Zenica, grad nadomak Sarajeva, posljednjih godina poznat po vijestima o alarmantnom stepenu zagađenosti zraka, još je sumorniji u jutarnjim satima.

10474262 871462322906038 3202474053803354699 n

Iznad ulaza Osnovne škole “Skender Kulenović“ postavljen je mjerač zagađenja, kao, uostalom, i svuda po gradu. Međutim, unutar same škole atmosfera je potpuno drugačija, ne samo zbog dominantnog šarenila učeničkih radova – malih umjetničkih radova postavljenih po zidovima, iznad učionica, sa plafona, već i energije cjelokupnog kolektiva.
 
Direktorica Amra Babić i pedagogica Mediha Hajrović-Baručija tvrde da je u pitanju samo dobra komunikacija, ne isključivo u zbornici, već i sa učenicima. Tako mogu lakše razmjenjivati ideje i ostvarivati ih u što kraćem roku; na taj su način, uostalom, realizirane i dvije hepiend priče: “Djeca pomažu djeci“ i “Nastavne metode za 21. vijek“.
 
12891496 793636417435787 2948953444031859651 o
 

Pedagogica je bila ta koja je došla na ideju o vršnjačkim tutorima, odnosno djeci koja pomažu svojim vršnjacima da savladaju gradivo sa kojim imaju problema ili ga ne razumiju najbolje. Direktorica kaže da je sve krenulo od problema razlika među učenicima u znanju i sposobnostima.

Moglo bi se reći da je riječ o jednom od najstarijih problema u učionicama – kako pomoći svakom djetetu da se ne osjeća izostavljenim iz nastavnog procesa koji, ruku na srce, i ne mari previše za one koji zaostaju?

“Rješenje se pojavilo u jednoj sasvim običnoj ideji: treba prepustiti učenicima da pomognu jedni drugima, treba do kraja iskoristiti njihov potencijal.

Djeca su sposobnija nego što mi to mislimo i mnogo bolje prepoznaju rupe u gradivu koje se pojavljuju kod njihovih drugova. Tako smo prije četiri godine, uz pomoć vijeća učenika, napravili oglas za prijavu tutora, na koji su se odmah počeli javljati učenici zainteresovani da pomognu drugima. Također, napravili smo spisak djece za koju smo smatrali da pomoć trebaju, sudeći po njihovim ocjenama, ali su se mogli prijaviti i svi oni koji su smatrali da možda kaskaju za gradivom unutar nekog od nastavnih predmeta“, objašnjava direktorica.
 
Dodaje da ovo nije ništa novo i da je ovakav vid pomoći nešto što je u drugačijim okruženjima sasvim normalna stvar. Pedagogica kaže da se osjećala neadekvatnost uobičajenih metoda pomoći učenicima koji, npr. imaju negativne ocjene iz određenih predmeta: “Naša profesionalna obaveza je da radimo sa učenicima koji imaju određenih poteškoća u savladavanju nastavne materije, ili imaju problema u ponašanju iz raznoraznih razloga, itd.
Međutim, kada se oni vrate u učionice, problem je i dalje tu, jer ih njihovi drugovi iz klupa ne prepoznaju kao djecu kojoj treba pomoć. Tako smo na zajedničkom sastanku došli na ovu ideju. Osnovni kriterij po kojem su se djeca birala su predmeti sa najviše negativnih ocjena. Praksa se od prve godine pokazala izuzetno dobrom, jer su se učenici počeli, nakon nekog vremena, samoinicijativno uključivati u nastavni proces, nisu se stidjeli pokazati da ne znaju, nisu se stidjeli pokazati da znaju i da su svladali određeni problem.
 
Nastavnici su počeli više motivisati učenike, a povećao se i broj učešća u vannastavnim aktivnostima.“ Mirnesa, učenica sedmog razreda, jedna od tutorica, objašnjava kako sve to skupa izgleda: “Najviše je učenika iz sedmog i osmog razreda. Na sastanku vijeća učenika napravili smo plan, vidjeli koje su učionice slobodne, usklađivali smo termine. Nekada smo instrukcije držali između smjena ili časova, kad je kome odgovaralo.
 
Prvo je pedagogica nadgledala sve, ali smo poslije počeli da se organizujemo i po kućama, jer se povećavao broj učenika koji su se prijavljivali.“
Metodologija rada je, kako kaže Mirnesa, zasnovana na principu “jedan-na-jedan“: “Ja najviše pomažem iz matematike, jer mi to najbolje ide. Radimo ono što se najviše radi na časovima. Učenici objasne šta im nije jasno, i onda radimo zadatke iz te oblasti.“
 
Dodaje da je pristala na tutorstvo jer “ne želi biti sebična“ i želi da i drugi imaju isto znanje koje ima i ona. Jedna od njenih “učenica“, također iz sedmog razreda, potvrđuje ovakav oblik rada:
 
“Mirnesa me pitala šta ne znam. Kada sam joj objasnila koje zadatke nisam shvatila, ona ih je prvo nekoliko puta uradila i objašnjavala mi. Onda sam i ja uspjela tačno uraditi.
 
Pohvalio me i nastavnik matematike.“ Slična su iskustva imali i drugi učenici. Antonije, Lejla i Ladislav samo su neka od djece koja su se našla ili s ove ili s one strane projekta, bilo kao instruktori, bilo kao instruirani. Antonije kaže da mu, po ocjenama, pomoć i nije trebala jer je vrlo-dobar po prosjeku. Ipak, sam se prijavio jer je mislio da mu treba “nadogradnje“ u nekim predmetima. Poručuje da “ne moramo baš sve da znamo, ali opet možemo da popravimo svoj prosjek i da se međusobno družimo“. To je, uostalom, jedna od najljepših nuspojava ove ideje.
 
Nastavnik matematike, Jusuf Muharemović, ističe da je vrlo važno da su se učenici prijavili dobrovoljno kao instruktori, jer im to pomaže u stjecanju navike pomoći drugima, a možda će im kasnije dobro poslužiti ukoliko i sami odluče da se bave ovim zanatom.
“Sve škole mogu usvojiti ovu praksu jer je potrebno izuzetno malo sredstava, a samo malo više volje. Škole u Zenici zaista surađuju, naročito u okviru predmeta matematike, najviše kroz razna takmičenja, ali i zavod. Recimo, kada bi se ta saradnja intenzivirala, ili kada bi se škole u drugim mjestima udružile, ova bi praksa mogla zaživjeti i van naše škole.“
 
Sa brojeva i geometrijskih tijela prelazimo na slova i književna djela: nastavnici Katici Piljug je ostalo samo nekoliko mjeseci u nastavi, prije nego što svoj zanat, makar što se tiče staža, okači o klin. Međutim, riječ je o prosvjetnoj radnici kojoj nadolazeća penzija nije značila dizanje ruke od rada na nastavi i za nastavu, naprotiv: “Dok nije bilo interneta, sve je bilo lakše objasniti. Međutim, zahvaljujući internetu, djeca su pametnija jer stvari mogu saznati iz hiljadu izvora. Tada sam shvatila da ne smijem biti dosadna nastavnica i da im moram omogućiti da na sto načina saznaju informacije.“
 
Ova nastavnica nije uvela internet u nastavu – makar izravno. Riječ je o nizu različitih metoda kojima se služi da bi oživjela svoju materiju, počevši od književnih djela, pa sve do bauka gramatike: “Pravili smo televizijske emisije. Učenici su bili reporteri koji se javljaju s terena. Bila je tu i metoda sudnice, metoda slagalice...
 
Koristili smo ih, naprimjer, na pripovijetkama. Evo, posljednja je bila Samokovlijina Breza. Romea i Juliju smo radili metodom slagalice. Svaki učenik dobije zadatak da prikupi što veći broj informacija o svom liku, koristeći sve raspoložive izvore: historijske knjige, druga djela... onda sve to sklopimo na času.
 
Nevjerovatno je koliko interes učenika poraste, koliko pažljivije čitaju djela. Za sve dramatizacije oni sami sebi prave kostime, uživljavaju se u dodijeljene im uloge. Sve to itekako budi interes za materiju koju obrađujemo.“
 
12891596 793636300769132 6322642276900138095 o
 
Što se metodičkog aspekta tiče, nastavnica tvrdi da je najvažnija stvar da metode obuhvataju sve učenike i oni tako dobivaju na važnosti u obrazovnom procesu. NPP za deveti razred i nije najsjajniji; obiman je i monoton, a gotovo da izostavlja dijete kao fokus nastavnog procesa, ne približava mu materiju niti olakšava process učenja. “Svi smo uključeni u rad i to nam je najinteresantnije. Nema izdvajanja učenika koji bolje znaju ili se bolje pripremaju.
 
Svi smo jednaki jer svi jednako radimo da bi sve izgledalo super“, kažu učenice devetog razreda, kojima je Katica i razrednica.
 
Od nastavnice do učenika, svi su jednoglasni u procjeni svestranosti ovih metoda. Itekako se one mogu koristiti i u drugim predmetima, naročito historiji. Kada bi se primjenjivale i na drugim časovima, svi bi predmeti bili mnogo zanimljiviji.
 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU