Unatoč tome što se određeni dio žena uspio probiti u “političku klasu” i na druge istaknute pozicije, medijska slika žene u BiH još se uvijek temelji na konceptu “ljepšeg pola” ili besplatne kuharice i čistačice. U rijetkim trenucima kada se prikazuju, rezervisana im je uloga ukrasne scenografije, a ako se uključuju u razgovor, to se često čini samo kako bi im se postavilo pitanje: “kako pomirujete svoje kućanske obaveze sa svojim poslom”.

ene bosna Neil Farrin Robert Harding Premium afp e1449087206858

Široko prihvaćeni stav da mediji ne samo odražavaju društvenu realnost, već je i kreiraju, najviše se transponuje kroz reklame, udeo koji estradne ličnosti imaju u vestima, te proizvodnju tzv. komercijalizovanih predstava o životu za čije ostvarenje moramo da kupujemo mnoštvo različitih proizvoda. Osim što su žene koje viđamo u medijima uglavnom mlade, atraktivnog izgleda, često dobijamo dojam da je primarna funkcija njihovog pojavljivanja “ulepšavanje” medijskog proizvoda. Da seks prodaje proizvod nije nikakva tajna, no prikaz žena u medijima prevazilazi trgovačke odnose, a rodni stereotipi i seksualizacija žena u medijima nisu rezervisani samo za marketinške potrebe, već je objektivizacija žena dominantan oblik pisanja o njima kao i tema o kojima govore. Situacija je posebno zanimljiva u Bosni i Hercegovini gde visokog stupnja seksualizacije i objektivizacije nisu pošteđene čak ni političarke koje su obično zaštićena gornja klasa, jedina u kojoj se eventualno može govoriti o nekom obliku ostvarene ravnopravnosti.

Agencija za ravnopravnost polova Bosne i Hercegovine tako je pre nekoliko dana objavila pritužbu Foruma žena SDP-a na anketu za izbor “najseksipilnije političarke SDP-a BiH”, koju je proveo web-portal Centralni.ba u jeku predizborne kampanje za predsedničke izbore te partije. Čitatelji i čitateljike imali su priliku da izaberu jednu od šest mladih političarki, a agencija je zaključila kako je sporna anketa indikator neprikrivenog seksizma bosanskohercegovačkog društva te istakla kako “predodžba o ženama u medijima još nije doživjela istovjetan iskorak iz tradicionalne marginaliziranosti ‘slabijeg spola’, gdje se na žene često gleda kao na objekt, bez obzira na to što žena ima višestruke uloge u životu”.

Razumijevanje ukućana

Izraženi seksizam medija spram žena koji se pokazao i u poslednjim predizbornim kampanjama podstakao je veće propitivanje polne diskriminacije pa je više organizacija ponovno počelo da analizira prikaz žena u medijima. NVO “Novi put” iz Mostara proveo je analizu u kojoj je doneo zaključak da se u vestima bh. on-line i elektronskih medija u tek 16 posto izveštaja pominju žene, a kad se i pominju, uglavnom se radi o temama poput nasilja u porodici, stilovima života, modi, siromaštvu i pitanjima koja se tiču socijalne reprodukcije (teme poput skrbi, vaspitanja, zdravlja). Istovremeno, žene se retko pominju u vestima koje se odnose na politiku i ekonomiju. Kada su žene intervjuisane osobe, obično su u ulozi nezaposlenih osoba, majki ili supruga, a to se odnosi i na političarke i preduzetnice kojima se neretko postavljaju pitanja o usklađivanju porodice i karijere.

Na primer, jedan je bh. medij objavio intervju s uspešnom bh. ženom koja se bavi zanimanjem koje se obično smatra “muškim”. Celi tekst je intoniran feminističkim notama i rušenjem ustaljenih predstava o toj struci, da bi isto tako zaključili kako “uspješna žena danas, da bi stigla sve obaveze koje ima, mora imati razumijevanje ukućana – muža i djece, te njihovu veliku podršku, bez toga se ne može raditi ništa”. Premda je autorka možda ovo htela da stavi u kontekst podele kućnog rada, jednog od temeljnih feminističkih pitanja, u konačnom obliku to je ipak dobilo suprotne konotacije te čitanjem ostaje dojam da je urednik ovog teksta hteo da istakne kako iza svake uspešne žene stoji muškarac pun razumevanja, koji nema ništa protiv toga da njegova partnerka aktivno i samostalno učestvuje u javnoj društvenoj sferi. Ovo implicira da su njoj, kao ženi (šta implicira: majci, domaćici), premda je uspešna, muž i porodica ipak na prvome mestu. Njen javni legitimitet i “poštenje” čuvaju upravo muž i deca bez čijeg bi razumevanja njen rad bio manje cenjen. Drugim rečima, društveno političke konotacije ovog paragrafa govore nam da je u redu da žene rade i imaju karijeru samo onda ako im je porodica i dalje na prvome mestu te ako one ne zanemaruju svoje kućne obaveze da bi bile javna lica.

Relevantni sagovornici, zanemarene sagovornice

Istovremeno, pitanja postavljena u spomenutim primerima retko se ili gotovo nikad ne postavljaju muškarcima. “Muškarce se skoro nikad ne pita o privatnom životu, osim ako intervju nije za ženske novine, ali i tad s obazrivošću, dok se žene redovno pita o privatnom životu, i kako ‘žongliraju’ porodični i poslovni život”, kaže za Bilten Masha Durkalić, medijska aktivistkinja i novinarka iz Sarajeva. “Žene se redovno pita za djecu: ako ih imaju – kako ih odgajaju, ako ih nemaju – da li ih namjeravaju imati; za ljubavne interese: ako su u vezi – kako im je u vezi, ako nisu u vezi – kakvu vezu priželjkuju i slično. Najbolje kotiraju žene koje pripadaju javnom segmentu života koji podrazumijeva sjajan fizički izgled. Na drugom mjestu su žene koje možda zauzimaju neke odgovorne funkcije, može reći da će im biti postavljena pitanja koja se više tiču njihovih karijera, ali u većini slučajeva ta će pitanja biti ‘ublažena’ pitanjima u vezi njihovih privatnih života”, smatra Drukalić. Ona također napominje da su za muške sagovornike rezervirana teža i ozbiljnija pitanja dok se sagovornice biraju za “opuštenije” situacije – kad na primer treba da se govori o ljudskim pravima te kulturi ili umetnosti.

Još jedna od primećenih tendencija polne medijske diskriminacije je ignorisanje žena na rukovodećim funkcijama – recimo , ako se radi intervju o nekoj kompaniji kojom rukovodi žena, čest je slučaj da se kao sagovornika uzima muškarca koji je na nižoj hijerarhijskoj poziciji od žene rukovotkinje. Isto, dakako, ne vredi i obratno.

Slično pravilo vredi i kad se radi o javnim častima, primerice, slučaj Dunje Mijatović koja je bila dobitnica nagrade za promovisanje slobode medija i ljudskih prava. Ujedno je bila prva osoba sa područja jugoistočne Evrope koja je dobila tu nagradu, no uopšte nije bila intervjuisana već su medijima bili zanimljiviji sagovornici predsednik Komiteta koji dodeljuje nagradu i gradonačelnik grada Aachena u Njemačkoj, u kojem je trebalo da se održi dodela nagrade. Ovi primeri govore nam da ni povećana ekonomska aktivnost žena kao ni pravni okviri nisu uspeli da bitno umanje patrijarhat. Iz toga proizlazi da je borbu za ravnopravnost treba spustiti na još nižu svakodnevnu razinu, a verovatno i na niži dobni nivo.

Polna diskriminacija nema nacionalnost

Ovakva situacija, naslonjena na trend retradicionalizacije i estradizacije medijskog sadržaja, pogoduje kreiranju veoma pojednostavljenih, stereotipnih i pretežno monotonih prikaza društva. Kad se govori o retradicionalizaciji društvenih vrednosti, ne može se zanemariti uloga koju su u tome odigrali ratovi vođeni na prostoru bivše Jugoslavije, a koji su doprineli snažnijoj polarizaciji rodnih identiteta i uloga – muškarci su mahom prikazivani kao ratnici dok su žene obično žrtve ratnog nasilja ili majke poginulih ratnika. Ova polarizacija dodatno otežava menjanje uhodanih društvenih i kulturalnih uloga i normi.

Pritom je možda korisno istaknuti da nacionalno opredeljeni mediji, čini se, nemaju razlike u načinu na koji predstavljaju žene i odnose se prema rodnim ulogama, te bi se moglo reći da su sve tri nacije udružene oko poštovanja patrijarhalne tradicije. Mediji imaju ulogu predstavljanja pojedinih društvenih skupina, ali i uokviravanja društvenih vrednosti na temelju koje javnost treba da donosi tačne i informisane političke, socijalne i ekonomske stavove i odluke. Baš kao i u slučaju postavljanja etničkih, rasnih ili verskih kategorija, prilikom predstavljanja tema, mediji im upisuju određena značenja koja su šira od onih eksplicitno denotiranih. U pogledu ostvarivanja polne ravnopravnosti mediji igraju negativnu ulogu ukorenjivanjem stereotipa koji nanose određenu društvenu pa onda i ekonomsku štetu pojedinim društvenim grupama. Fiksiranjem tih stereotipa i pojačavanjem njihovih značenja, mediji su češće deo problema reprodukcije patrijarhata nego što su faktori njegove dekonstrukcije, kakvi bi mogli da budu.

Pritom, metodologija ravnopravnog prikazivanja žena u medijima nije opskurna niti aluzivna koliko bi se možda moglo činiti. Veći postotak žena sagovornica u političkim i ekonomskim temama, davanje ženama prostora u prednjem delu novina (ili u istaknutijim terminima na elektroničkim medijima) – i kao novinarki i urednica – ali i kao sagovornicama i izvorima informacija, prestanak postavljana određenog seta pitanja poput ravnoteže porodice i karijere te ne tretiranje cijelog niza zanimanja kao muških (pogotovo danas kad su žene obrazovanije od muškaraca) te vizualna prisutnost žena prosečnog izgleda, tek su neke od jednostavnih metoda koje mogu doprineti osveštavanju prikrivenih patrijarhalnih društveno ukorenjenih obrazaca i time povećanju polne ravnopravnosti.

Lidija Vasiljević/ Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU