Izbjeglička kriza dokazuje jedan odvajkada poznati ljudski fenomen: što je veće neznanje, to je jače odbijanje. Tko dopusti da ga dotaknu iskustva, uči se suosjećanju.

790x450linksunten indymedia org izvor

Autor: Sibylle Hamann

Jedan ljudski prirodni zakon kazuje da čovjek onome što ne pozna redovno prvo pristupa s nepovjerenjem. Također i da s bliskošću, privikavanjem i osobnim iskustvima nepovjerenja ipak nestaje i prevladava sućut.

Ovim se mehanizmom jedna reporterka iz inozemstva poput mene može ciljano okoristiti. Od jedne kolegice prije dugo vremena dobila sam vrijedan savjet, kojega sam godinama hrabro slijedila. On je glasio: ako negdje dođeš u neugodnu situaciju – kao kad moraš ući u auto kod neznanca ili si u sobi s ljudima za koje ne znaš jesu li iskreni – razgovaraj s ljudima. Predstavi se. Pričaj o sebi. Pitaj ih o njihovoj obitelji. Kaži im da si upravo sada malo nesigurna i zamoli ih da ti pomognu.

Dok god se – apstraktno i anonimno – govori o „valu“, „navali“ ili „masama“, o „više milijuna“, koji tobože čekaju na to da „napadnu“ naš kontinent – dotle je lako odbijajući dizati ruke ili čak s distance lansirati komentare pune mržnje.

Strategija je uvijek funkcionirala na svim kontinentima. Čim ono što stoji nasuprot nama ima ime, čim se zna da i drugi ima odnose, osjećaje i prošlost, kod onoga drugoga pretpostavlja se manje loših namjera. Neugodni osjećaj je otpuhan.

Na političkoj se razini ovaj prirodni zakon da demonstrirati na temelju uspjeha desničarsko-populističkih pokreta. Poznato je kako antisemitizam najbolje napreduje tamo gdje nema Židova. Pegida („Patriotski Europljani protiv islamizacije zapada“) nije nastala npr. u Berlin-Neuköllnu, nego u spokojnoj okolici Dresdena, gdje je jedva ijedan demonstrant ikada sreo nekog muslimana.

„Alternativa za Njemačku“, koja pod vodstvom nove šefice Frauke Petry nastupa oštro protiv imigranata, najjača je tamo gdje ima najmanje imigranata. Slično i FPÖ. U Beču ova stranka slavi svoje najveće uspjehe ne u 15. okrugu (u kojem ima najviše imigranata), nego u krajevima grada s mnogim općinskim i zadružnim zgradama, gdje živi malo imigranata.

Ovih se tjedana spomenuti prirodni zakon potvrdio i na primjeru pitanja izbjeglica. Dok god se – apstraktno i anonimno – govori o „valu“, „navali“ ili „masama“, o „više milijuna“, koji tobože čekaju na to da „napadnu“ naš kontinent – dotle je lako odbijajući dizati ruke ili čak s distance lansirati komentare pune mržnje. Ali ako pred vama stoji konkretan čovjek? Sa sasvim posebnom poviješću, zanimanjem, fotografijama roditelja i djece, s doživljajima, koje si u svim strašnim detaljima jedva možemo predstaviti?

Tada je iznenada teže održati odbijanje i mržnju. Upravo to se trenutno može primijetiti u Austriji. Mnoge se općine još rukama i nogama brane od primanja izbjeglica – iako u dvije trećine općina nema nijednog jedinog izbjeglice. S puno uvjerenja oni koji još nisu sreli nijednog izbjeglicu opisuju tobožnje buduće najmračnije scenarije kriminaliteta i opasnosti. Istovremeno u onim mjestima, koja već godinama primaju izbjeglice, nitko ne može razumjeti tu paniku.

„Caritas“, „Diakonie“ i mnoge privatne inicijative pomoći skladno izvještavaju da su često doživjeli sličan obrazac: čim neki problem dobije konkretno lice, čim na nekom mjestu stoji 20 ljudi, koji se zovu Karim, Abdul ili Amina, ubrzo se posvuda bude neslućene energije. Tada više nismo samo apstraktno „preplavljeni“ izbjeglicama – nego dobivamo sasvim konkretne zadatke: pribaviti nekoliko tuceta madraca, pasti za zube ili telefonskih kartica, organizirati kurseve njemačkog, nedjeljom igrati nogomet s momcima. To je, s profesionalnom pratnjom, savladivo.

I može čak donijeti i veselje. A ima i dvije neočekivane posljedice: što se više u to upuštamo, to više saznajemo o svijetu. To više saznajemo i o samima sebi.

Prevod: Marijan Oršolić

Izvor: diepresse

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU