Zvali to diplomacijom topovnjače ili banana ratom, ova okupacija nikad nije bila zamišljena – onako kako to Amerikanci tvrde – da širi demokraciju, osobito što određene demokratske slobode u to vrijeme nisu bile dostupne ni vlastitim crnim američkim građanima.

Haiti

 Ovo pišem u Les Cayesu, na Haitiju, gdje se 6. prosinca 1929. dogodio jedan od najstrašnijih pokolja civila, za vrijeme američke 19-godišnje okupacije Haitija, okupacije koja je započela prije stotinu godina.

Ovaj masakr dogodio se za demonstracije koja je bila dio štrajka diljem zemlje te dio mjesne pobune. Američki marinci pucali su na 1.500 ljudi, ranivši dvadeset troje i ubivši dvanaestero.

Američki su se marinci 28. srpnja 1915. iskrcali na Haiti po zapovijedi predsjednika Woodrowa Wilsona, koji se bojao da će europski interesi ugroziti američki trgovački i politički utjecaj na Haitiju, te u regiji koja okružuje Panamski kanal. Presudni uzrok tomu bilo je ubojstvo haićanskog predsjednika Jeana Vilbruna Guillaumea, međutim, američko zanimanje za Haiti seže još u prethodno stoljeće. (Predsjednik Andrew Johnson htio je aneksirati i Haiti i Dominikansk Republiku. Dvadeset godina poslije, državni tajnik James Blaine neuspješno je pokušao održati Môle-Saint-Nicolas, sjeverno-haićanski ugovor za pomorsku bazu.) Do 1915. Amerikanci su se bojali da će zbog rastućeg duga kojeg je Haiti morao platiti Francuskoj zemlja previše približiti svome nekadašnjem kolonizatoru; Druga velika briga bili su rastući trgovački interesi Njemačke. Stoga je jedna od prvih akcija koje su provele Sjedinjene Američke Države na početku okupacije bilo premještanje haićanskih financijskih rezervi u Sjedinjene Države a potom i ponovno pisanje Ustava kojim se strancima daju zemljoposjednička prava.

Blizu mjesta pokolja iz 1929. godine stoji komemorativni plakat koji obilježava dan – nešto čime se pokazuje da se grad sjeća. No teško je reći što treba obilježavati, što pamtiti a što zaboraviti od 19-godišnje okupacije.

Mišljenje da je bilo neupitnih koristi za izgradnju nacije od ove okupacije, jednostavno ne stoji, pogotovu zato što se izgradnja cesta, škola i bolnica u tom periodu oslanjala na tiranski prisilni sustav rada, jednu vrstu nacionalnog lanca bande.

U mojoj vlastitoj obitelji o tome su mnoge priče. Moj djed je bio jedan od Cacosa, ili takozvanih bandita, o kojima su umirovljeni američki marinci oduvijek pisali u svojim memoarima. Danas bi ih se zvalo pobunjenicima, tisućama koji su se borili protiv okupacije. Jedna od priča koje je djedov najstariji sin, moj ujak Joseph, obično kazivao bila je o grupi mladih marinaca kako šutaju odsječenu ljudsku glavu u namjeri da zastraše okolne pobunjenike. Još i danas ima takvih priča: da čizme marinaca zvuče poput Galipta, tronogog konja iz legendi, kojega bi se sva djeca trebala plašiti; o crnim licima koja su marinci nosili kako bi se uklopili i sakrili od pogleda; o vremenu kada su američki marinci ubili jednog od najpoznatijih boraca protiv okupacije, Charlemagnea Péraltea, a njegovo tijelo prikucali za vrata, na kojima je danima ostavljen da trune na suncu.

Mišljenje da je bilo neupitnih koristi za izgradnju nacije od ove okupacije, jednostavno ne stoji, pogotovu zato što se izgradnja cesta, škola i bolnica u tom periodu oslanjala na tiranski prisilni sustav rada, jednu vrstu nacionalnog lanca bande. Zvali to diplomacijom topovnjače ili banana ratom, ova okupacija nikad nije bila zamišljena – onako kako to Amerikanci tvrde – da širi demokraciju, osobito što određene demokratske slobode u to vrijeme nisu bile dostupne ni vlastitim crnim američkim građanima. „Zamislite! Crnčuge da govore francuski“, rekao je državni tajnik William Jennigngs Bryan o Haićanima.

Tijekom 19-godišnje američke okupacije ubijeno je 15 tisuća Haićana. Svaki je otpor centraliziranoj od SAD-a instaliranoj marionetskoj vladi bio skršen, a stvorena je i žandarmerija – kombinacija vojske i policije, napravljena poslije okupacijskih snaga – kako bi zamijenila marince koji su otišli. Iako su američke trupe službeno napustile Haiji 1934. godine, SAD kontrolirale su na određeni način haićanske financije sve do 1947.

Prije nekoliko dana našla sam se između Mapassea i Jimaníja, na granici između Haitija i Dominikanske Republike, granice koja je 1936. nacrtana uz američku pomoć. Sjedinjene Američke Države prvi su puta na Dominikansku Republiku izvršile invaziju 13. svibnja 1916, aneksirajući dvije zemlje na osam godina, između 1916. i 1924. Tijekom pregovora koje su 1929. vodile Sjedinjene Države, Hiti je izgubio nešto svoje zemlje, a mnogi su se Haićani našli na Dominikanskom tlu.

Okupacija Dominikanske Republike, kao i okupacija Haitija, bila je motivirana regionalnim i komercijalnim interesima. „U Dominikanskoj Republici interes američkih multinacionalnih kompanija bile su plantaže šećera, koje su trebale više radnika nego što je glavni grad Santo Domingo mogao pružiti“, piše to Michele Wucker u „Zašto se Cacosi bore: Dominikanci, Haićani i borba za Hispaniolu“. „Haiti, s istim brojem stanovnika, ali s polovicom zemlje, bio je izvor prirodnih dobara pa su kompanije preselile tisuće ljudi preko granice, uspostavljajući stalni protok od zapada k istoku.“

Na granici između Jimaníja i Mapassea i danas cirkuliraju radnici. Prevoze prazna kolica pored teško naoružanih čuvara kroz prašnjavu kapiju u Dominikansku Republiku, a onda se vraćaju puni robe, što izgleda kao jednosmjerna trgovinska razmjena. S nedavnom odlukom suda kojom se dopušta protjerivanje Haićana iz Dominikanske Republike kao i onih koji su haićanskog porijekla sada je na snazi druga vrsta protoka. U obližnjoj školi i crkvi na haićanskoj strani granice susrela sam desetine ljudi koji kažu da su ih policija i vojnici u Dominikanskoj Republici pokupili, stavili na stražnji dio kamiona i ostavili na granici. Neki su rođeni u Haitiju, no mnogi ipak u Dominikanskoj Republici, osobito djeca. Mnogi imaju iskaznice koje govore da su se registrirali za regulacijski program, koji je trebao osigurati određenu zaštitu dok se o njihovim slučajevima ne odluči 1. kolovoza.

Posljedice okupacije i invazije, u međuvremenu su nastavile zasjenjivati Hispaniolu desetljećima od službenog američkog povlačenja. Američki marincu izvršili su invaziju na Santo Domingo 1965, a intervenirali su i u Haitiju 1994. Neki promatrači optužuju State Department SAD-a za manipuliranje rezultatima predsjedničkih izbora iz 2010. Američka misija za stabiliziranje nacije u Haitiju (MINUSTAH) trenutno djeluje u zemlji. Nekoliko forenzičkih istraživanja upućuju na to da su djelatnici MINUSTAH-a vrlo vjerojatno uzrokovali epidemiju kolere koja je ubila više od osam tisuća Haićana, no UN je odbio preuzeti odgovornost.

U onome što postala slavna mea culpa jednoga od arhitekata okupacije Haitija i Dominikanske Republike, marinski general Sedley Butler ispovijeda u članku lista Common Sense da je proveo trideset tri godine kao „high class muscle man za velike poslove“ i kao „gangster za kapitalizam“. „Pomogao sam učiniti od Haitija ... pristojno mjesto za dečke iz National City Banke“, piše on. „Donio sam svjetlo u Dominikansku Republiku za američke interese oko šećera 1916. godine.“ Njegovo priznanje iz 1935. bilo je početak njegove vlastite deokupacije, ili slobode od okupacije. Naša vlastita deokupacija treba tek da se dogodi.

S engleskog preveo Hrvoje Vranješ

Autor: Edwidge Danticat

Izvor: THE NEW YORKER

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU