Kako se živjelo u glavnom gradu BiH krajem 19. vijeka? Tadašnja štampa pruža dragocjen uvid u silovitu modernizaciju prijestolnice, kao i u navike stanovništva, koje je voljelo kino, pozorište, plazanje i kućne ljubimce

ele.centrala1 15.juni1895 620x264

Prema nekim podacima, Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine od 1850. godine, mada je, prema podacima iz članka Zemljo-dèržavopisni pregled turskog carstva u Europi, koji je objavljen u časopisu Bosanski prijatelj, glavni grad “Bosne” Travnik sa 12.000 stanovnika. Prve detaljnije podatke o stanovnicima BiH nalazimo u Bosanskohercegovačkim novinama od 22. septembra 1878. U članku pod nazivom Stanovnici Bosne i Hercegovine   autor navodi da u “pravoj Bosni” živi 796.000, “Hercegovini” 230.000 i u okružju “Novibazar” 125.000 stanovnika.

Precizniju i detaljniju statistiku Bosna i Hercegovina dobija dolaskom austrougarske vlasti. Na prvom popisu stanovništva iz 1879. godine, koji je sprovela nova vlast, bilo je ukupno 1.158.440 stanovnika. Drugi popis održan je 1885. godine i tom prilikom izbrojan je 1.336.091 stanovnik. U knjizi Iljasa Hadžibegovića Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća piše da je u drugom popisu, prema tadašnjim definicijama grada, u BiH postojalo 49 gradova. Sarajevo je bilo najmnogoljudnije, sa 26.268 stanovnika, drugi po veličini bio je Mostar sa 12.665 stanovnika, treći je Banjaluka (11.357), a slijede Travnik (5.933) i Bihać (3.943).

Iz današnje perspektive zanimljivim se čini dočarati kako je mogao izgledati život u bh. gradovima pred sam kraj 19. vijeka? Šta je okupiralo pažnju, recimo, ovih 26.268 stanovnika Sarajeva? Govorimo o vremenu elektrifikacije, uspostavljanja vodovodne mreže i urbanizacije grada u smislu izgradnje novih objekata, poput Zemaljskog muzeja, Katedrale, Vijećnice...


Električne centrale

U sjajnom Leksikonu Sarajeva, Valerijan Žujo pod pojmom “električne centrale do 1918. godine” navodi da je prva električna centrala (termocentrala) građena od 1893. do 1895. godine. Bila je smještena na desnoj strani Miljacke u ulici Hiseta. Novinski izvještaj o završetku izgradnje nalazimo u časopisu Nada iz 1895. Članak je obogaćen fotografijama električne centrale, a u tekstu se navodi: “Električna centrala u Sarajevu udešena je da proizvodi svjetlo za 4.500 žaruljki (sijalica). Svaka žarulja daje svijetla za 16 normalnih svijeća. Dok se električno svijetlo uvede po svim ulicama, biće po cijelom gradu 567 žaruljki od 16 svijeća, 223 od 32 svijeće od ovijeh 42 na Appelovoj obali. Od svijeća na ugljeni luk imade ih 22 na Appelovoj obali, 4 uz novu Skenderiju ćupriju, 2 pred novom Beledijom, 2 na kolodvoru i mimo to 4 po 1400 svijeća pred palačom zemaljske vlade. Teritorij električnog osvjetljenja dugačak je 5 km, širok 2 km – svega dakle 10 km.” Iz ove vijesti jasno je da se gradska uprava odlučila da rasvjetu prvo dovede do jedne od glavnih ulica, Appelove obale (Obala Kulina bana), te ispred ključnih zgrada poput Beledije (Vijećnica) i Palače zemaljske vlade (Predsjedništvo BiH).

ele.centrala 15.juni1895a

U novembru 1898. proradio je javni telefonski saobraćaj. Razvijanje vodovodne mreže otpočelo je prije 127 godina. Vijest o početku izgradnje mreže u Sarajevu nalazimo u Sarajevskom listu od drugog juna 1889: “Javili smo već da će Sarajevo skorim dobiti valjan vodovod. O tome dodajemo i ovo: Radi ove davno upoznane potrebe za Sarajevo usvojila je gradska općina podrebno izgrađen nacrt za gradnju vodovoda i to od potoka Moščanice na višegradskoj cesti iza kastela. Vodovod bi se sproveo dolje u varoš i dolje razmrešio na javne česme i uveo u javne i po potrebi i privatne kuće. Cio vodovod staće 600.000 for. Pozdravljamo ovo krupno poduzeće u Sarajevu sa osobitim zadovoljstvom.”

Šta je sve moglo da predstavlja zabavu – bioskop, pozorište, sportske aktivnosti ili nešto četvrto? Pažnju im, sigurno, nisu okupirali televizija i radio, ali štampa moguće da jeste. Žitelji bh. gradova koji su željeli čitati novine imali su na raspolaganju, između ostalih, Bosanskohercegovačke novine, koje su kasnije preimenovane u Sarajevski list, koji je u početku izlazio svaka tri dana, a poslije kao dnevna novina. Ljubitelji književnosti čitali su Nadu i Bosansku vilu, a oni koji su bili skloniji nauci Glasnik Zemaljskog muzeja. Ni dvije godine nakon prvog prikazivanja filma Izlazak radnika iz tvornice Lumière 1895. u Parizu, Sarajlije prisustvuju filmskoj projekciji. U tekstu “Dostojanstvo filma”, povodom objavljivanja digitalnog izdanja filmskog magazina Sineast, Midhat Ajanović Ajan navodi da je prva filmska projekcija u Sarajevu održana 27. jula 1897. godine. Tri dana poslije, u Sarajevskom listu bilježimo impresije novinara: “U utorak navečer pokazao je poduzetnik Curiel u cirkusu nešto sa svijem novo za Sarajevo, naime jedan od novijeh izuma genijalnog Edisona tzv. kinematograf. To je električna sprava, koja prijašnje fotografične snimke najpreciznije prikazuje kao žive slike, na kojima se ljudi i životinje kreću kao u životu. Ti živi prizori fotografisani su na kožnim komadićima, koji se nahode u hermetično zatvorenoj kutiji, pa okomito izlaze iz nje i na taj način se reprodukuje u prirodnoj veličini i začudnom brzinom na zastoru pozornice. Taj genijalno smišljeni aparat može u jednoj sekundi da uhvati 15 fotografičnih snimaka a po tome u minuti 900 snimaka. Slike, koje električni aparat baca na zastor pozornice, vide se u prirodnoj veličini sa svjema pokretima dotičnih osoba. Na primjer, vidi se društvo koje živahno karta za stolom, djeca koja se igraju preskoka, djevojčice koje gazaju po plitkoj morskoj vodi, jahač na konju koji se propinje i rita stražnjim nogama, dva atleta kako se hrvu i megjusobno obaraju, čitav voz željeznice kako dolazi na stanicu, a putnici izlaze iz vagona sa ostalim metežom na jednoj stanici. Sve su to slike čisto žive pred očima...”

Stalno kino

U istom tekstu autor navodi podatak da je Sarajevo 1907. dobilo stalno kino pod nazivom Edison American Bioskop, a njegov vlasnik bio je Giovanni Fabris. Građanstvo je imalo prilike da prisustvuje i pozorišnim predstavama koje su uglavnom bile gostujuće. Bosanskohercegovačke novine (1879.) bilježe gostovanje pozorišne družine Đure Peleša koje je ujedno bilo i posljednje, jer je pomenuti teatar tokom gostovanja u Sarajevu izgorio s kompletnim fundusom i kostimima. Detalj o zahtjevnosti sarajevske pozorišne publike nalazimo u Sarajevskom listu iz 1889. godine. Tekst nas upućuje na nevolje sarajevske pozorišne kuće: “Sadašnja pozorišna sezona u Sarajevu imade da se bori sa dosta nedaća, pa ju je najposlije zadesio i smrtni slučaj. Najprije se razboljela prva pjevačica u tolikoj mjeri da je na duže vremena morala da prekine stupanje na pozornicu; za tijem je neka pozorišna agentura u Beču poslala na potraživanje u upraviteljstva ovd. društva takvu ‘snagu’ u zamjenu da je ova poslije prve svoje uloge vraćena svojem otačstvu nazad.” U knjizi Riste Besarevića pod nazivom Iz kulturnog života Sarajeva pod austrougarskom upravom nalazimo podatke o postojanju nekolicine pjevačkih društava koja su svojim repertoarima i koncertima zabavljala građane Sarajeva.

Sport i sportske zabave bili su važan dio života građana. Izvještaj iz časopisa Nada koji govori o trci konja održanoj 1895. godine vjerno prenosi atmosferu sa trkališta: “Kroz tu smjesu od trista dijalekata, običaja, prirogjenosti i afektacije, oštrih fijakerskih povika, laku škripu omnibusa i isprepleteni nogu, nožica, struji lagani vjetar od Igmana i raznosi sve te zvukove na sad jače sad slabije mješajući ih u neki zasebni bezimeni jezik time prirodniji, ljepši i nepokvareniji, što mu jošte niko ne napisa gramatike.”

Butmir03

Dio koji se odnosi na samu trku nadahnutiji je od bilo kojeg današnjeg izvještaja: “Bez trunke razlike svi smo mi i sitni i krupni i veliki i mali i tugji i domaći i stalni i mimogredni s najvećim i s najiskrenijim zanimanjem posmatrali odlične forme ponosijeh trkača i gledali ih kako sabijaju gibke vratove i kako nemirno breckaju kopitama, kako pametno motre znaličnu publiku velikijem očima, ko da slute ili zar i znadu, da je sve ovo zbog njih na ovu strašnu pripeku posabralo. Već se odnekale izvukao starter, viori se signalna zastavica; plemenita životinja stoji nemirno, gotovo nervozno na biljegu. 2400m, 3000m, 1600m, 4000m i Bog znade koliko se još te duljine povilo u elipisu, kad jeknu zvonce i zatalasaju se šarane košulje u lakih jokeja i brze lastavice i ništa već što se ko oklizni niz trkalište. (...) Hiljade dlanova u zanosu, viore se kape u zraku i uz burni: Živio! Dovode konja – pobjednika iz ograde, kliču mu u slavu, glade ga po drhtavim nozdravama i tapšaju ga po sapima e se tako slavno podnio.”


A na ledu se plazala velika četvorka

Pošto korištenje obližnjih sarajevskih planina tokom zimske sezone još nije bilo aktuelno, stanovnici grada na Miljacki zimske su odmore provodili na klizalištu iliti plazalištu, kako to novinar Sarajevskog lista navodi: “Od nekoliko godina amo postoji garnizonsko plazalo u logoru za muške i ženske članove kasine. Ove godine se ta nastava proširila, te može biti primljen za člana i onaj koji nije član kasine. Članarina je 3 for. za sezonu. Skorašnje zimnje vrijeme poslužilo je zgodno pa se veliko plazalo moglo otvoriti. Drugi dan rimkat. Božića svirala je ondje voj. glazba a na ledu se plazala velika četvorka. Žali bože nastupila je u Nedelju jugovina, te valja opet pričekati na dobar mraz. Plazanje gvožgjetom po ledu spada megju prve zimnije zabave...”

U novinskim sadržajima iz tih godina mogu se pronaći zanimljivi podaci koji su nepoznati bh. javnosti. Internetske tražilice neće nam pomoći oko pitanja ko je bio prvi doktor pravnih nauka iz BiH – a to je Todor Zurunić, rodom iz Starog Majdana. Sarajevski list iz decembra 1889. godine navodi da je Zurunić “položio treći juridički rigorozom na sveučilištu u Beču te je proglašen za doktora prava. Ovo je prvi Bosanac kao doktor prava”.

U opisu građanskog života nemoguće je zaobići kućne ljubimce. Možemo vjerovati da je sarajevska gospoda imala mačke za kućne ljubimce, papagaje možda, ali o tome da su psi bili dio kućanstva nalazimo potvrdu u novinama iz 1889. godine. Ured gradonačelnika ili, kako se to onda zvalo, Gradsko poglavarstvo je uredbom broj 41.334 od 10. augusta 1888. godine propisao da svaki građanin koji ima psa treba da plati:

“psetarinu unaprijed i to do 31. januara uplatiti. Ko na područiju grada imade pseto bez razlike spola i preko 3 mjeseca staro dužan je za istu psetarinu od 3 for. godišnje plaćati. Psetarinu treba unaprijed i to odmah poslije Nove godine ali najdalje do konca januara platiti. Od 01. februara one će pse, za koje nije psetarina plaćena, živoder hvatati. Ko svoje pseto htio otkupiti mora se za to u roku od dva dana kod gradskog poglavara prijaviti, psetarinu platiti i onda otići živoderu i marku mu pokazati, koji će pošto mu se plati kao pristojba 50 nov. i za hranu 25. nov na dan uhvaćeno pseto na slobodu pustiti.” Od plaćanja psetarine oslobođeni su bili samo konzuli, ali su i oni trebali nabaviti marke za pse, bez takse.

Nemamo pouzdanih podataka o tome da li su građanke i građani Sarajeva pratili modu i kako su se odijevali, ali sudeći po reklami objavljenoj 31. marta u Sarajevskom listu prije 123 godine, možemo zaključiti da je to moglo biti sukladno pariškoj modi. Francuska robna kuća Printemps (Proljeće) poziva čitaoce Sarajevskog lista da naruče odjeću iz te robne kuće ili, ako im je po volji, katalog s odjećom. Zanimljivo je da je tekstualni sadržaj reklame odštampan na francuskom jeziku, što nas navodi na pomisao da su vlasnici Printempsa prepoznavali Sarajevo i njegove građane kao kvalitetno tržište s obrazovanim ljudima.

 

Autor: Dragan Golubović, Analiziraj.ba

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU