Zabranjivanje novina socijalna je kategorija koja naročito dolazi do izražaja u "tvrđim" režimima i vremenima kada se vladajuća klasa osjeti ugroženom. Ovim riječima redakcija "Preloma" započela je svojevremeno temat u petom broju o zabranjenim novinama osamdesetih godina. Uglavnom omladinskih.

feljtoml slajder

Piše: Mišo VIDOVIĆ

Iako je ovim tematom, kako je navedeno u uvodnom tekstu, "Prelom" ušao u hazardnu igru stavljajući, možda i sebe u poziciju da bude zabranjen, "ipak smo u obradi ovog nadasve zanimljivog broja, nastojali ne igrati se sa Zakonom i ne čačkati mečku". Ovako se redakcija "ogradila" da tadašnji tužilačko-pravosudni organi ne udare "tarabu", mada, iskren biću, i pomalo smo priželjkivali da nas zabrane.

feljtoml

Pripremajući temat konstatovali smo da "medijska popularnost koju postižu zabranjivani u smislu povećanja tiraža može biti prekretnica za isti taj list", ali smo i "dosolili", odjednom se sa skromnih tiraža prelazi na tiraže od kojih zaboli glava.

Taj miris slave još je uljepšan i mirisom konspirativnosti , čovjek koji dođe do zabranjenog broja, osjeća se kao ilegalac, skojevac za vrijeme rata, koji nosi propagandni materijal i usred nekog neprijateljskog utvrđenja rastura letke i ostalo. Banjalučki okružni tužioci, ipak su budno pratili šta im rade skojevci iz komšiluka. To će se potvrditi nakon osmog broja "Preloma", prema saznanjima iza tapaciranih vrata banjalučkog tužilaštva, "kreirala" se sudbina "Preloma" i redakcije. Uporište da  zabrane broj imali su u sveopštoj harangi, napadima, optužbama protiv nas za koje su bili zaduženi režimski mediji.

Kada se pridoda da su na vanredno-posebnim sjednicama "društveno-političke organizacije" tvrdile kako smo "ovakvi i onakvi", moglo se dogoditi da na vrata redakcije "zakuca" rješenje o zabrani. Među tadašnjom tužilačkom "nomenklaturom" bilo je poštenih profesionalaca na koje zvanična politika nije imala uticaj, ali će se vremenom pokazati da su jedva izdržali "navalu" onih koji su uporno tvrdili da "ovim klincima treba pokazati zube".

A ti "klinci", prosjek starosti između 24-25 godina, ipak nisu sjedili skrštenih ruku, koliko se sjećam bilo je prijedloga da se dio tiraža odnose na nekakvo skrovito mjesto i zakopa!!! Iako se odustalo od ove ideje, umjesto po dva besplatna primjerka na koliko su pravo  imali stalni članovi redakcije, "smotali" su po još nekoliko, neka se nađe.

Godinama poslije, kada sam sređivao podrum, u jednoj od kutija nađem brižljivo spakovane "smotane" primjerke osmog broja "Preloma". Elem, ima tu još zanimljivih "trenutaka" i "momenata", ali o tome svakako drugom prilikom.

Ako se vratimo na peti broj "Preloma" gdje smo odradili temat o zabranjenim novinama, toliko je bilo materijala da smo imali "slatke muke" šta uvrstiti. Među onima koji su "padali usput kao oznojeni šampioni" bili su "Omladinska iskra" iz Splita, "Val" iz Rijeke, a navedeni i primjeri kako je zijanio list sarajevski "Walter", pa i problemi koje je imao zagrebački "Start", magazin "Lica" Sarajevo, a zapitali smo se šta to bi i sa banjalučkom revijom "Sutra", nakon izlaska samo jednog broja, sedamdesetih godina, gdje su tretirane neke "nezgodne" teme, revija je (ne)zvanično zabranjena.

omladnov

Peti broj "Preloma" donosi i ekskluzivnu reportažu iz redakcije ljubljanske "Mladine". Prvobitno je trebalo da se uradi intervju sa glavnim urednikom "Mladine" Robertom Botterijem, ali "upravo toga jutra kada je trebalo da se napravi intervju, dolazi obavijest o zabrani posljednjeg broja Mladine". Nakon što je prošao prvi talas "frke" oko zabrane "Mladine", Robert Botteri kratko komentariše da će to "advokati već srediti", i sa osmijehom prima čestike redakcije, čestitali kao da je dobio sina.

misofellj

misooml

Osim otvaranja "nezgodnih" tema i pisanja o onome što "ozbiljna" (čitaj režimska) štampa i mediji nisu smjeli, redakcije omlandinskih listova krenule su i sa prodajom novina na ulici! Često je prodaja novine preko distribucije i kioska u to vrijeme velikih novinskih kuća znala biti i problematična, broj prodatih primjeraka se umanjivao, isplata novca od prodaje kasnila i po nekoliko mjeseci, a događalo se da po naredbi od nekakvog šefa, a ovaj po naredbi "odozgo", primjerci omladinskih novina završavaju ispod tezge ...

Da bi izbjegli ovakve opstrukcije redakcije počinju sa kolportažom, prodajom putem kolportera na ulicma. Time se koliko-toliko uspijevalo situaciju "držati pod kontrolom", a kolporteri, uglavnom studenti kojima je ovo bio solidan izvor prihoda, postaju i svojevrstan zaštitni znak omladinskih redakcija. Ulična prodaja, sa uzvikivanjem naslova iz novog broja, postala je svakodnevna pojava, nailazila na odobravanje kod građana, sve više se kupuju omladinska izdanja na ovaj način, ali ima i onih koji nisu bili baš oduševljeni što im "tamo neke galamdžije narušavaju javni red i mir".

Kolporteri sve više imaju problema, pogotovo sa organima javnog reda i mira, koji opet po naređenjima "odozgo" maltretiraju kolportere, privode ih u milicijske stanice na "informativne razgovore"... Kako su maltretirani kolporteri sarajevskih "Naših dana" u glavnom gradu Beogradu, svjedoči tekst obavljen 3. februara 1989. "MILICIJA POSTUPILA PO NAREĐENJU ", obavljenog u ovom listu:

"…Interesa, pokazalo se, ima. To dokazuju i brojni pozivi iz Beograda. Ljudi traže "Naše dane". Između ostalog i zbog toga što beogradska štampa teško diše, što cenzori ne dozvoljavaju bilo kakav demokratski "nered" u mas-medijima glavnog grada. "Naši dani" su se našli na sred Knez Mihajlove. I "išlo ko halva" kažu kolporteri Saša i Vanja Robnik. Redovi za novine. A onda preko reda "organi", "plavi anđeli", drugovi milicionari... Nemoj po glavi druže plavi... I nisu.

Samo su Sašu i Vanju zajedno sa "Našim danima" i Jovankom na naslovnoj, a s tekstom o kriminalu u "Politici" unutra (1500 komada koliko je ostalo ne-rasprodato od ukupno 3000) priveli u stanicu milicije i tamo maltretirali držeći ih u vlažnoj podrumskoj prostoriji više od tri sata bez ikakvog razloga ili objašnjenja. Mladi momci su preživjeli traumu samo zato što su u slobodnoj zemlji prodavali legalne komunističke novine na ulici. Poslije trosatnog maltretiranja kolporteri su pušteni. Brutalni milicionari nisu dozvolili Saši i Vanji Robniku da uzmu taksi nego su ih mučili primoravajući ih da pješače noseći u rukama trideset paketa "Naših dana" (pakovanja po pedeset komada) od čega su dobili jaku upalu mišića. Dopratili su ih do voza za Sarajevo.

Kolporteri zadugo nisu mogli doći do zraka niti shvatiti u čemu je zapravo njihova greška. Još i danas Saša i Vanja osjećaju posljedice kilometarskog pješačenja i nošenja tereta od 1500 "Naših dana". Milicionarima je to vjerovatno bio rutinski posao u zaštiti istine koju narodu sve više daju na kašičicu. Beogradska saga o "Našim danima" ovim nije završena. Pošto distribuciju našeg lista u Srbiji radi "Politika", a o istoj je u posljednjem (inkriminisanom) broju "Naših dana" pisano kao o leglu različitih kriminalnih radnji, odozgo je stigla naredba: pod pult i ne prodaji.

Tek na intervenciju odgovornih ljudi iz kuće "Oslobođenje" koje je naš izdavač "političari" su popustili. "Naši dani" ugledali su svjetlost dana i ubrzo rasprodati. Mučan utisak ostavlja i sam pokušaj da se jednoj novini koja pokušava biti objektivna i beskompromisna na ovakav prizeman (ili podzeman) način dohaka.

Prisjećamo se jedne epizode od prije dvije i po godine kada je sarajevska milicija posegnula za sličnim sredstvima prema kolporteru starog dobrog "Studenta". I naši novinari ustali su prvi u odbranu prava da se novine, makar, slobodno prodaju, ako se ne mogu bez autocenzora u glavi pisati. I to izgleda hoće da nam uskrate. Ne dozvolimo im to. Eto nas opet na Knez Mihajlovu! …"

Fotografije i ilustracije: Privatna arhiva autora

Nastavlja se...

Impuls     

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU