Najvrjednija stvar koju su Jevreji dali čovječanstvu je ideja da vrijeme nije krug, nije vječito ponavljanje istog sranja, ideja da postoji kraj, koji je ujedno i smisao istorije

7738410 orig

ŽIŽEK, VAROUFAKIS, HORVAT, ASSANGE: Prijateljski, s lucidnim uvidima i uz drugarsku kritiku 

Žižek, Varoufakis i Assange u Londonu raspravljaju o tome šta nam se zbiva i šta da se radi. Srećko Horvat vodi prijateljsku debatu, ne manjka lucidnih uvida i drugarske kritike.

ZNAM PONEŠTO O DEPRESIJI

Varoufakis je optimista. Hoće to kod ljudi koji praktikuju tjelovježbu. Jer tjelovježba uspravi čovjeka: u zdravom tijelu zdrav duh, što rekao Njegoš, kako kažu u Crnoj Gori.

Tjelovježba poništava djelovanje crne žuči, melanholije. 
Optimizam mi je stran, ali znam ponešto o depresiji.

Kopanje pomaže. Strahovit fizički umor koji te potpuno izbriše, pa više nisi ni u sebi rascijepljeni subjekt, ni moderni pojedinac sa svim probranim anksioznostima modernog čovjeka, ni intelektualac opterećen svim onim dijelom rafiniranim, dijelom bizarnim First world problems, problemima Prvog svijeta, nisi više ni ti, ni neko drugi, nisi više ni sjeban, nego si samo kao pas umoran: pomaže. Ali samo trenutno. 

Jer, jasno: bolje biti depresivan nego kopati čitav dan. Šta ćeš depresivnije od spoznaje da će ti biti bolje jedino ako čitav dan radiš u vrtu i cijepaš drva, shodno tome manje zarađuješ nego dok, depresivan, radiš svoj posao za računarom? Sa druge strane, kad možeš dići 130 kila iz benča, čini ti se i da možeš na bolje mijenjati svijet.

Žižek i Assange ne posjećuju teretane te stoga nemaju problema sa optimizmom. Ono što su oni u Londonu govorili može se sažeti u „nema nade, najebali smo“ – što funkcioniše i kao sažetak cjelokupne zapadne filozofije.

Ali ono o čemu bih danas, snimak je trenutka kada Hillary Clinton biva obaviještena da je ubijen Gaddafi. Idite na 1:09:44.

Eto. Vidjeli ste, a Assange je sve lijepo objasnio: i kako je rat u Libiji bio lični projekat Clintonove, i kako su se čak i generali u Pentagonu protivili tome, i kako će osoba koja pred kamerom doživljava orgazam na vijest da je čovjeka masa najprije silovala a potom zatukla štapovima i kamenjem, postati predsjednica najmoćnije zemlje svijeta, dakle Gospodarica.

Ne samo to: biće dočekana sa uzdahom olakšanja, kao spasiteljica. Jer ona će nas izbaviti od zlog Trumpa, koji hvali Putina a vrijeđa muslimane, Meksikance i žene.

FILMSKI NEGATIVAC

Trump je kandidat za predsjednika osmišljen po modelu negativaca iz holivudskih filmova: u prva dva minuta jasno vam je ko je tu bad guy i protiv koga trebate navijati sve do odjavne špice.

Trump je, međutim, u jednoj stvari u pravu. On ponavlja kako je Hillary kriva za stotine hiljada mrtvih na Bliskom istoku, kako je baš ona stvorila haos koji se proširio i na Evropu.

Tako je. To nije uradio on, Trump. On bi sutradan, posve vjerovatno, učinio nešto jednako užasno. Ali to, eto, nije. To je učinila buduća predsjednica Hillary i aktuelni predjednik, nosilac Nobelove nagrade za mir, Obama.       

On je, Obama, u Bijelu kuću ušao kao predjednik nade. Ona će, Hillary, tron preuzeti kao predsjednica straha. Ona će izbore dobiti prosto zato da ih ne bi dobio Trump.    

Pa se sjetim onih mudrih glava, naprednih intelektualaca i kolumnista, koji su nam toliko puta objasnili kako kod nas sreće nema zato što smo neprekidno prisiljeni da biramo manje od dva zla, kako kod nas nema prave demokratije i pravog kapitalizma zato što smo zatočeni u čarobnom krugu izbora između dva zla. U Americi je, srećom, drugačije.

Ali sve, zapravo, nije tako crno. Kada se stvari svedu na izbor između dva očita zla, kada se zlo više ne može preoblačiti u maske progresa, slobode, napokon nade, pojavljuje se istinska, čista nada.   

Pojavljuje se ideja da će sistem propasti i biti zamijenjen nečim pravednijim, boljim.

Avaj. Čim nadu pokušaš uobličiti u sistem, u praktičnu politiku, stvari opet krenu po zlu.

Dijelovi palog sistema preuzimaju ideju, distorziraju je, uprljaju, obesmisle, i tako sve dok od nade ne ostane tek izbor – opet – između dva zla.

NAŠ BOL NIJE GRČKI

Onda sve ponovo, iznova.  

Pa šta?

Kao što piše Auden:

Naš bol nije grčki: Dok sahranjuješ mrtve, znaš

Bez znanja da za sve što trpimo razlog ima,

Da naša rana nije napuštanje, da nam žaliti nije

Ni sebe ni grad naš;

Bilo reflektor da uhvati, bilo šta da dreči zvučnik taj,

Ne treba nam očaj.

Najvrjednija stvar koju su Jevreji dali čovječanstvu je ideja da vrijeme nije krug, nije vječito ponavljanje istog sranja, ideja da postoji kraj, koji je ujedno i smisao istorije. Zbog te ideje naš bol nije grčki.

Jer postoji li išta utješnije, išta ljepše, išta nadom bremenitije, od misli da sve će propasti, da će sve veliko pasti?

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU