Unatoč izrazito brzom rastu stanovništva, Albanija je u socijalističkom periodu uspjela kontrolirati “stambeno pitanje”, ne samo masovnom izgradnjom, već i ograničenjem unutrašnjih migracija. No visoka nezaposlenost izvan urbanih centara proteklih je godina pojačala doseljavanje uzrokujući rast cijena nekretnina i nove teritorijalne nejednakosti.

000 Par2258585 e1469347546655

Većina stanovnika Albanije i danas živi u ruralnim područjima, čak 52% prema popisu provedenom 2014. godine. Na kraju Drugog svjetskog rata, kada je vlast preuzela Komunistička partija, Albanija je bila gotovo u potpunosti ruralna zemlja u kojoj je više od 85% stanovništva živjelo u selima čija je ekonomska osnova bila pretkapitalistička. Prisilna, iako samo djelomična modernizacija koju je započela socijalistička država dovela je do procesa snažne urbanizacije utemeljene na novopokrenutoj industriji i socijalnim servisima. Tek je ranih 1990-ih godina urbana populacija Albanije premašila 40% stanovništva.

Najturbulentnije godine socijalističke urbanizacije bile su 1960-te. Tada se dovršava kolektivizacija poljoprivrednog zemljišta, koju je uglavnom nametala država, no ne uz brzinu i nasilje karakteristično npr. sovjetsku kolektivizaciju. Novoutemeljenim industrijama u najvažnijim urbanim područjima Albanije bila je potrebna radna snaga koju je moglo osigurati samo migrirajuće seosko stanovništvo. S druge strane, modernizacija je dovela do razvoja sloja službenika kojega su uglavnom sačinjavali vojni časnici, učitelji, liječnici i medicinske sestre, inženjeri itd.

Teški ekonomski uvjeti u kojima su tijekom i nakon procesa kolektivizacije zemljišta živjeli seljaci, i privlačnija perspektiva rada i života u urbaniziranim područjima, većinu je ponukala na migraciju, što ne samo da je ruralnu ekonomiju zavelo u slijepu ulicu, nego i preopteretilo kapacitete stambenog zbrinjavanja u gradovima. Kako bi se suprotstavila ovom trendu, socijalistička je birokracija uvela režim tuzemnih putovnica kako bi onemogućila unutarnju migraciju stanovništva bez eksplicitnog dopuštenja partije i državnih organa.

I unatoč tome, stambeno je pitanje u pedesetim i šezdesetim godinama predstavljalo vrlo velik problem. Jedna od prvih mjera socijalističkog režima bila je zapljena vila u vlasništvu osoba smatranih neprijateljima režima (nacističkih i fašističkih kolaboracionista, aktivnih protivnika režima itd.) čije su domove potom nastanili uglavnom novoformirana partijska birokracija i viši ešaloni socijalističkog “salarijata”. Druge velike kuće, koje su pripadale buržoaziji ranijeg sistema, a koja nije bila otvoreno neprijateljski nastrojena prema novom režimu, starosjedioci su sada dijelili s novim stanovnicima, uglavnom pripadnicima novog sloja službenika.

Nove migracije

No za smještaj većine nove urbane populacije bila su potrebna radikalnija rješenja. Zato je u šezdesetim i sedamdesetim godinama u glavnim gradovima izgrađeno mnoštvo novih stambenih blokova (dio u velikim radnim akcijama). Poteškoće sa zadovoljavajućim rješavanjem stambenog pitanja za sve članove društva dovele su, osobito u šezdesetim godinama, do skrivene socijalne napetosti između birokracije i službenika s jedne te radničke klase s druge strane. Kao što Sofokli Meksi pokazuje u svojoj revolucionarnoj studiji na temu “albanskog staljinizma”, postojale su mnoge pritužbe radnika zbog stambenih privilegija birokrata, koji su prvi dobili novoizgrađene stanove. No u sedamdesetim, a osobito u osamdesetim godinama, socijalistički je režim ipak nekako uspio riješiti stambeni problem urbane populacije, a prosječnoj je albanskoj obitelji od četiri člana država iznajmljivala stan veličine 50-60m².

Ipak, stari se socijalistički režim do 1990.-1991. godine u potpunosti otuđio od radničke klase, pogotovo u najvećim gradovima poput Tirane, Drača, Vlore, Skadra itd. Desničarska je Demokratska stranka Albanije, predvodnica nenasilne narodne “revolucije” koja se oslanjala na urbanu inteligenciju i radničku klasu, morala sačuvati neka od socijalnih postignuća socijalizma. Jedna od najpopularnijih mjera koju je provela nakon osvajanja vlasti 1992. godine bila je omogućavanje obiteljima koje su nastanjivale nekretnine unajmljene od države njihov otkup po vrlo povoljnim cijenama. Tako su gotovo svi postali privatnim vlasnicima stanova, i to bez posezanja za bankovnim pozajmicama.

Nakon 1992. godine Albanija je doživjela novi proces migracije iz sela i manjih gradova u velike gradove poput Tirane i Drača. Rastuća potražnja za novim stanovima dovela je do dvaju paralelnih procesa. S jedne strane, najsiromašniji su migranti zauzeli zemlju u predgrađima najvećih gradova koja je pripadala državi ili vlasnicima iz vremena prije socijalizma, gradeći nova siromašna naselja, neka veoma nalik favelama. S druge strane, imućni migranti – npr. korumpirani birokrati koji su se doseljavali u Tiranu ili migranti koji su radili u Grčkoj ili Italiji – mogli su kupiti ne samo stanove koje je gradila novonastala građevinska industrija, nego i stanove izgrađene za vrijeme socijalizma, čije su tržišne cijene doživjele spektakularan porast (cijena stana od 60m², koja je 1992. iznosila otprilike 100 američkih dolara, narasla je u posljednjim godinama do 40.000-50.000 dolara).

Teritorijalne nejednakosti

Ogromne geoekonomske nejednakosti karakteristične za kapitalistički proces u Albaniji, gdje su čitavi socijalistički industrijski gradovi poput Ballshija, Bulqize, Lača, Poliçana itd. ekonomski devastirani zatvaranjem industrijskih pogona, dovele su do masovne unutarnje migracije. Mogućnost pronalaska pristojnog zaposlenja postoji samo u najvećim gradovima poput Tirane, Drača ili Vlore, što je rezultiralo geografskom neravnotežom. Ako su 1992. godine svi stanovnici mogli otkupiti svoje stanove po vrlo povoljnim cijenama, s vrlo malim razlikama među gradovima, u nadolazećim su godinama cijene nekretnina u svim područjima, s izuzetkom najvećih gradova, relativno opale.

Tako u manjim gradovima, u kojima gotovo da ne postoji mogućnost pronalaska posla koji ne bi bio “prekaran”, cijene kuća ne prelaze 3000-4000 američkih dolara. Čak i u najvećim gradovima, poput Tirane, postoji geoekonomska neravnoteža. Ljudi koji žive u gradskim središtima i poslovnim dijelovima grada posjeduju kuće čija je tržišna vrijednost dvaput ili triput veća od one kuća na periferiji. Unutar gradskih središta i poslovnih područja također postoji nejednakosti – ljudi koji žive na prvim katovima prodaju ili iznajmljuju svoje stanove za mnogo veće iznose zbog širenja komercijalnih aktivnosti poput otvaranja kafića ili butika.

Druga je velika nejednakost koja se pojavila generacijska. Zakon o privatizaciji nekretnina iz 1992. godine je kao vlasnike priznavao samo odrasle članove nastanjenih obitelji. Danas odrasli ljudi, koji su 1992. bili djeca, uglavnom ne posjeduju vlastite nekretnine. Budući da ne postoje nikakve vladine politike koje bi omogućile povoljno stanovanje, za pomoć su se prisiljeni oslanjati na svoje ostarjele roditelje. Ovo je dovelo do jačanja obiteljskih ili rodbinskih odnosa, pri čemu mladi ljudi, osobito iz siromašnih porodica, žive s roditeljima čak i nakon sklapanja braka. S obzirom na visoku nezaposlenost i raširenost nesigurnih radnih mjesta, ne mogu si priuštiti unajmljivanje stana.

Klasna segregacija

Također, većina je mladih nakon 1992. godine bila zaposlena u poduzećima koja im nisu uplaćivala doprinose, i sada su suočeni s vjerojatnošću da po umirovljenju neće primati mirovinu, ili će primati vrlo malen iznos. U suprotnosti s njihovim roditeljima koji su radili za vrijeme socijalizma i imaju vlastiti stan i sigurnu mirovinu, radnici u tridesetim i četrdesetim godinama zamišljaju budućnosti strašniju od svoje sadašnjosti.

Možemo li s obzirom na nejednakosti govoriti o procesu gentrifikacije u Albaniji? Teško ako mislimo na otvoreni i centralizirani proces, ali maleni pomaci koji prema njemu vode događaju se već godinama. Ne postoji dakle politički plan o protjerivanju siromašnih iz gradskih središta ili poslovnih područja povećanjem poreza na nekretnine. Unatoč želji imućnijeg sloja da kupi njihove kuće, mnogi su siromašniji stanovnici emocionalno vezani za svoje domove i ostaju živjeti u najbogatijim četvrtima. Ipak, kako vrijeme prolazi, i stari roditelji umiru, njihovi potomci nasljeđuju stanove u unosnim dijelovima grada. Ako nekretninu prodaju, mogu se nadati da će kupiti dvije ili više kuća na siromašnoj periferiji grada, po jednu za svaku novu obitelj. Kako stari vlasnici umiru, pluralna klasna kompozicija središnjih gradskih četvrti umire s njima.

S druge strane, građevinska se industrija razvila ne samo ekstenzivno (gradnjom novih naselja na periferijama najvećih gradova), nego i intenzivno (gradnjom golemih stambenih blokova ili poslovnih centara unutar socijalističkih četvrti). To je dovelo do agresivnog osvajanja prostora i uništavanja javnih prostora i parkova, a ponekad čak i škola i vrtića. Klasne su razlike u današnjoj Albaniji oslikane dakle čak i estetski, razlikom između sivih peterokatnica iz socijalističkog razdoblja, gdje nastavljaju živjeti bivši socijalistički radnici i službenici i njihova uglavnom siromašna djeca, te stambenih blokova visokih petnaest ili dvadeset katova smještenih u blizini, gdje obitavaju i prosperiraju nova buržoazija i viši ešaloni kapitalističkog “salarijata”.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski

Bilten

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU