Antonio Gramsci, marksistički teoretičar i osnivač Komunističke partije Italije, bio je teorijska i organizacijska insipiracija internacionalne ljevice od 20-tih godina prošlog stoljeća do sada. Danas ga se sve češće spominje u eklektičnim pokušajima nove desnice da proizvede vlastitu teoriju kao i simplificiranom i vulgarnom njegovu čitanju koje poduzimaju domaći kontrarevolucionari.

gramsci

“Mrzim ravnodušne. (...) Vjerujem da živjeti znači zauzeti stranu. (...) Ravnodušnost je apatija, parazitizam, kukavičluk, suprotnost života. (...) Živim, dakle zauzimam stranu. Stoga mrzim onoga tko se ne upliće, mrzim ravnodušne.”
Kada je Antonio Gramsci 1917. napisao ove gnjevne riječi, imao je 26 godina. Šest godina prije toga doselio se sa Sardinije, gdje je odrastao u siromašnim uvjetima, u Torino da bi studirao.

S grupom prijatelja, među kojima su bili Palmiro Togliatti, Angelo Tasca i Umberto Terracini, bio se priključio Omladinskom savezu Socijalističke partije Italije (PSI), za koji je i napisao ovaj tekst. Njegova “mržnja prema ravnodušnima” s jedne je strane bila usmjerena protiv onih koji su građansko društvo prikazivali kao “prirodan” poredak bez alternative. Istovremeno je međutim izražavala stav nove generacije unutar samog radničkog pokreta, stav koji je oponirao “mehaničkom” poimanju povijesti, koje je u tadašnjoj europskoj socijaldemokraciji bilo dominantno. Biti socijalist za Gramscija je značilo aktivno i organizirano intervenirati u povijest, a ne uzdati se u navodno objektivne zakonitosti historijskog materijalizma koje će, prije ili poslije – ali neminovno! – dovesti do svrgavanja kapitalizma.

Gramsci u pokretu radničkih savjeta

U ljeto 1919. godine torinski radnici pokreću štrajk, počinju zauzimati tvornice i pokretati samoorganiziranu proizvodnju. Gramsci i njegovi drugovi, koji su u svibnju pokrenuli časopis L’Ordine Nuovo (Novi poredak), argumentiraju da će socijalističku perspektivu biti moguće razviti samo iz konkretnih iskustava i borbi radnika. Tražili su postojeće oblike proleterske samoorganizacije koji bi – slično sovjetima u Ruskoj revoluciji – mogli postati temeljem nove radničke demokracije. Kada su se borbe torinskih radnika počele širiti, argumentiraju da su “interne komisije” (tj. već postojeći oblici suodlučivanja) u tvornicama takvi “embrionalni oblici moći radnika”. Ta se perspektiva susreće s iskustvima štrajkaša koji su u potrazi za novim oblicima radničke samoorganizacije. Transformacija “internih komisija” u stvarne radničke savjete ubrzo postaje njihovim centralnim zahtjevom.

Val štrajkova tako je prerastao u revolucionarnu plimu, a sam Gramsci postaje jedan od ključnih organizatora i agitatora torinskog pokreta radničkih savjeta koji ustraje sve do jeseni 1920. godine. Sudjelovanje u tom pokretu ostat će najsnažnijim formativnim iskustvom Gramscijeva političkog razvoja. Energični aktivist, koji je međutim u velikoj mjeri još uvijek vjeran idealističkoj filozofiji voluntarizma, tako se pretvara u teoretičara i stratega radničkog pokreta. No ono što će obilježiti Gramscijevu perspektivu nije samo sudjelovanje u tim borbama, nego i iskustvo njihova poraza. Biennio rosso, dvije crvene godine – 1919. i 1920. – u kojima je radnička klasa Torina de facto preuzela najveći dio organizacije proizvodnje i svakodnevnog života, završava u jesen 1920. gorkim porazom. Na njegovu kraju stoji spoznaja da pokret radničkih savjeta nije pokleknuo samo zbog dobro organiziranog otpora kapitalista sjeverne Italije koji su se uz pomoć batinaških bandi i vojne potpore države okomili na radnike. Presudnom se ispostavila i nesposobnost pokreta da osigura potporu širih dijelova talijanske radničke klase, prije svega zemljoradnica i zemljoradnika.

Osnivač Komunističke partije Italije

Torinska grupa oko Gramscija sada je bila prisiljena uvidjeti da je unutarnja borba za revolucionarno usmjerenje PSI-ja bila bezizgledna. U historijski se presudnom trenutku vodstvo stranke odlučilo protiv pokreta, pokreta koji je vladavinu kapitala napao u njegovim korijenima – u samim poduzećima i tvornicama. Gramsci i njegovi drugovi iz toga su izvukli odgovarajuće zaključke: 21. siječnja 1921. lijeve struje unutar PSI-ja odlučile su se za istupanje iz stranke i osnivanje vlastite – Komunističke parije Italije. Gramsci je izabran u rukovodstvo. Već u svibnju 1922. partija ga šalje u Moskvu da je tamo zastupa u Komunističkoj Internacionali. Dok se Gramsci nalazi u Moskvi i tamo izbliza svjedoči usijanim raspravama o izgradnji postrevolucionarnog Sovjetskog Saveza, u Italiji se obistinilo ono što je L’Ordine Nuovo predvidio još u svibnju 1920. godine: ako revolucija bude poražena, uslijedit će “strašna reakcija posjedničkih klasa i vladajuće kaste” koja će “političke borbene organizacije radničke klase” pokušati “nemilosrdno razbiti”.

A upravo se to i dogodilo. Preko leđa poražene revolucije fašizam se uspeo do moći i pokušao uništiti socijalističke i komunističke partije i sindikate. Gramsci se 1924. vratio u Italiju, isprva zaštićen parlamentarnim imunitetom koji mu je formalno pripadao. No 8. studenog 1926. – sada već kao čelni čovjek Komunističke partije – uhapšen je usprkos imunitetu, a zatim i osuđen na dvadeset godina robije zbog veleizdaje. Politički poraz talijanskog radničkog pokreta tako se pretvorio i u osobnu tragediju jednoga od njegovih najistaknutijih protagonista. Antonio Gramsci nikad više neće uživati slobodu. Ostatak života provodi u tamnicama. Dana 27. travnja 1937. umire u dobi od 46 godina u Rimu od posljedica loših zatvorskih uvjeta.

U fašističkoj tamnici

Tijekom procesa protiv Gramscija fašistički je tužitelj otvoreno izrekao svrhu utamničenja: “Moramo na dvadeset godina spriječiti da ovaj mozak radi!” No postigao je upravo suprotno. Činjenicu da se dan-danas – više od 75 godina poslije njegove smrti – u političkim raspravama, u pokretima, u sindikatima i na sveučilištima uvijek iznova poziva na Gramscija, da se o njegovim teorijama raspravlja, njegove perspektive dalje razvijaju osiguralo je, paradoksalno, tek posljednje i tragično desetljeće njegova života. Privatnoj i političkoj izolaciji utamničenja suprotstavio se odlukom da zatvorsko vrijeme iskoristiti za iscrpnu teorijsku refleksiju o vlastitom političkom iskustvu. Počeo je puniti bilježnice bilješkama o najrazličitijim temama. Tako nastaju kraći ili duži paragrafi o povijesti, kulturi, politici, filozofiji i ekonomiji, ugrubo grupirani oko okvirnih istraživačkih pitanja, u opsegu od oko 3000 rukopisnih stranica, podijeljenih na 32 bilježnice.
Te bilješke, koje u tom obliku nikad nisu bile predviđene za objavljivanje i koje nastaju u krajnje izvanrednim okolnostima (Gramsci nije imao pristup važnoj literaturi, često je tekstove morao citirati prema pamćenju, a pritom i birati jezik koji neće izazvati nepovjerenje zatvorskih cenzora) čine ono što danas smatramo njegovim glavnim djelom. Poslije njegove smrti postepeno su objavljivane, isprva u izborima, kasnije u cijelosti. Pravu su riznica žive marksističke analize i teorije, koju generacije lijevih aktivista i teoretičara uvijek iznova otkrivaju.

Živa marksistička analiza

Možda i ključno pitanje kojim se Zatvorske bilježnice bave nastavlja refleksije kojima se Gramsci počeo baviti poslije poraza pokreta radničkih savjeta u Torinu: Kako objasniti nevjerojatnu stabilnost kapitalističkog poretka? Kako to da se kapitalistički odnosi uspijevaju reproducirati usprkos borbama, krizama i revolucionarnim ustancima?

Gramsci u Zatvorskim bilježnicama naglašava da vladajući u modernim kapitalističkim društvima ne vladaju samo posredstvom sile i represije, nego i vodstvom nad značajnim dijelovima društva: integriraju one nad kojima vladaju u svoju “hegemoniju”. Pojam hegemonije centralno je mjesto Gramscijeve političke teorije. “Normalno vršenje hegemonije”, piše, “obilježeno je kombinacijom prisile i pristanka, koji mogu stajati u najrazličitijim uzajamnim odnosima, a da prisila pritom previše ne preteže nad pristankom”. Moć kapitala politički se dakle organizira tako da osigura uključenje značajnih dijelova podređenih društvenih grupa. Gramsci te podređene grupe naziva “subalternima”.

Između prisile i pristanka

Kako se međutim taj balans između “prisile i pristanka” organizira? Gramsci u Zatvorskim bilježnicama ukazuje na tri razine. Prvo, socijalne grupe svoje partikularne interese pokušavaju formulirati kao opće interese. Kada na primjer široki društveni slojevi principe konkurencije, težnje za profitom i natjecanja apsorbiraju u svoje poimanje sebe i svijeta te oni tako postaju dio njihova “zdravog razuma”, to predstavlja odlučujući aspekt hegemonije koji možemo nazvati univerzalizacijom. Drugo, vodeća klasa svoje vlastite “ekonomsko-korporativne” interese dijelom mora nadići i subalternima – radnicima i seljacima – ustupiti određene materijalne ustupke. Tu razinu kompromisa možemo analizirati u različitim fazama kapitalističkog razvoja – na primjer u “fordističkoj” poslijeratnoj Europi kada su kompromisi ostvareni na razini politike nadnicā, uključivanja sindikata i izgradnje socijalne infrastrukture. Treće, veza između diskurzivne univerzalizacije i materijalnih kompromisa mora biti osigurana na državnoj, a to znači na političko-institucionalnoj razini.

Gramsci argumentira da državu ne smijemo shvatiti unutar uskih okvira njezinih formalno-pravnih granica. Ako je moderna građanska država teren na kojemu kapital svoju vladavinu organizira kao hegemoniju, onda državi u analizi moramo pribrojati i mjesta i institucije koje uobičajeno važe za “privatne”. Tom “privatnom hegemonijskom aparata” pripadaju na primjer i “knjižnice, škole, udruge i klubovi najrazličitije vrste, sve do arhitekture, rasporeda cesta i njihova imena”. Pojam kojim Gramsci označava integraciju države u užem smislu (koju naziva “političkim društvom”) i države u ovom “proširenom” ili “privatnom” smislu (koju naziva “civilnim društvom”) jest “integralna država”. Civilno društvo u tom smislu ne predstavlja pozitivni korektiv države i tržišta, kako se u mnogim današnjim raspravama pretpostavlja, nego mjesto borbe za hegemoniju.

Na te tri razine – univerzalizaciji, stvaranju kompromisa i političkoj institucionalizaciji – prema Gramsciju se dakle organizira hegemonija. To ne znači da prisila i represija u kapitalizmu ne igraju nikakvu ulogu. Policija i vojska, zatvori i psihijatrije, discipliniranje u školama i job-centrima, a na koncu i sama “nijema prinuda” ekonomskih odnosa, koja većinu ljudi prisiljava da svoju radnu snagu, poput nekoga tko je primoran prodavati “vlastitu kožu” (Marx), nude na tržištu – svi su ti odnosi prisile itekako realni i aktualni. No čak i oni, argumentira Gramsci, moraju biti hegemonijski osigurani. Moć graničara, policije, nadglednika i čuvara ovisna je o društvenom pristanku. A taj se pristanak može osipati – kao na primjer u slučaju uspješnih kampanja građanskog neposluha ili kada se uspješno dovedu u pitanje određeni tvrdokorni i dugo etablirani oblici patrijarhalnog nasilja.

Gramscijevi “organski intelektualci”

Ove kratke karakterizacije teorije hegemonije daju naslutiti zašto bavljenje Gramscijevim djelom još i danas može biti smisleno i produktivno. Navest ću još jedan aspekt njegove relevantnosti koji se tiče pitanja tko zapravo stvara pristanak subalternih: Gramsci te aktere naziva “organskim intelektualcima”. Intelektualac u ovom kontekstu ne znači da su ti akteri naročito pametni ili načitani, nego da vrše “organizacijske funkcije u najširem smislu, kako na polju proizvodnje tako i na kulturnom i političko-administrativnom polju”. Voditelji odjela i inženjeri, učitelji, novinari, copywriteri, ili svi oni drugi koji na bilo kojoj razini “rade s medijima”, organiziraju – svjesno ili nesvjesno – “zdravorazumska” shvaćanja, tako što civilnodruštveno razrađuju i nameću samopoimanja i poimanja svijeta, norme i vrijednosti.

Iz Gramscijeve perspektive konačni i nadređeni cilj predstavlja organizacija socijalističke hegemonije. Za to je potrebno proizvesti vlastite organske intelektualce. Za političku strategiju ljevice to znači da nije dovoljno mobilizirati za prosvjede i zaposjedanja prostora ili organizirati štrajkove. Ti elementi političke strategije moraju biti nadopunjeni dugoročnijim nastojanjima koja ciljaju na svakodnevne prakse, društveno rasprostranjena samopoimanja i poimanja svijeta – ukratko, moraju ciljati na preobrazbu svakodnevnu svijest ili “zdravog razuma”. Gramsci za te aspekte političke strategije koristi vojne metafore “manevarskog” i “pozicijskog rata”. Naglašava da bez dugoročne organizacije potonjeg prvi nikada neće nadići razinu poentilističkih djelomičnih uspjeha, pa ni stvarna emancipacija nikad neće uspjeti.

Izazov leži u činjenici da si kapital vlastite intelektualce stvara takoreći usput. Subalterni, nasuprot tome, naglašava Gramsci, svoje vlastite intelektualce, svoje aktiviste i teoretičare, moraju svjesno sami stvoriti. Njihov zadatak je agitirati protiv pasivnosti i podređivanja te osposobiti što veći broj ljudi za kolektivnu intervenciju u povijest. Mržnja mladog Gramscija prema ravnodušnima tako se u Zatvorskim bilježnicama oblikuje u spoznaju da je nadilaženje ravnodušnosti moguće organizirati samo kolektivno. Zahtjev svakog socijalističkog projekta vrijednog tog imena za cilj mora imati da “one nad kojima se vlada učini intelektualno neovisnima od onih koji vladaju”. A za to, tvrdi Gramsci, potrebno je politički se organizirati.

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

Benjamin Opratko je politilog. Radi na Sveučilištu u Beču. Autor je knjige Hegemonie. Politische Theorie nach Antonio Gramsci [Hegemonija. Politička teorija poslije Antonija Gramscija], objavljene 2012. kod njemačkog izdavača Westfälisches Dampfboot.

Tekst je izvorno objavljen 30. srpnja 2013. na stranicama časopisa marx21 – Magazin für internationalen Sozialismus kao prvi tekst u seriji Radikale Denker [Radikalni mislioci] posvećene važnim autorima ljevice.

#MAZ

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU