Zašto se kultura kapitala pokazuje tako trajnom i stabilnom? Zato što ona realizira jednu od temeljnih dimenzija ljudskog postojanja, iako je razvija na iščašen način.

drustvo

Teorijsko obaranje kapitalizma kao načina proizvodnje započelo je s Karlom Marxom i nastavilo se kroz čitavo 20. stoljeće izbijanjem socijalizma. U ostvarenju svoga glavnog nauma, pribavljanje bogatstva u neograničenoj formi, kapitalizam je upregao sve raspoložive proizvodne snage. No, od početka je kao posljedicu imao visoku cijenu: perverznu socijalnu nejednakost. Etičko-političkim rječnikom rečeno: označava socijalnu nepravdu i sustavnu proizvodnju siromaštva.

U posljenjim desetljećima društvo je počelo shvaćati da ne postoji samo socijalna nepravda, nego i ekološka nepravda: uništavanje čitavih ekosustava, iscrpljivanje prirodnih dobara, i, kao posljednje, opća kriza životnog sustava i sustava planeta Zemlje. Proizvodne snage postale su destruktivne. Ono što se izravno traži jest novac. Kako je upozorio i papa Franjo u već poznatom odlomku iz Apostolske pobudnice o ekologiji: „U kapitalizmu više ne vlada čovjek nego novac i to živi novac. Motiv je zarada... zarada... Ekonomski sustav usredotočen na boga-novac nužno pljačka prirodu kako bi održao frenetični ritam potrošnje koji je od njega nerazdvojiv.“

Kapitalizam je sada pokazao svoje pravo lice: suočavamo se s jednim sustavom koji je protuljudski i protuprirodan. Pred nama je sljedeća dilema: ili ćemo se promijeniti, ili riskiramo naše vlastito uništenje, kako upozorava Povelja o Zemlji.

Unatoč tome, kapitalizam ostaje dominantnim globalnim sustavom pod imenom makroekonomske neoliberalne trgovine. U čemu je njegova postojanost i trajnost? Onako kako to ja vidim, u kulturi kapitala koja je više od pukog načina proizvodnje. Kao kultura utjelovljuje jedan način življenja, proizvođenja, potrošnje, odnošenja prema prirodi i ljudskim bićima, uspostavljajući sustav koji se neprestano samoreproducira, malo mareći u kojoj se kulturi uspostavlja. Stvorio je vlastiti mentalitet, formu provođenja moći i etički kodeks. Kako je naglasio Fábio Konder Comparato u knjizi koja zaslužuje da bude proučena „A civlização capitalista“ (Saraiva, 2014): „Kapitalizam je prva globalna civilizacija u povijesti“ (str. 19). Kapitalizam ponosno ustvrđuje: „Nema druge alternative.“

Pogledajmo nabrzinu neke od njegovih karakteristika: svrha života je pribavljanje materijalnih dobara neograničenim rastom koji se stvara neograničenom eksploatacijom svih prirodnih dobara, merkantilizacijom svih stvari te financijskim spekulacijama, sve ostvareno s minimalnim ulaganjem, pokušavajući efikasnošću u što kraćem vremenu ostvariti što veću dobit; motor je kompetitivnost pokretana komercijalnom propagandom; krajnju korist ima pojedinac; obećanje je sreća u kontekstu čistog materijalizma.Toj namjeri se prilagođava čitav životni vijek ljudskog bića, ne ostavljajući prostora za zahvalnost, bratski suživot između ljudi i s prirodom, za ljubav, solidarnost i za jednostavni život kao radost življenja. Kao takve, te stvarnosti nemaju nikakve važnosti u kulturi kapitala, budući da nisu roba nego moralne vrednote, kako je to podvukao megašpekulant George Soros u svojoj knjizi „Kriza kapitalizma“ (1999). No, one su zapravo te koje omogućuju sreću; kapitalizam naopako uništava uvjete za ono prema čemu se upinjao: sreću. Tako nije samo protiv života, nego i protiv sreće.

Kao što se dade zaključiti, ovi ideali nisu baš najvrjedniji za kratkotrajni i jedini hod našega života ovim malenim planetom. Ljudsko biće nema samo glad za kruhom i žudnju za bogatstvom; ono je nositelj drugih gladi kao što je glad za komuniciranjem, očaranošću, ljubavnom strašću, za ljepotom i umjetnošću, i za transcendencijom, između mnogih drugih. No, zašto se kultura kapitala pokazuje tako trajnom i stabilnom? Bez velikih objašnjenja rekao bih: zato što ona realizira jednu od temeljnih dimenzija ljudskog postojanja, iako je razvija na iščašen način: potreba za autoafirmacijom, za osnaživanjem svoga ja, inače se ne postoji, apsorbira se od drugih ili nestaje.

Biolozi, kao i kozmolozi (da citiramo samo jednog od velikih: Brian Swimme) nas uče da u svim bićima svemira, osobito u ljudskom biću, prevladavaju dvije snage koje koegzistiraju u međusobnoj napetosti: volja pojedinca za postojanjem, trajanjem i nastavljanjem u procesu života; zato se mora autoafirmirati i snažiti svoj identitet, svoje 'ja'. Druga snaga je integriranje u jedno veće sve, u vrstu, koje je pojedinac predstavnik, stvarajući mreže i sustave odnosa izvan kojih nitko ne postoji.

Prva snaga kruži oko 'ja' i oko pojedinca te stvara individualizam. Druga se artikulira oko vrste, oko 'nas' i daje izvor onome zajedničkom i društvenom. Prva je u temelju kapitalizma, druga u temelju socijalizma. Gdje prebiva duh kapitalizma? U zaoštravanju onog 'ja' do krajnjih granica, pojedinca i autoafirmacije, prezirući sve ono što je više, integraciju i 'nas'. Na taj način je izbacio iz ravnoteže svu ljudsku egzistenciju, prenaglašavajući jednu od snaga, zanemarujući drugu.

U ovoj prirodnoj datosti prebiva snaga ovjekovječenja kulture kapitala, budući da je utemeljena u nečemu istinskom, ali konkretiziranom u pretjerano unilateralnoj i patološkoj formi. Kako nadići ovu situaciju koja je prisutna već stoljećima? Temeljitim obnavljanjem ekvilibrija između ovih dviju prirodnih snaga koje čine našu stvarnost. Možda demokracija bez kraja postane institucija koja će simultano činiti pravdu pojedincu ('ja'), ali uvodeći jedno veće sve ('mi', društvo), kojega je on dio. Da rekapituliramo. Nije dovoljna samo kritika, nego je važno prepoznati alternative koje nam mogu dati nadu za budućnost naše civilizacije i nastavljanje života na ovom planetu.

Prevod: Hrvoje Vranješ

Izvor: leonardoboff.wordpress.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU