6socijalizam u usa

Od neočekivano dobrog izbornog rezultata britanskih laburista sa programom „više države a manje neregulisanog tržišta“, naročito među mlađim biračima, za zapadne analitičare još veće iznenađenje predstavljaju „neamerički stavovi“ mladih Amerikanaca, među kojima više od 40% preferira socijalizam. Nije jasno zašto su analitičari zatečeni, kada su i sami hladno konstatovali da po prvi put u poslednjih sto godina mladi žive lošije od svojih roditelja, sa perspektivom da će biti još gore. 

„Sve što su komunisti rekli o socijalizmu bila je laž, ali sve što su rekli o kapitalizmu je istina“, cinično su zaključili Rusi devedesetih nakon što je divlji kapitalizam, od milja nazvan tranzicija, preko noći pretvorio nekadašnje trudbenike i drugove u gospodu, ali praznih džepova. Sličan zaključak izveli su i građani u većini nekadašnjih socijalističkih država u istočnoj Evropi, ali se niko nije pretjerano brinuo zbog toga. Zapad je samozadovoljno sebi čestitao, jer na kraju je potvrđeno ono što su govorili od početka: „Komunizam nema perspektivu“. Kapitalizam je trijumfovao, a socijalizam neslavno propao. Ili je barem tako izgledalo.

Kada je, međutim, globalni finansijski slom do temelja uzdrmao Zapad, ideologija nesputanog tržišta i globalizacije, pogotovu kada je riječ o finansijama, koja je tretirana kao „sveto slovo“, sa mantrom o neupitnoj prednosti privatizacije svega i svačega i uklanjaju regulatornih okvira nesmetanom kretanju novca – izgubila je na privlačnosti. Marksov „Kapital“, koji je bio otpisan kao istorijski relikt, ponovo je postao hit i među ozbiljnim ekonomistima, a bogohuljenje u vidu prijedloga o nacionalizaciji određenih industrija kao i strožijoj regulativi za finansijske institucije čuje se sve češće.

Svakog dana u svakom pogledu sve više – nazadujemo

Pokazni primjer za masovnu deregulaciju i privatizaciju, Velika Britanija, možda je najbolji ilustrator promjene raspoloženja. Na poslednjim izborima Laburistička stranka zabilježila je neočekivano dobar rezultat, uprkos prethodnim upozorenjima političkih i ekonomskih eksperata da će radikalno drukčiji, „komunistički izborni program“, sa zahtjevima za nacionalizaciju željeznica, besplatnim visokim obrazovanjem i masovnim ulaganjem u javne radove i infrastrukturu, rezultirati neviđenim porazom i izbrisati laburiste sa političke mape barem za narednih desetak godina. Kada su se prebrojali glasovi, pokazalo se da britanski birači, posebno oni siromašniji i mlađi, koji su na svojim leđima podnijeli najveći teret najnovije „Velike recesije“ i sa perspektivom da će ubuduće živjeti sve lošije, nisu gadljivi na prijedloge o više socijalne države.

I dok u slučaju Velike Britanije politika laburista bazirana na „više države a manje neregulisanog tržišta“ i nije toliko revolucionarna promjena, jer u suštini se svodi na povratak na stanje prije osamdesetih i dolaska na vlast Margaret Tačer, u slučaju SAD, po čijim političkim standardima Angela Merkel i njeni hrišćanski demokrati bi spadali u ekstremnu ljevicu, jedva nešto malo umjereniji od Lenjinovih boljševika – rastuća popularnost socijalnih ideja među mladima je radikalan preokret i utoliko zanimljiviji.

Decenijama je i sama riječ „socijalizam“ u SAD smatrana prljavom a termin „komunizam“ najtežom uvredom i konačnom političkom diskvalifikacijom, jer za Amerikance nije bilo bitne razlike između socijaldemokratije, socijalizma i komunizma. Utoliko je veće iznenađenje bio relativni uspjeh jedinog američkog kongresmena koji se godinama deklarisao kao socijalista, Bernija Sandersa. Istine radi, po evropskim mjerilima Sandersov ekonomsko politički program spadao bi negdje bliže centru nego ljevici, ali u politici je sve ionako relativno.

Američki politički i medijski establišment našao se zatečen kada je Sandersova kandidatura za predsjednika SAD dovela do prave euforije među mladima, koji su Sandersove „utopijske“ ideje o besplatnom školovanju i zdravstvenom osiguranju, otpisu postojećih studentskih kredita i oporezivanju banaka prihvatili sa izuzetnim entuzijazmom. Sanders je na kraju, ipak, izgubio utrku za nominaciju unutar Demokratske stranke od Hilari Klinton, mada se naknadno pokazalo da to nikada nije ni bilo fer nadmetanje.

Za američke političke analitičare najveća misterija bilo je pitanje kako to da je velikom broju mladih uopšte moglo pasti na pamet da podrži tako „neameričke ideje“, koje su direktna negacija neoliberalnog kapitalizma kome je SAD rodno mjesto. Kako je pokazalo istraživanje koje je u 2016. provela agencija YouGov, među Amarikancima mlađim od 30 godina, njih 43% ima pozitivno mišljenje o socijalizmu, dok samo 32% preferira kapitalizam. Među starijom populacijom situacija je obrnuta, pa 62% starijih od 45 godina preferira kapitalizam, dok pozitivno mišljenje o socijalizmu ima svega 27% njih.

Neočekivana popularnost socijalizma među mladim Amerikancima u suštini i nije veliko iznenađenje. Prije svega, za njih je socijalizam sinonim za evropski model zdravstvenog osiguranja i besplatnog ili jeftinog školovanja, prvenstveno na univerzitetima. S druge strane, ideja pravednije raspodjele bogatstva kroz veće poreze i obilniju socijalnu pomoć rezultat je onoga što mladi vide oko sebe. Uprkos optimističnim ekonomskim makro pokazateljima, život nije ružičast ni za mlade i obrazovane Amerikance.

Uz univerzitetsku diplomu, većina dobija u nasljeđe i četrdesetak hiljada dolara duga za studentski kredit kojim su platili školarinu, a ponuda radnih mjesta uglavnom se svodi na ne tako dobro plaćene poslove. Uostalom, više od sto hiljada doktora nauka u SAD preživljava radeći kao barmeni i konobari. U isto vrijeme troškovi života rastu, prvenstveno kada se radi o stanovanju, pa je u porastu i broj mladih koji se nakon fakulteta vraćaju da žive sa roditeljima čak iako imaju posao.

Zaglušujuća tišina na istoku Evrope

Brojni ekonomski stručnjaci hladno konstatuju da su mladi, po svemu sudeći, prva generacija u zadnjih stotinak godina koja će imati niži životni standard od svojih roditelja, a podjednako je neizvjesna i dugoročna održivost penzionih fondova, kako privatnih tako i državnih. Ukratko, moderni neoliberalni kapitalizam nudi mladima obećanje dugoročnog pada životnog standarda, male šanse da dođu do vlastitog krova nad glavom, ali velike šanse da bankrotiraju ukoliko ih zadesi ozbiljna bolest. Ako sve to nekako preguraju, na kraju, kada dođe vrijeme za penziju, može im se desiti da je kasa prazna, pa se sve svodi na „radi dok ne umreš, da bi mogao vraćati dugove“. U takvoj situaciji, mladim Amerikancima socijalizam ne izgleda loša alternativa.

Slična situacija je i u Velikoj Britaniji. Svojevremeno, privatizacija željeznica je prezentirana građanima kao spasonosno rješenje, jer privatnici su uvijek efikasniji od države, što znači da će cijene biti manje a usluga bolja. Tridesetak godina kasnije situacija je obrnuta, jer Britanci imaju najskuplji željeznički prevoz u Evropi, a kao posljedica minimalnih ulaganja nedostatak kapaciteta je hroničan. Slična priča je i sa nekim drugim privatizovanim industrijama, a najveći paradoks je da su brojne privatizovane britanske kompanije, pogotovu u sektoru energije, postale vlasništvo njemačkih i francuskih državnih firmi.

Nakon masovne privatizacije državnih stanova, kratkoročno je stvorena masa novih kućevlasnika, ali ubrzo je sve manji broj kućevlasnika kontrolisao sve veći broj stanova. Stoga su kirije, kao i cijene stanova postale astronomske, čineći ih nedostupnim za one najsiromašnije i mlade sa početničkim platama.

I dok se na bogatom Zapadu ponovo analiziraju prednosti i mane socijalizma i kapitalizma, zaglušujuća tišina dolazi iz nekadašnjih socijalističkih država na istoku Evrope. Političke i ekonomske elite mudro ćute, jer znaju da je na djelu prvobitna akumulacija kapitala, pa „ko jami, jamio je“. U zamjenu, oni ne preispituju osnovne postulate neoliberalnog kapitalizma koji se servira običnim smrtnicima, uz objašnjenje: „Ovo je kapitalizam, to ste i tražili, šta sad hoćete“?

Ipak, sada bi većina rađe vidjela više socijalne države i manje nejednakosti, pa kako god da se to zvalo – socijalizam, „skandinavski kapitalizam“ ili nekako drugačije.

Dražen Simić

Redakcija BIF

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU