Uz nevoljkost odgovornih da pristupe saniranju stanja u ovoj djelatnosti, školstvo se susreće i s problemom podijeljenosti sistema i različitih pravila u entitetima i kantonima koja otežavaju zajedničko djelovanje.

gimnazija mostar1

 Foto: AFP / Elvis Barukčić

Piše: Nidžara Ahmetašević

Nakon još jednog u nizu štrajkova prosvjetara u BiH, osnovni zahtjevi, koji uključuju isplatu dugovanja različitih razina vlasti prema njima, ostali su neispunjeni. Uz nevoljkost odgovornih da pristupe saniranju stanja u ovoj djelatnosti, školstvo se susreće i s problemom podijeljenosti sistema i različitih pravila u entitetima i kantonima koja otežavaju zajedničko djelovanje.

Srednje i osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini je zastarjelo, nefleksibilno, podijeljeno i podređeno interesima vladajućih političkih elita. Ovo su samo neki od problema na koje ukazuju kako prosvjetni radnici, tako i stručnjaci u ovoj oblasti već godinama, ali niko ništa ne čini. Prosvjetni radnici su pri tome i plaćeni premalo za svoj posao, a nažalost među njima je i dosta onih koji nisu ni kvalifikovani. Zbog uslova u kojima rade i malih plata, nerijetko su prinuđeni na štrajkove, na koje rijetko ko obrati pažnju. Žrtve su oni, ali mnogo više djeca.

Zadnji primjer je štrajk prosvjetara u Unsko-sanskom kantonu zbog kojeg su djeca krenula u školu i vrtiće sa dvije sedmice zakašnjenja. Nakon pregovora sindikata i Vlade, prosvjetari su pristali na obećanja Vlade u ovom kantonu, koja ih je sedmicama ignorisala. No kada su ipak pristali na pregovore, dali su i obećanja, a nastavnici su rekli da im daju “još jednu šansu”. Nastavnici u Unsko-sanskom kantonu su se bunili – kao i mnogo puta u proteklim godinama – najčešće zbog neredovnih plata.

Sindikati u BiH, pa i oni prosvjetnih radnika, često se potrude smiriti situaciju, ali ne i naći dugoročno rješenja. Tako je nakon ovog štrajka, predsjednica Sindikata osnovnog obrazovanja USK-a Zehra Hadžić, rekla kako su prestali “svi nesporazumi između Vlade i Sindikata”, potpisom sporazuma kojim su se “obavezali da ćemo nastaviti pregovore i rješavati probleme i nejasnoće”. Teško je zaista dokučiti šta stoji iza ovakvog istupa u javnosti ili dogovora.

Decentralizirani kaos u finansiranju

Slično je rekao i predsjednik Sindikata srednjeg obrazovanja USK-a Samir Fajić, koji je pojasnio javnosti kako kompromis koji je postignut podrazumijeva isplatu svih dugovanja iz prethodnog perioda, od čega neki sežu do 2014. godine. Nijedan od zahtijeva nije se ticao poboljšanja kvaliteta nastave. Ni ovaj put, kao ni mnogo puta do sada kada su prosvjetari izlazili na ulice. Iako su najavili da će podržati kolege u Unsko-sanskom kantonu, ostali prosvjetni radnici u Federaciji nisu stupili istovremno u štrajk. Ipak, iskazali su podršku kolegama te su se pridružili zahtjevima koji uključuju redovite isplate plata i naknada, isplata dugovanja iz ove godine, 2014., 2013. i 2012., ali i prebacivanje finansiranje obrazovanja na nivo Federacije.

Plate nastavnika neujednačene su, kao i nastavnim programi, od entiteta do entiteta, kantona do kantona. Tako nastavnici u recimo Hercegovačko-neretvanskom kantonu imaju iste plate, bez obzira na stručnu spremu, dok u Kantonu Sarajevo takva praksa ne postoji nego plata zavisi od stručne spreme. Razlika je i na nivou entiteta – u Federaciji nastavnici primaju naknadu za topli obrok, dok u RS takva praksa ne postoji.

U zahtijevima Sindikata spominjala se i “depolitizacija” obrazovanja. Naime, obrazovanje, kao i skoro sve druge sfere života u BiH, potpuno su pod kontrolom vladajućih političkih elita koje odlučuju o imenovanju rukovodioca, ali često i nastavnika. No, ova dva zahtijeva, ma koliko se važna činila, tek su pri dnu liste prosvjetara. Stručnjaci u ovoj oblasti pak smatraju da je situacija alarmantna. I to govore već godinama.

Stanje bez pomaka

Među njima je i Namir Ibrahimović koji je za potrebe Inicijative za monitoring europskih integracija uradio izvještaj o stanju u obrazovanju u BiH. On tu napominje, pored ostalog, kako i pored toga što je Vijeće ministara još 2008. godine usvojilo Strateške pravce razvoja obrazovanja u cijeloj zemlji, od tog plana do danas nema ništa. A do sada su sve smjernice trebale biti ispunjene. Ibrahimović konstatuje kako trenutno stanje u obrazovanju, nije drugačije od onog 2007. godine.

Problemi na koje stručnjaci ukazuju tiču se i decentralizovanog sistema obrazovanja, koji omogućava različitim nivoima da kreiraju zakone o obrazovanju, ali i nastavne planove i programe, te da određuju udžbeničku politiku i planiraju budžete. U praksi to znači da Republika Srpska ima jedan sistem, distrikt Brčko drugi, a svaki kanton u Federaciji svoj sistem. Ovakvo stanje naravno omogućava politikama na svim nivoima da prave programe u kojima je naglasak stavljen na nacionalne grupe predmeta, i razlike među djecom. Samo jedan apsurdan primjer je iz Hercegovačko-neretvanskom kantonu u kojem učenici osnovnih škola koji su pohađali nastavu na hrvatskom jeziku nisu dobili valjana svjedočanstva sedam godina.

Godine 2014. roditelji u ovom kantonu su se organizovali u udruženje “Naša djeca 2014.” i insistirali da problem bude riješen. Udruženje je upozoravalo i kako se u ovom kantonu ne poštuje Zakon o osnovnom obrazovanju, kao i da nije usvojen Plan i program za devetogodišnje obrazovanje. Problem je konačano riješen krajem maja ove godine. Do tada djeca su dobijala papir sa potpisom učitelja ili razrednika na kojem su bili popisani predmeti i ocjene, sa pečatom škole. Oko 9.000 osnovaca je tako završilo školu.

Vlasti napuštaju školstvo

Suština problema je ustvari bila oko toga koje oznake treba da stoje na svjedočanstvu, odnosno u postojanju takozvane dvije škole pod jednim krovom, prakse koju su uvele ovdašnje vlasti uz podršku međunarodne zajednice. Ovaj fenomen opstaje i pored presude Vrhovnog suda Federacije iz 2014. godine po kojem ovakva praksa predstavlja etničku segregaciju djece, te je jasan primjer diskriminacije.

Dok vode brigu o tome koje obilježje će stajati na svjedočanstvima, niko ne vodi brigu o tome da je sve manje i manje djece, svih nacija, u školama. Konkretno, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu je u osnovnim školama ove godine upisano 393 manje učenika nego prošle, a u srednjim 302. Tako je na Kupresu upisano samo 25 djece, a u Bosanskom Grahovu samo šest. U svojoj analizi, Ibrahimović napominje i kako budžeti ne predviđaju kapitalna ulaganja u osnovne i srednje škole, te takve projekte jedino finansiraju nevladine i međunarodne organizacije. Na ovaj se način vrši i usavršavanje nastavnika.

U međuvremenu, djeca onih koji kreiraju politike u BiH uglavnom idu u privatne škole kojih je sve više u Bosni i Hercegovini. Njihov kvalitet i metode rada teško je provjeriti, i nije jasno na koji način funkcionišu u postojećem sistemu. Novoizabrana vlast niti u jednom trenutku nije govorila o evetualnim reformama u sistemu obrazovanja. Izuzev deklarativno, u susretima za uglavnom međunarodnim zvaničnicima. Generacije su zarobljene u sistemu obrazovanja koji ih ne osposobljava za život, nego čini dijelom apsurdnog sistema vođenog interesima političkih elita.

Preuzeto sa portala bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU