large FIGHT FOR FREE TIME900x600

Danas, međutim, uz čestu normu stagnirajućih plaća i nesigurnog zapošljavanja, mnogi ljudi više ne robijaju s iluzijom da je prekovremeni rad ključ za dostojanstvo i sreću; osobito oni na početku svoga radnog vijeka. Kako bi to uopće bilo moguće, kad su pristojne mirovine stvar prošlosti? Kad granice između radnog i neradnog vremena zahtijevaju neprestano pregovaranje? Kad nam je uvijek na umu nedoumica bismo li trebali raditi još više

Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest, daje presjek trenutnog stanja na ljevici vezano uz ovu temu i prijedloge za daljnje korake ljevice, potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Zahtjev za kraćim radnim vremenom odnosi se na oslobođenje – i individualno i kolektivno.

Prošlog je mjeseca najveći njemački sindikat, IG Metall, pokrenuo kampanju dubokih povijesnih korijena. Taj sindikat – koji predstavlja 2,3 milijuna radnica i radnika u proizvodnji – koristi godišnje pregovore o plaćama kako bi zahtijevao kraćenje standardnog radnog tjedna s trideset i pet sati na dvadeset i šest, tvrdeći kako bi to radništvu omogućilo da, između ostaloga, skrbe o djeci i starijoj rodbini. Ovom inicijativom IG Metall se vratio ka jednom od najposvećenijih – i tradicionalno uspješnih – pitanja sindikalnog pokreta: pitanju slobodnog vremena radnica/ka.

Slobodno vrijeme, kao što tvrdi IG Metall, nužno je za osnovno dostojanstvo; da bismo brinuli o samima sebi i našim zajednicama trebamo vrijeme oslobođeno od stvaranja dobiti za poslodavce. Jednako važno, trebamo ga da bismo shvatile svoj ljudski potencijal. Naša sposobnost da samostalno razmišljamo, iskusimo romantičnu ljubav, njegujemo prijateljstva i slijedimo vlastite strasti i znatiželju zahtijeva vrijeme koje je naše, vrijeme koje ne pripada niti šefu niti tržištu. U svojoj srži, kampanja za kraće radno vrijeme odnosi se na oslobođenje, i pojedinačno i kolektivno. Iznenađujuće, ovo već dugo nije predmet bavljenja političkih platformi u SAD-u, čak niti na ljevici. Nije uvijek bilo tako. „Dužina radnih dana“, tvrde povjesničari rada, „kroz povijest je središnje pitanje kojim se bavio američki radnički pokret tijekom najdinamičnijih razdoblja organiziranja“.   Mučeni radikali na Haymarketu borili su se za osmosatni radni dan („osam sati za rad, osam sati za odmor, osam sati za što želimo“, glasio je slogan tih godina). Tijekom Velike depresije, usred značajnih radničkih borbi, na saveznoj je razini učinjen neuspio pokušaj da se radni tjedan smanji na trideset sati. Američko je radništvo u borbi za slobodno vrijeme desetljećima vidjelo zahtjev koji bi mogao ujediniti kvalificirane i manje kvalificirane, zaposlene i nezaposlene.   Danas mi trebamo preuzeti tu baštinu. Skraćivanje radnog vremena uz podizanje životnog standarda trebalo bi biti jedno od središnjih, vodećih pitanja na ljevici.

Razlozi iz kojih je slobodno vrijeme skliznulo na periferiju bezbrojni su i složeni. Povjesničar Benjamin Kline Hunnicutt bilježi kako su se u SAD-u fenomeni poslijeratne potrošačke kulture, protjerivanja radikala iz sindikata i okretanja radne snage prema prihvaćanju gospodarskog rasta kao motora prosperiteta, svi odvijali nauštrb isticanja politike vremena.

Uspon neoliberalizma također nije pomogao. Generacijama radnica/ka usađivano je vjerovanje da se osnovni izražaji ljudskosti mogu odgoditi ili kupiti novcem te da je čim naporniji i duži rad ulaznica za ispunjen život. Samo ustrajte u natjecateljskom žrvnju najamnog rada i moći ćete (pojedinačno) platiti vrhunsku skrb o djeci, pregovarati o vremenu odmora, ranije otići u mirovinu i uložiti novac u nekretninu da biste ostavili nešto svojim nasljednicima. Mnogi su sindikati prihvatili ovaj novi stav; nekoliko njih još se uvijek radije zalaže za povećanje broja radnih sati nego da od poslodavaca zahtijevaju veću naknadu za odrađene sate.   Danas, međutim, uz čestu normu stagnirajućih plaća i nesigurnog zapošljavanja, mnogi ljudi više ne robijaju s iluzijom da je prekovremeni rad ključ za dostojanstvo i sreću; osobito oni na početku svoga radnog vijeka. Kako bi to uopće bilo moguće, kad su pristojne mirovine stvar prošlosti? Kad granice između radnog i neradnog vremena zahtijevaju neprestano pregovaranje? Kad nam je uvijek na umu nedoumica bismo li trebali raditi još više – da li odraditi još jednu vožnju Lyftom, pokriti dodatnu smjenu u bolnici, preuzeti ocjenjivanje pedesetak ispita iz Osnova psihologije preko vikenda?   U tom kontekstu, mnogi džepovi ljevice bruje raspravama o vremenu i temporalnosti; „kasni kapitalizam”, „post-radne” budućnosti i „akceleracionizam” postali su poznati izrazi. Ovi su diskursi vrijedni. No, budući da stvarni ciljevi tih rasprava često ostaju u sferi apstrakta ili daleko, daleko u budućnosti, takva retorika sama po sebi ne osigurava odgovarajuće alate za izgradnju pokreta. Štoviše, budući da te ideje imaju tendenciju cirkuliranja u akademskoj zajednici i drugim malim krugovima, one često zaobilaze većinu radnih ljudi, koliko god atraktivne bile. Drugim riječima, te stare bitange, teoriju i praksu, treba zauzdati i udružiti poput tek prohodalih blizanaca koji trče u suprotnim smjerovima.   U neposrednom vremenskom roku predmeti naše borbe trebaju biti teme poput kraćih radnih tjedana; plaćanja prekovremenog rada, koji je u naglom porastu; niže dobi za umirovljenje; proširenog socijalnog osiguranja; obiteljskog dopusta; plaćenog odmora; plaćenog bolovanja, dječjih doplataka i slobodnih dana. Sve ove stavke jasno su usmjerene ka smanjenju profitno motiviranog radnog vremena i unaprjeđenje radničkoga samoodređenja i njegovih materijalnih uvjeta. To su opipljivi, ostvarivi ciljevi, na čijim je temeljima moguće dalje graditi. Uz to, imaju sposobnost okupljanja varijeteta radništva i ne-radništva. Mi možemo postići punu zaposlenost, na primjer, srezivanjem radnih sati i njihovom podjelom između većeg broja radnica/ka. Možemo ujediniti kućne zdravstvene radnice/ke i umirovljenice/ke širenjem socijalne sigurnosti.   Iz teorijskog aspekta, značajna se retorička bitka treba biti nad poimanjima rada kao izvora značenja. A to podrazumijeva dublje promišljanje slobodnog vremena i toga kako bismo proveli živote u društvu koje zahtijeva provođenje mnogo manjeg broja sati na poslu.

U globalnom kapitalizmu, slobodno vrijeme često je kažnjivo; mnoštvo ljudi već raspolaže s obilnim količinama, od stanovnika izbjegličkih kampova do nezaposlenih osoba. A krize opijata i metamfetamina jasno nam pokazuju da, bez odgovarajućih resursa i društvenih mreža, slobodno vrijeme može imati suprotan učinak od onoga oslobađajućeg. Ali novac, sam za sebe, nije odgovor. Dovoljno je pogledati video „Good Life“ Kim Dotcoma ili „dnevnik novca“ nekoga s plaćom od 1 250 000 dolara u Los Angelesu, kako bi se nazrela malodušna ispraznost vremenskoga prostranstva upražnjavanoga potrošnjom robe. U međuvremenu, kapitalizam prožima ono malo slobodnog vremena koje imamo na poprilično lukav način, istim nagonima za proizvodnjom i mjerenjem koje vezujemo uz radno mjesto.

  Izvjesno je da ostaje neophodno artikulirati pozitivnu viziju toga kako slobodno vrijeme može izgledati i kojim bi sredstvima ono moglo raspolagati. Pokreti će stići do mrtve točke bez uvjerljive vizije bolje budućnosti; izgradnja te vizije mjesto je zbližavanja teorije i prakse.   Po tom pitanju može nas inspirirati inozemstvo.   Nije slučajnost što se IG Metall osjeća ohrabrenim inzistirati na kraćem radnom vremenu – upravo je taj sindikat osigurao tridesetpetsatni radni tjedan.   No, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je ova bitka specifično europska. Američki radnički pokret uvijek se nanovo vraća u borbu za kraći radni tjedan i veću radničku slobodu. On je prepoznao snagu zahtjeva koji ne samo da zamišlja svijet u kojemu ljudi imaju više kontrole nad životima, već gradi spone solidarnosti; ujedinjavanjem interesa radništva i nezaposlenih, visoko kvalificiranih i manje stručnih, domicilnih i onih rođenih u inozemstvu.   Trenutak je još jednom zreo da se pokrenemo i preuzmemo što više našega smrtnog vremena možemo.

S engleskog prevela Martina Nekić Slobodni filozofski, 31.12.2017.

Izvor naslovne fotografije: Chicago Crime Scenes @ Flickr

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU