Naše doba ne cijeni više visoku učenost i obrazovanje. Njegovi kumiri su drugdje i zovu se varav sjaj, špekuliranje, blefiranje. Najpopularniji od naših medija, televizija, uspijeva u tom pogledu, na nekim kanalima, potjerati bezvrijednost do krajnjih granica tako da je čovjek prisiljen umuknuti, onako zatravljen ili ubijen u pojam.

agresija

Slavodobitan povratak nepismenoga u televizijsku mrežu zbiva se pod dvostrukim znamenom gordosti i borbe: on više nije siromašan duhom, svjestan svoje manje vrijednosti, nego velika lajava gubica koja mora ušutkati svoje osporavatelje.

Osamnaesto stoljeće razlikovalo je dva oblika gluposti: prvi, izjednačen s predrasudom, to jest sa svime što je naslijeđeno bez provjere, morao je doći na nišan naprednjačke misli prije no što ova, sa svoje strane, ne utone u drugi oblik još mračnije bedastoće, onaj koji prati idolatriju Povijesti, Znanosti i Tehnike.

Ali prosvjetiteljstvo, u nastavljanju stanovitog konzervativnog kršćanstva, upustilo se usporedice i pod plaštem veličanja prirodnoga stanja u hvalisanje blaženog neznalice, koji je svojoj zaglupljenošću zadržan u ćudoređu i kreposti. Sirotinji, seljacima, bokcima uopće nije potrebno obrazovanje, koje bi moralo biti namijenjeno samo prosvijećenim staležima.

Ponešto od te apologije sirovog u idućem se stoljeću zadržava u liku Idiota. U pozitivističkom razdoblju, posvema odanom znanju, školi, industriji, on je kudikamo više od zaostala čovjeka ili nekoga kojemu je zatajio um. On možda nema okretan duh kao učeni ljudi ali u svojoj zatupljenosti govori izvornijim jezikom od jezika razuma, jezikom srca pa i duše. Dostojevski je tom liku udijelio dostojanstvo, stvorivši od kneza Miškina posve neobično biće, zamalo reinkarnaciju Krista koji je iznova sišao na zemlju: odrasla čovjeka djetinje duše, kojega je zapravo padavica učinila prostodušnim kao da je bolest tumač nebeskoga govora. Jer taj bezazlenjak zna svojom oštrinom ošinuti bližnje, zapodjenuti oluje koje ga čine istodobno mrskim i očaravajućim.

„Ah, kneže, odajete toliku iskrenost i nedužnost kakvih nije bilo ni u zlatno doba; i odjednom vaša duboka psihološka prodornost presječe čovjeka kao strijela“, govori mu jedan od protagonista romana. Kroz njega progovara neka iskonska, gotovo božanska mudrost koja sablažnjuje, pretvara u prašinu svjetovna uzbuđenja ljudi. Romantičarski obrat vrijednosti: istinu zapravo ne drže u rukama više moćnici i učenjaci nego bića na rubu zbivanja. Naivac i zaostali pridružuju se svim onim junacima protumodernosti, djetetu, luđaku, umjetniku, buntovniku, divljaku, u kojima prebiva i dalje nešto bitno.

Naše doba ne cijeni više visoku učenost i obrazovanje. Njegovi kumiri su drugdje i zovu se varav sjaj, špekuliranje, blefiranje. Najpopularniji od naših medija, televizija, uspijeva u tom pogledu, na nekim kanalima, potjerati bezvrijednost do krajnjih granica tako da je čovjek prisiljen umuknuti, onako zatravljen ili ubijen u pojam.

Ako glupost još i sad opsjeda one koji strahuju od trabunjanja, automatizama, samodopadne preuzetnosti, ne ostaje više bogzna što od sramote koja je, još ne tako davno, pogađala bukvana i neznalicu. Naprotiv, sada baš oni kraljuju kao gospodari u nekim medijima, te nove kraljevske dangube koje, daleko od toga da se zacrvene zbog svojeg neznanja, sebi naprotiv na tome toplo čestitaju. Još gore: to su glasnogovornici jedne militantne, čangrizave gluposti koja se zaklinje na tvrdoglavu mržnju prema duhovnim disciplinama.

Čim se spomene kultura oni odmah izvlače svoj Audimat i huškaju svoju publiku da zviždi svim snobovima, cjepidlakama, hladnim glavama koje ne padaju u zanos pred velikim medijsko-reklamnim cirkusantima. Ne zadovoljivši se ismijavanjem škole i sveučilišta, namjeravaju ih istisnuti i dokazati samim svojim primjerom da uspjeh i novac više ne prolaze tim hramovima znanja. Njihov tvrdoglavi kretenizam ne podnosi da netko osporava njegovo carstvo, ništa ne smije prkositi njihovoj bahatoj nedotupavnosti koja se razmeće svim oružjem mlohavosti, neotesanosti, niskosti.

I njihova je slaboumnost neoboriva zato što isključuju svaku ideju odmaka i ironije. Slavodobitan povratak nepismenoga u televizijsku mrežu zbiva se pod dvostrukim znamenom gordosti i borbe: on više nije siromašan duhom, svjestan svoje manje vrijednosti, nego velika lajava gubica koja mora ušutkati svoje osporavatelje.

Kad bi nasrtljiva budala jednog dana morala bez ostatka zavladati našim društvom, onda bi se kulturno biće počelo smatrati idiotom, čudnim primjerkom tog plemena na putu izumiranja, koje još duboko štuje knjigu, strogost i razmišljanje.

Pascal Bruckner
“Napast nedužnosti”
Matica hrvatska, Zagreb, 1997

Akuzativ.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU