Aleksa Janković iz Niša ubio se 10. maja 2011. godine skokom sa trećeg sprata. U školi “Sreten Mladenović Mika” zlostavljan je od svojih vršnjaka toliko da je dobio potres mozga i završio sa longetom. Za osam mjeseci tukli su ga osam puta, vrijeđali, jurili, prijetili.

132 335007

Njegovi roditelji su uporno tražili pomoć od škole i nadležnih, ali na pomoć nisu nailazili.

Poslije ovog tragičnog slučaja, trojica maloljetnika su osuđena na maksimalne kazne za svoj uzrast. Vođa grupe "batinaša" dobio je pojačan vaspitni nadzor od šest mjeseci do dvije godine, a druga dvojica dječaka po ukor suda.

Školu u koju je Aleksa išao sud je kaznio sa pola miliona dinara, a direktoricu Suzanu Popović Ickovski sa 50 000 dinara.

Proglašeni su krivima jer “nisu uopšte ili blagovremeno preduzeli bilo kakve ili odgovarajuće mjere propisane Pravilnikom o protokolu postupanja u obrazovnoj ustanovi u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja”.

Nakon ovog slučaja pokrenuta je inicijativa za donošenje "Aleksinog zakona" kako bi se povećala odgovornost roditelja i nastavnika, te pooštrile kazne za maloljetničko nasilje.

Koliko je Niš daleko od Ilidže? Da li je 14-godišnji Mahir Rakovac morao da počini samoubistvo da bi smo shvatili da je ovo društvo postalo toliko devijantno da primorava djecu da sama na sebe dignu ruku.

Aleksin i Mahirov slučaj su gotovo identični. Fizičko i psihičko nasilje koje se nastavlja i nakon što su roditelji Mahira ispisali iz internacionalne škole u sarajevskom naselju Ilidža koju je pohađao, škole u kojoj oni koji su to obavezni nisu reagovala na sve što se Mahiru, ali i još jednom dječaku (kako je do sada istraga utvrdila), dešavalo.

Sisitem koji ne reaguje, jer nije uvezan, jer je trom, nestručan, potpuno nezainteresiran. 

Vršnjačko nasilje postojalo je u školama oduvijek. Svi se mi sjećamo tih nekih likova koji su rado maltretirali slabije, koji su nam otimali novac iza škole, svi smo se nakada potukli, ili nas je neko istukao, ili smo bar dobili čvoku.

Sjećamo se da je bilo i djece, naših prijatelja koji nas u takvim situacijama ne bi ostavili, koji bi stali uz nas, ili branili slabije. Sjećamo se nekog direktora/direktorice ili nastavnika/nastavnice koji bi napravili red. Školskog psihologa, poziva roditeljima, socijalnih službi. Sjećamo se neke komšinice koja bi rastjerala metlom ili polila vodom tu grupu “malih siledžija”. 

Sada se pitamo šta nam se to dešava. Kako to da su dječje tuče prerasle u sadističko, kontinuirano fizičko, psihičko pa i seksualno maltretiranje. Pričaćemo o društvenim mrežama i otuđenosti. Upirati prstom na razne rijalitije, filmove, igrice koji obiluju nasiljem. Dijelom ćemo biti u pravu, ali samo malim dijelom.

"Male siledžije" su odrasle i ako usput nisu negdje izgubili glave, našli su neke od partijskih knjižica i postali važni, političari, direktori, tajkuni. Ovo je društvo po njihovoj mjeri, ovu su njihovi sistemi vrijednosti. 

Ono što je moguće organizovati praktično odmah, što je nužno kako bi se spriiječila još neka tragedija kao ova koja je malog Mahira odvela u smrt, su telefon za prijavu vršnjačkog nasilja, psihološka i urgentna pomoć i mehanizmi zaštite žrtvama vršnjaškog nasilja (premještaj, naknada troškova putovanja u drugu školu, lična zaštita, psihotarapeutska pomoć i dr), drakonske sankcije za maloljetne izvršioce i njihove roditelje uključujući i pshiološku procjenu, tretman i nadzor nad izvršiocima i materijalno obeštećenje roditeljima. Neophodna je edukaciju učitelja, nastavnika da prepoznaju vršnjačko nasilje i adekvatno reaguju.

Nužno je usvajanje zakona o vršnjačkom nasilju u Bosni i Hercegovini, "Mahirov zakon" po uzoru na "Aleksin zakon" koji bi predvidio i pružio sve gore navedene mjere, mehanizme i njihove nosioce. To će upravo biti i jedan od ciljeva budućih napora majke i očuha malog Mahira, kojeg svi mi trebamo podržati.

Zakon će pomoći kao i sve ove mjere, posebno one koje se tiču prevencije, a koje su kod krivičnih dijela uvijek davale bolje rezultate, bar iz iskustva prakse.

Kako je to danas u praksi mi to ne znamo, jer kako policija kaže, sistem nije uvezan, a ako nemamo podataka mi ne možemo da ih poredimo sa onima od prije. Zato nam hitno trebaju podatci, jer da je 5% mladih sklono nasilju nije podatak. 

Sve nam ovo može pomoći, sve ovo se može relativno brzo uraditi, ali mi konačno moramo shvatiti da su to samo posljedice, i to ne društvenih mreža, rijelitija, filmova ili igrica, već “sistema vrijednosti” koji su zavele “male siledžije” kada su odrasle. To su oni koji postavljaju direktore škola, centara za socijalni rad, kontrolišu policiju, tužilaštvo i sudove.

U državi u kojoj su nacionalni i vjerski identitet primarni, klasne razlike ogromne, kriminal, korupcija, nepotizam sistem na kojima počiva, nasilje i strah od nasilja najbolji su metod da se isti održi.

Osnovna pretpostavka da prijavimo nasilje koje nas se emotivno dotiče je povjerenje u sistem, a kako imati povjerenje u sistem u kome su pojedinci pokrali milijarde a za to nisu odgovarali, u kome se presuđeni kriminalci šetaju tamo vamo po državnim granicama, ratni zločinci slave kao heroji, žrtve ne prestaju biti žrtve... Tako su Niš i Ilidža u par metara razdaljine.

Ono što smo birali naša djeca već počinju da otplaćuju. Kamo sreće da su to samo krediti...

Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU