Svijet, dakle, za nas uvijek ima istu ponudu: uzmi ili ostavi. Nema pregovora, kao u Dejtonu, nema cjenkanja, kao na grčkoj ili turskoj pijaci.

20 shocking photos of humans slowly destroying planet earth 17

Gadna je stvar kad već u četrdesetoj godini odbijaš prihvatiti svijet. Do četrdesete, ako nisi idiot, već si shvatio da se svijet ne može mijenjati: čak ni na gore.

Svijet, dakle, za nas uvijek ima istu ponudu: uzmi ili ostavi. Nema pregovora, kao u Dejtonu, nema cjenkanja, kao na grčkoj ili turskoj pijaci.

KAŽEŠ SEBI PROBAO SAM

Stoga, kažeš sebi: probao sam, nije išlo, dovoljno sam puta udario o zid, dovoljno sam krvario, dovoljno puta se skotrljao niz padinu pa otresao prašinu sa sebe i ponovo krenuo uzbrdo, imao sam svoje borbe, dovoljno sam puta izgubio, jer svaki put sam izgubio, istrajnost u porazu moj poraz čini časnim. Pregažen sam, ali još uvijek mogu učiniti jednu stvar: odbiti da kao svoje prihvatim ono što me je zgazilo.

Tako kažeš, tako učiniš, a onda se pitaš: a možda je moje odbijanje, moja tvrda vjera da nijedan svijet i nijedno vrijeme nije moje, znak da svijet i vrijeme više ne razumijem?

Ipak ne, razuvjeriš sebe. Naprotiv: to je znak da svijet i vrijeme napokon razumiješ. Dok je trajala tvoja uzaludna borba, dok si bio gnjevan, dok si urlikao, dok si udarao i primao udarce – tada nisi razumio. Shvatio si tek kada si napokon priznao poraz. To je bila cijena spoznaje, kažeš sebi.
Da, bilo bi dobro da je tako.

Postoji Čestertonova knjiga koja se zove “Šta nije u redu sa svijetom”. Pitanje na koje knjiga nudi odgovor čini se kao najlakše koje se može zamisliti. Odgovor je očit: ništa nije u redu. Biraj šta hoćeš: ratove, banke, izbjegle, gladne... Ali istinski je izazov klicu tekuće i one buduće propasti pronaći u malim stvarima. U sporednim, naoko nevažnim, trivijalnim čak vijestima.

Na primjer u onoj o učiteljici trećeg razreda u podgoričkoj školi “Pavle Rovinski”. Žena na pismenim radovima učenika piše: “Nepričaj na čas”, “Učenica priča na čas”, “Prati linije u svesku kada crtaš”... Nadležna komisija koju je Ministarstvo prosvjete poslalo da ispita slučaj zaključilo je da učiteljica „treba da poradi na pravopisu“, ali da je kvalitet njenog rada zadovoljavajući. Učiteljicinim radom nije zadovoljno samo Ministarstvo: ogromna većina anketiranih učenika i roditelja pohvalili su učiteljicu.

Ili, na primjer, vijesti o K. Vestu. Čovjek za sebe tvrdi da je najveći umjetnik današnjice. I najveći umjetnik koji je ikada živio. Mediji ga učvršćuju u tom uvjerenju. Tako to postaje činjenica. Vesta su nedavno snimili kako, pred televizijski nastup, u bijesu izgovara da je on „50 posto uticajniji od Kjubrika, Svetog Pavla i Pabla Pikasa“. To je tačno. Pogledajte muzičku štampu: o Vestu pišu isključivo kao o „geniju“. Najuticajniji portal za „alternativnu“ muziku, pitchfork.com, prije neki dan je Vestov opus uporedio sa Pikasovim. Nisu se zajebavali.

Ipak, Vest nije uticajniji od supruge, Kim Kardašian. Njena guzica na današnji svijet ima veći uticaj nego sve Pavlove poslanice i Vestovi album zajedno. Ona, recimo, ima 30 posto veći uticaj na svijet od Vesta.

Ali 80 posto manji od uticaja koji ima rak. No čak ni uticaj raka nije ništa u usporedbi sa uticajem koji su na povijest svijeta imali virusi i bakterije.

POENTA JE JASNA

Poenta je jasna. Da biste bili veliki kompozitor, nije potrebno da znate note – i Vest ih ne zna. Da biste bili veliki vizuelni umjetnik, kao... birajte ime, nije potrebno da znate nacrtati čak ni čiča Glišu. Da biste jeziku podučavali druge, nije potrebno da budete pismeni, kao što pismena nije učiteljica iz OŠ „Pavle Rovinski“ u Podgorici. Da biste mijenjali svijet, nije vam potrebna čak ni svijest o svijetu - i virus je nema.

Što nas dovodi do razloga zbog kojih su svaka filozofija i književnost koje smjeraju da ponude uputstvo za promjene – unaprijed osuđene na neuspjeh. Ne možete imati filozofiju bez svijesti, a uticaj ne možete imati sa sviješću. Književnost još uvijek ne možete pisati ako ne znate slova. Stoga je književnost najkonzervativnija, najtotalitarnija i, samim tim, najnedemokratskija od svih umjetnosti.

To će se, dakako, promijeniti, stvar je samo pitanje vremena. Onda kada se, da bi se bilo filozof, više ne bude moralo misliti, onda kada se, da bi se bilo pisac, više ne bude moralo pisati, možda ćemo napokon imati političku filozofiju i književnost koje će imati istinski uticaj i snagu da mijenjaju svijet.

U Tezama o Fojerbahu Marks piše: „Filozofi su do sada samo tumačili svijet; ali stvar je u tome da se on izmijeni“. U Kelnskim novinama on je pisao: “Ali filozofi ne rastu kao pečurke iz zemlje, oni su plodovi svog doba, svog naroda, čiji najsuptilniji, najdragoceniji i najnevidljiviji sokovi kruže u filozofskim idejama. Filozofske sisteme u mozgovima filozofa gradi isti onaj duh koji gradi železnice rukama radnika“.

Kada filofozi i književnici opet budu plod svoga doba i svog naroda, kada filozofske sisteme i romane u mozgovima filozofa i književnika bude gradio isti onaj duh koji vlada na fejsbuku i instagramu, filozofija i književnost ponovo će imati moć.

Ako ne, uvijek vam ostaje ovo moje luzersko: stvar nije u tome da se svijet izmijeni, nego da te za svijet iskreno i potpuno boli kurac.   

Za kraj, evo vam prevaziđena, izlišna  kompozicija koja ne podiže svijest o niti jednom važnom društvenom pitanju niti skreće pažnju na loš položaj niti jedne manjinske grupe, a napisao je  debeli, patrijarhalni, vjerski zatucani, rodno neosviješćeni bijeli rasista, pa još i mesožder, od kojega je, srećom, Vest 1000 posto uticajniji.

Izvor: Žurnal

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU