7razorena

Novosti s izbjeglicama u Libanonu: U nastambi napravljenoj od plastike i platna znatiželjno nas dočekuju dvije djevojke. Skidamo cipele i ulazimo. U tom malom prostoru žive dvije obitelji: 38-godišnja Fatmeh sa suprugom, šestero djece i unukom tu je već četiri godine, a nedavno joj se pridružila i 40-godišnja sestra Amina s osmero djece

Mašenjka Bačić

Trogodišnji Nazem šeće po blatnjavoj zemlji između neuredno postavljenih nastambi izrađenih od platna, plastike, drva i poneke cigle. Mjesec je siječanj, temperature su blizu ništice, Nazem je bos, ali čini se da mu ni hladnoća ni neravan teren ne smetaju. Oko njega je kamenolom, zaustavljeni bageri, a u daljini planina iza koje se nalazi Sirija, domovina njegovih roditelja koju nikad nije upoznao. Rođen je u Libanonu, živi na području doline Beka, nekih 25 kilometara od granice sa Sirijom, iz koje su njegovi roditelji prije šest godina pobjegli od rata.

Dječjeg osmijeha, s bebom u ruci i knedlom u grlu, Alia priča svoju priču. Majka ju je prvi put udala sa 13 godina za 17-godišnjeg rođaka. Naredne godine ponovno su je udali, ovaj put za 27-godišnjeg mladića

Ovaj dječak jedan je od oko milijun i pol izbjeglica, koliko se procjenjuje da ih danas ima u Libanonu, zemlji koja svojim istočnim dijelom gotovo u potpunosti graniči s ratom pogođenom Sirijom. Prema podacima libanonske vlade, još je oko 300.000 Palestinaca koji žive u 12 kampova diljem zemlje, osnovanima 1950-ih. Upravo iz straha od njihovog mogućeg trajnog naseljavanja, u Libanonu nisu osnivani službeni kampovi za nadolazeće izbjeglice, već su one smještene u privatnim stanovima, postojećim palestinskim kampovima ili neformalnim šatorskim naseljima, kako libanonske vlasti i međunarodne organizacije nazivaju nepregledne nastambe u kojima Sirijci danas žive. Više od 70 posto izbjeglica živi ispod granice siromaštva. Od početka 2015. godine nemaju mogućnost registracije te ih većina živi u uvjetima trajne nesigurnosti, bez mogućnosti zaposlenja, dobivanja zdravstvenog osiguranja ili školovanja. Za Libanon, zemlju poznatu po svojoj gostoljubivosti, u kojoj sad ukupno živi oko šest milijuna stanovnika, uz nedostatnu međunarodnu pomoć i stalnu političku nestabilnost, toliki broj izbjeglica predstavlja iznimno preopterećenje.

Na granici sa Sirijom, gdje živi Nazem, kojemu smo kao i ostalim izbjeglicama u ovoj reportaži izmijenili identitet, u 65 jedinica nastanjeno je oko 450 ljudi. Duž cijele doline Beka pružaju se nepregledni grozdovi neurednih nastambi sklepanih od različitih materijala: platna, plastike, drva, okruženih cisternama i spremnicima vode. To je područje pod kontrolom Hezbolaha, puno je vojnih punktova, u njemu vladaju klanovi, a strancima se ne preporuča da ga posjećuju. Prema podacima UNHCR-a, uz sjeverni Akar i susjedni Balbek, tu je najveća koncentracija izbjeglica. Ujedno, to je i najsiromašniji dio Libanona, gdje preko 60 posto lokalnog stanovništva živi u siromaštvu.

Dva tjedna prije našeg dolaska, u siječnju ove godine, zapalio se šator u kojem je Nazem živio zajedno s ocem Faizom, majkom Halom, dvojicom braće i sedmogodišnjom sestrom s teškoćama u razvoju. U Libanonu su već sedmu godinu, odnosno otkako su pobjegli iz Idliba. Faiz je prije rata ovdje povremeno dolazio na rad. Ima 34 godine, ali izgleda barem deset starije. Šutljiv je, kao i većina muškaraca, koji se u izbjeglištvu snalaze lošije od žena, kako će nam kasnije ispričati naša prevoditeljica Racha El Daoi iz organizacije Norwegian Refugee Council (NRC). Izbjeglice ovdje, kao i drugdje diljem Libanona, za život zarađuju povremenim poslovima u građevini, na poljima duhana i krumpira te vožnjom kombija koji prometuju između gradova.

Posljednjih dana siječnja, kad je pao snijeg, zabilježeno je smrzavanje petnaest izbjeglica iz Sirije koje su ilegalno pokušale prijeći libanonsku granicu

- Kad je gradilište otvoreno, radim tri dana tjedno i zarađujem 20 dolara dnevno - kaže Faiz koji je, kad je požar zahvatio njihovu nastambu, bio s drugim muškarcima na cesti, čekajući hoće li doći netko da im ponudi posao.

Zemlja na kojoj se nalazi njihova nastamba privatno je vlasništvo i unajmljuju je za 50 dolara mjesečno. Vodu i struju plaćaju posebno. Kad im je nastamba izgorjela, morao je podignuti novu. Ovaj put napravio ju je od betonskih blokova jer na tom području ima puno štakora. Jedno su dijete ugrizli za usta dok je spavalo. Za novi materijal se morao zadužiti. No to nije ništa novo za njegovu obitelj.

- Njihova ušteđevina, kao i načini na koji se snalaze, većinom su iscrpljeni. Općenito, 87 posto kućanstava je u dugovima, a u nekim područjima taj postotak seže i do 95 posto. Od toga 72 posto kućanstava kao glavni razlog dugovanja navodi posuđivanje novca za prehranu - kaže Mike Bruce iz NRC-a.

Prema podacima ACAPS-a, nezavisnog humanitarnog servisa sastavljenog od nekoliko međunarodnih organizacija, u 2016. godini 31.000 izbjeglica izbačeno je iz neformalnih šatorskih naselja zbog neplaćanja ili nesigurnih uvjeta za život. Libanonske vlada procjenjuje da preko 40 posto izbjeglica živi u takvom obliku smještaja. Međunarodne organizacije do požara nisu znale za ovaj ‘kamp’, tako da nisu primali nikakvu pomoć. Nazemova obitelj sada će mjesečno dobivati novčani iznos za hranu i plaćanje smještaja. No pošto su im u nastambi izgorjele osobne isprave, morat će napraviti zamjenske. Dokumenti im jedino i koriste za takve svrhe. Legalni status izbjeglica u Libanonu posebno je otežan početkom 2015. godine, kad je država ograničila neometani prolaz preko dva službena granična prijelaza na ovom području. Dotad su Sirijci ulazili neometano i besplatno te su dobivali vizu na godinu dana. Nakon isteka prve, samo bi ponovno prošli granicu i vratili se u Libanon. Zbog iskustva palestinskih naselja, koja također nikad nisu dobila legalni status, libanonske vlasti nisu željele oformiti službene kampove.

- Dugogodišnja skrb za sirijske i palestinske izbjeglice te siromašne Libanonce mora se nastaviti zajedno s povećanjem kvota za zbrinjavanje izbjeglica u zapadnim zemljama - kaže Bruce.

Tako su od 2015. godine uvedene dodatne restrikcije u obliku viznog režima kojim se omogućava boravak do šest mjeseci. Viza košta 200 dolara i njome se ograničava ulaz za određene kategorije kao što su studenti, poslovni ljudi itd. Ilegalni prijelazi stoga su sve učestaliji. Posljednjih dana siječnja, kad je to područje zahvatio snijeg, zabilježeno je smrzavanje petnaest izbjeglica koje su pokušale prijeći granicu.

- No trgovina robom i dalje se neometano odvija - uvjeravaju nas u terenskom uredu NRC-a u Beki.

Trgovina i kontakti između dvije zemlje oduvijek su bili učestali, uglavnom autoputom od 117 kilometara koji spaja Bejrut i Damask. Iako su granice otvorene i za promet kola, a libanonske vlasti, one državne i lokalne, još od prošlog ljeta zazivaju odlazak Sirijaca u domovinu, Faiz i Hala još uvijek se ne žele vratiti jer smatraju da to nije sigurno.

- Kamo da odemo, što da radimo? Ovdje nema nade, a Sirija je razorena - priča Hala, koja kaže da je mogla pobjeći i u Tursku.

- Ovdje je sigurnije nego na putu - dodaje Hala dok sjedi na madracu u novoj nastambi, s djetetom u ruci.

- Da budem iskrena, ne znam koja nam je opcija - rezignirana je.

Ravnodušnost se osjeća i u dvadesetak minuta autom udaljenom Saadnayelu, gdje se nalazi još jedno neformalno šatorsko naselje sa 92 nastambe u kojima živi 129 obitelji s ukupno 650 ljudi. U nastambi napravljenoj od plastike i platna znatiželjno nas dočekuju dvije djevojke. Skidamo cipele i ulazimo u prostoriju od nekih devet metara kvadratnih. Prazna je, a u sredini stoji malo grijalo. Osim te prostorije, postoji još i kuhinja te vanjski tuš. U tom malom prostoru žive dvije obitelji: 38-godišnja Fatmeh sa suprugom, šestero djece i unukom tu je već četiri godine, a nedavno joj se pridružila i 40-godišnja sestra Amina s osmero djece. Fatmeh sa suprugom spava u kuhinji, a ostatak obitelji je u ‘velikoj’ prostoriji. Prije rata živjele su na selu, u okolici Alepa, obrađivale svoju zemlju i držale životnije. Amina je u Libanon došla početkom siječnja. Prije četiri godine iz svog je doma s mužem i djecom otišla prema Idlibu, no kako kaže, ni tamo više nije sigurno. Muž joj je umro prije osam mjeseci, a živjeli su bez struje, djeca nisu išla u školu, prehranjivao ih je jedan sin koji je radio razvozeći kruh iz pekare.

- Ako ništa, ovdje ne moramo brinuti o pucnjavi i zračnim napadima - kaže Amina.

No što se obrazovanja tiče, ni u Libanonu situacija nije puno bolja. Samo Fatmehin sin ide u školu. Njene dvije kćeri, u dobi od 16 i 15 godina, rade u polju. Za pet sati rada dobiju četiri dolara. Suprug radi od jutra do navečer i zaradi oko 13 dolara. Fatmeh i Amina, obje sa završenom osnovnom školom, znaju da je obrazovanje važno. Sin koji ide u školu pohađa skraćeni neformalni obrazovni program i donekle ima sreće. Ne spada u 49 posto sirijske djece u Libanonu koja se, prema podacima ACAPS-a, ne školuju. Veliki broj libanonskih škola uopće ne prima izbjeglice, dok je u nekima njihovo obrazovanje organizirano u drugoj smjeni. Roditelji nerijetko nemaju ni novac za prijevoz do škola. Kao najveći problem pristupa obrazovanju međunarodne udruge ističu visoke troškove, dječji rad, ali i dječje brakove. Treću Fatmehinu kćer, 17-godišnju Aliu, zadesila je takva sudbina. Dječjeg osmijeha, s bebom u ruci i knedlom u grlu, Alia priča svoju priču. Majka ju je prvi put udala sa 13 godina za 17-godišnjeg rođaka. Nakon godine dana se vratila jer ju je suprugova obitelj, kako priča, ‘tretirala kao sluškinju’. Naredne godine ponovno su je udali, ovaj put za 27-godišnjeg mladića, rodila je dijete, ali muž ju je ostavio. Fatmeh i Amina naglašavaju da rani brakovi do prije rata nisu bili uobičajeni u njihovom društvu, no u tom trenutku to se činilo kao dobra ideja jer su željele zaštititi ‘čast’ djevojke te nisu imale dovoljno novca za prehraniti cijelu obitelj. Danas se kaju, no Aliu u kampu prati stigma rastavljene žene. Na upit što bi najviše željela kad se završi rat, odgovorila nam je: ‘Vratiti se suprugu.’

Na pitanje zašto, u suzama odgovara da se ne želi treći put udavati jer joj je dosta da se o njoj priča i da joj dobacuju. Unatoč potpori majke i njene prijateljice Marve, volonterke u nekoliko različitih organizacija, koje su prošle različite radionice o rodnom nasilju, Alia je neutješna. Osnažene u pogledu rodno uvjetovanog nasilja, ove žene jedino se nadaju povratku kući i životu u dostojanstvu koje im je oduzeto.

Povratku kući nadali su se i preci 31-godišnjeg Palestinca OtmanaAfifija koji je rođen i živi u Šatili, jednom od 12 kampova nastalih 1950-ih u Libanonu. Pripadnik treće generacije koja se nikad nije vratila u svoj dom, Otman je jedan od rijetkih koji ima fakultetsku naobrazbu inženjera, no ne radi u struci, već pomaže u udruzi za djecu izbjeglice.

Palestinci u Libanonu nemaju gotovo nikakva prava pa tako ni ona na zaposlenje u većini profesija. U Šatili su uglavnom Palestinci koji su živjeli u Siriji, ali i Sirijci koji su tu dolazili prije rata kako bi radili u građevini. Danas čine oko 50 do 60 posto stanovnika kampa. Svi oni žive, a pretpostavlja se da ih je oko 30.000, na 0,5 kilometara kvadratnih. Najveći stanovi, nagurani jedan na drugog, u ulicama širokim manje od pola metra, imaju 60 kvadrata, a u jednom živi oko tri do četiri obitelji. Stan plaćaju oko 250 do 300 dolara mjesečno.

- U Šatili možeš naći sve probleme - kaže Otman, nabrajajući nevolje s električnom energijom, čija se infrastruktura sastoji od žica iznad ulice, zbog čega mnogo ljudi umire od strujnog udara, nepitkom vodom, drogom i okršajima među različitim frakcijama poput Fataha, Hamasa…

Šatila, udaljena deset minuta vožnje od centra grada, prenapučeni je geto u blistavom Bejrutu, u kojem libanonska vlast nema i ne želi imati jurisdikciju. Njenim stanovnicima povratak u vlastite domove je teško zamisliv. Baš kao i Nazemovoj obitelji, zaboravljenoj na granici s rodnom im Sirijom u kojoj perspektive još nema.

portalnovosti.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU