slobodan praljak haag

Nakon što je čuo osuđujuću presudu, Slobodan Praljak popio je otrov. Dugo građena i pomno održavana nacionalistička mitologija mučenika, žrtve i heroja, dobila je završni pečat. Svi će sada pričati o Praljku, svi će pamtiti Praljkov performans. Tko će pričati o njegovim žrtvama, tko uopće pamti žrtve? I što sa svima nama koji nemamo privilegiju popiti otrov?

Šestorica bivših čelnika Herceg-Bosne nepravomoćno su u svibnju 2013. godine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog ubojstva, silovanja, deportacije, zatvaranja, uništavanja imovine širokih razmjera i drugih zločina. Svi su se dobrovoljno predali i prevezeni su u pritvor ICTY-ja 2004. godine.

Bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je 2013. godine osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Danas je, nakon što je čuo osuđujuću presudu, Slobodan Praljak popio otrov i nekoliko sati kasnije preminuo. U tih nekoliko sati u (medijskom) zrakoprostoru marljivo se i ubrzano počela (nastavila) graditi dobra stara mitologija velikog heroja i žrtve u jednom.

Praljak bi vrlo brzo bio na slobodi, jer je već odslužio dvije trećine kazne, pišu. Ovo je njegov udarac Haaškom sudu, kažu. "Njegov čin u kojem si je oduzeo život najviše govori o moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata", kaže premijer Plenković. Da se radi o junačkom potezu za poštovanje, slaže se i Vojislav Šešelj (bratstvo i jedinstvo u praksi).

Sa svih strana izražava se sućut Praljkovoj obitelji. Postavljaju se pitanja – kakav je otrov Praljak popio? Je li ga boljelo? Tko ga je unio u sudnicu? Je li hitna pomoć reagirala prekasno?

Istina je da me odgovori na ta pitanja ne zanimaju. Kada razmišljam o ratu i devedesetima, nije me briga za Slobodana Praljka koji ispija otrov. Kada razmišljam o vlastitom iskustvu izbjeglištva i rata, u misli mi dolazi djevojčica iz Afganistana koja je prije tjedan dana poginula na željezničkoj pruzi u blizini graničnog prijelaza Šid-Tovarnik, neposredno nakon što je, kako navode svjedoci, nju i njenu obitelj hrvatska policija protjerala iz zemlje.

U prvih šest mjeseci ove godine, 92 posto djece i tinejdžera koji su bili u doticaju s osobljem Doktora bez granica, kod prijavljivanja nasilja spomenuli su policiju ili granične vlasti - Bugarsku, Mađarsku i Hrvatsku - kao počinitelje. Medicinski timovi MSF-a (pogledati izvještaj Igre nasilja, objavljen početkom listopada) koji rade u mobilnim klinikama u Beogradu dokumentirali su samo u tom periodu 24 incidenta namjernog nasilja na hrvatskoj granici.

Sve je to dio nastojanja kojima se u potpunosti zanemaruje pravo izbjeglica i migranata da pristupaju mehanizmima međunarodne zaštite na granici. Duž naših granica, u međuvremenu se lagano gomilaju leševi.

Razmišljam i o svemu onome - ubojstvima, silovanjima, deportacijama, uništavanju imovine - za što su šestorica bivših čelnika Herceg-Bosne optuženi, i u konačnici osuđeni. Gdje je prostor za te priče, tko će ih i kada ispričati? Praljkov čin najviše govori o moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata – kaže, ponovimo, Plenković.

Praljkov čin najviše govori o tome u koliko smo dubokoj kaljuži kao društvo, kaljuži u kojoj zločinci kreiraju svoje herojske narative u kojima posljednja riječ pripada njima i njihovoj "žrtvi", dok se fokus u potpunosti odmiče od njihovih zločina i ljudi čije su živote uništili.

U kaljuži u kojoj nas zapravo ne zanima istina i pravda, već se nakon svake presude Haaškog suda spremno zazivaju duhovi rata, kako bi svi mi i dalje ratovali. I čitavo vrijeme u Hrvatskoj pričamo o boli i ratu i šikaniranju i nepravdi, ali ne vidimo ljude koji danas ginu svugdje oko nas – ljude u čijim zemljama mi ratujemo (samo jedan primjer  - Zračna luka Rijeka pružala je podršku transportu američkog oružja u Siriju) i onda im, kada neki od njih pobjegnu i usude se potražiti bolji život - nudimo da umru na našim granicama. Dodatno, umiranju i protjerivanju nudimo i blagoslov uz moljenje krunice.

Jako nas, jako ljuti što oni (ti "drugi", te "Izbjeglice", "migranti") nastavljaju dalje, guraju svoja tijela kroz šume u kojima na njih šalju pse, prelaze preko mora koje povraća njihovu rodbinu i prijatelje, skaču preko ograda, ranjavaju se o žilet žicu, bosih nogu gaze dalje i dalje. Neumorni su, ne odustaju, sve ih je više. Oni, za razliku od Slobodana Praljka, nemaju privilegiju popiti otrov. Iako, za razliku od njega, jesu i žrtve i heroji.

Ivana Perić - H-ALTER

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU