large perfectionisam

Nova studija koju su Thomas Curran i Andrew Hill objavili u časopisu Psychological Bulletin pokazala je da raste broj slučajeva perfekcionizma. Autori, oboje psiholozi, u zaključku navode da “najnovije generacije mladih ljudi smatraju da drugi od njih više zahtijevaju, da oni zahtijevaju više od drugih i da zahtijevaju više od sebe samih.”

Pri utvrđivanju izvora ove rastuće sklonosti prema izvrsnosti Curran i Hill ne okolišaju: uzrok je neoliberalizam. Neoliberalna ideologija štuje natjecanje, obeshrabruje suradnju, promovira ambiciju i osobnu vrijednost ograničava na profesionalna postignuća. Stoga ne začuđuje što su ljudi u društvima koja se vode ovim vrijednostima skloni osuđivanju i veoma anksiozni kada se njih kritički prosuđuje.

Psiholozi su prije o perfekcionizmu govorili kao da je jednodimenzionalan — usmjeren jedino od sebe prema sebi. Kolokvijalno se ta riječ i dalje koristi u tom značenju, kada za nekoga kažemo da je perfekcionist. No istraživači su u proteklih nekoliko godina uvidjeli da je korisno proširiti značenje tog koncepta. Curran i Hall oslanjaju se na multidimenzionalnu definiciju koja obuhvaća tri tipa perfekcionizma: onoga usmjerenog prema sebi, prema drugima i onoga koji je društveno uvjetovan.

Perfekcionizam usmjeren prema sebi označava tendenciju osobe da se pridržava nerealno visokih standarda, dok onaj usmjeren na druge označava nerealna očekivanja od drugih. No “društveno uvjetovani perfekcionizam najopasniji je od te tri dimenzije perfekcionizma”, tvrde Curran i Hall. On opisuje osjećaj paranoje i anksioznosti koji izaziva konstantni  — i ne u potpunosti neutemeljeni — osjećaj da svatko čeka da pogriješite tako da vas mogu zauvijek otpisati. ova hiperpercepcija nemogućih očekivanja drugih uzrokuje društveno otuđenje, neurotično preispitivanje sebe, osjećaj srama i manje vrijednosti te je “svijest o sebi opterećena patološkom brigom i strahom od negativne društvene procjene koju karakterizira usredotočivanje na mane, kao i osjetljivost na kritiku i neuspjeh”.

U pokušaju da izmjere koliko je fenomen perfekcionizma kulturno uvjetovan, Curran i Hall proveli su metaanalizu dostupnih psiholoških podataka tražeći pritom trendove unutar generacija. Otkrili su da su oni rođeni nakon 1989. u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi ostvarivali više rezultate od prijašnjih generacija za sva tri tipa perfekcionizma i da su rezultati s vremenom postajali sve linearniji. Onaj oblik koji je doživio najdramatičniju promjenu društveno je uvjetovani perfekcionizam koji se povećava dva puta brže od ostala dva. Dakle, osjećaji mladih ljudi da ih njihovi vršnjaci i šire društvo oštro prosuđuju pojačava se svake godine.

Curran i Hall ovu promjenu pripisuju jačanju neoliberalizma i njegova rođaka meritokracije. Neoliberalizam preferira metode tržišno usmjerene metode dodjeljivanja vrijednosti robi — i ono sve što može označava kao robu. Neoliberalni političko-ekonomski režimi od sredine 1970-ih sistemski stvari poput javnog vlasništva i kolektivnog pregovaranja zamjenjuju s deregulacijom i privatizacijom, promoviranjem individue nad grupom u samom tkivu društva. U međuvremenu meritokracija —ideja da su društveni i profesionalni status direktni rezultat inteligencije pojedinca, vrijednosti i teškog rada — izolirane pojedince uvjerava da je njihov neuspjeh da se popnu na društvenoj ljestvici znak prirođenog nedostatka vrijednosti.

Autori sugeriraju da je neoliberalna meritokracija stvorila bespoštedni okoliš u kojem je svaka osoba vlastiti brand ambassador, jedini glasnogovornik za svoj proizvod (sebe) i burzovni posrednik svoga rada u beskrajnom moru natjecanja. Kao što Curran i Hall napominju, ovakvo stanje stvari “u središte modernog života stavlja snažnu potrebu za napretkom, realizacijom i postizanjem cilja”, puno više nego kod prijašnjih generacija.

Citiraju podatke koji pokazuju da su mladi danas manje zainteresirani za sudjelovanje u grupnim aktivnostima poradi zabave te umjesto toga sudjeluju u individualnim događanjima zbog kojih se osjećaju produktivno ili koji ih ispunjavaju osjećajem postignuća. Kada svijet zahtijeva da na svakom koraku dokazujete svoju vrijednost i kada se ne možete otarasiti sumnje da je poštovanje vaših vršnjaka uvelike uvjetno, druženje s prijateljima može se činiti manje privlačno od ostajanja doma kako biste besprijekorno režirali svoje profile na društvenim mrežama.

Curran i Hall tvrde kako je jedna od posljedica ovoga rasta perfekcionizma niz epidemija ozbiljnih mentalnih bolesti. Perfekcionizam je snažno povezan s anksioznošću, poremećajima u prehranu, depresijom i suicidalnim mislima. Stalni poriv da se bude savršen i neizbježna nemogućnost dostizanja tog zadatka pogoršavaju simptome psihičkih poremećaja kod ljudi koji su već ranjivi. Čak se i mladi ljudi bez dijagnoze mentalnih poremećaja često osjećaju loše, budući da povišeni osjećaj perfekcionizma usmjerenog prema drugima stvara grupnu klimu suparništva, sumnje i odbijanja — klimu u kojoj se o svakome uvijek prosuđuje i u kojoj se čeka procjena grupe — a društveno uvjetovani perfekcionizam uključuje snažno prepoznavanje otuđenja te vrste. Ukratko, posljedice rastućeg perfekcionizma su od emocionalne boli do smrti.

Rastući perfekcionizam ima i druge posljedice: otežava izgradnju solidarnosti koja je izuzetno bitna kako bismo se usprotivili napadu neoliberalizma. Bez zdrave samopercepcije ne možemo održavati snažne odnose, a bez snažnih odnosa ne možemo se okupiti u brojkama koje bi bile dovoljne za stvaranje buke, a kamoli za mijenjanje cjelokupnog političko-gospodarskog poretka.

Nije teško vidjeti paralele između tri dimenzije perfekcionizma i tzv. “kulture prozivanja”, koja je u posljednje vrijeme hegemonijska tendencija na ljevici: stanje u kojem svi gledaju druge i hoće li napraviti fatalnu pogrešku, pridržavaju se nezamislivo visokih standarda čedne skromnosti i paralizira ih tajni (opet, ne potpuno neutemeljeni) strah da ih grupa može odbaciti, da je njihov sudnji dan iza ugla. Taj uzorak je u skladu s drugim manifestacijama neoliberalnog meritokratskog perfekcionizma, od upisa na fakultet do opsesivnog režiranja svoje osobnosti na Instagramu. I zato što nas dijeli, a ne spaja, nema načina da izgradimo pokret koji tobože želi doći do centra moći.

Zbog perfekcionizma jedni prema drugima osjećamo prezir, bojimo se jedni drugih i u najboljem slučaju nismo sigurni u sebe. On zabranjuje tipove solidarnih veza i kolektivnih akcija koje su nužne da se uhvatimo u koštac s neoliberalnim kapitalizmom, same stvari koja ga stvara. Jedini mogući lijek za perfekcionizam koji nas dijeli na pojedince i koji nas otuđuje jest odbacivanje potpunog individualizma i ponovno uvođenje kolektivnih vrijednosti u društvo. Ogroman je to zadatak — no s kliještima neoliberalizma koja stežu našu psihu to je jedini put naprijed.


Autorica: Meagan Day
Prevela: Matea Grgurinović
Tekst je izvorno objavljen na portalu Jacobin

Izvor: MAZ, 19.10.2018.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 
Izvor naslovne fotografije: pxhere.com - free of copyrights under Creative Commons

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU