih ograničenja.

S engleskog preveo: Krešimir Zovak

Le Monde diplomatique


1 “American border patrol”
2 John Burnett, “President Trump’s big wall is now just 74 miles long in his budget plan”, National Public Radio, 24. svibnja 2017.
3 Sugovornici označeni samo prvim imenom nisu željeli otkriti svoje prezime.
4 Kate Kilpatrick, “Immigration seen as bonanza for slumping global defence industry”, Al Jazeera America, 6. rujna 2014.
5 Caitlin Dickson, “Is Obama really the deporter-in-chief?”, The Daily Beast, 30. travnja 2014.
6 Jens Manuel Krogstad, “5 facts about Mexico and immigration to the US”, Pew Research Centre, Washington DC, 11. veljače 2016.
7 Jenny Jarvie, “Number of immigrants caught at Mexican border plunges 40% under Trump”, Los Angeles Times, 9. ožujka 2017.
8 “Episode 77: Donald J. Trump”, spreaker.com.
9 “Why border cops’ failures are your problem, too”, The Arizona Republic, Phoenix, 9. svibnja 2014.
10 Homeland Security Advisory Council, “Final report of the CBP Integrity Advisory Panel”, US Department of Homeland Security, 15. ožujka 2016. 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU