Spaljivanje Feral Tribunea pod mojim nogama očito se nastavlja, Feral možemo slobodno kazati više svijetli i gori mrtav nego je ikada gorio živ.

12076885 859409357499852 874642400 n 635x300

Piše: Ivo Anić

Netom prije mjesec dana potpresjedniku Vlade i ministru regionalnih razvoja i fondova Europske unije Branku Grčiću postavio sam jednostavno pitanje na koje nisam dobio odgovor. Ministar mi nije znao objasniti činjenicu da je njegova stranka u aktualnom obnašanju svih državnih funkcija i da trenutno vlada te da je poprilično zbunjujuće kako oporbena stranka, u ovom slučaju HDZ priprema svoj dolazak na vlast zadirući u samo kadroviranje i strukturu medija koji iznenada okreću diskurs i klimu javnosti koja pogoduje predizbornom programu stranke koja paradoksalno nije na vlasti.

Kako je to moguće i kako sam Premijer dopušta da stvari idu poprilično zabrinjavajućim tokom kako po slobodu medija tako i po demokraciju samu po sebi koja klizi u totalitarno, mračnije i brže nego za vrijeme devedesetih. Obećanje Tomislava Karamarka da će se obračunati sa neprijateljima, u ovom slučaju novinarima kada osvoje vlast tako se zbiva praktički prije nego se došlo na vlast postavljajući nam ozbiljno pitanje nisu li demokratski izbori u Hrvatskoj zapravo apsurd i znaju li se pobjednici već unaprijed kada se njihova priprema odvija na svim relevantnim poljima, a započela je bivšim novinarima i suradnicima “Feral Tribunea” što nije niti malo slučajno.

Otkazi Borisu Paveliću u Novom Listu, otkazi Borisu Dežuloviću u Slobodnoj Dalmaciji te današnje ne objavljivanje teksta Damira Pilića u istoj tiskovini grubi je atak na novinare koji jednako smetaju oporbi kao i aktualnoj vlasti, dakle s pravom možemo kazati da ih potonja prešutno podržava što bi bila čak i strašnija istina od one prve, da se unaprijed zna tko dolazi na vlast. Naime, da vladajući podupiru atak na Feralovce (uslijediti će vjerojatno i otkaz Vladimiru Matijaniću) bio bi to neoborivi dokaz da su i parlamentarno i u naravi potpuno postali identični onima kojima sloboda medija naročito smeta i koje se s pravom boje dakle – HDZ-u.

Kada su u pariškom predgrađu upitali velikog Milana Kunderu što misli o činjenici da je zabranjena osoba u svojoj zemlji Milan im je odgovorio da sebe ne smatra dijelom takve zemlje i da njegova riječ ne dolazi do onih kojima je potrebna. Riječ disidenta, pobunjenika kako vam drago dolazi očito do onih kojima nije potrebna, onih koje takva riječ smeta, stvara im nelagodu ili ih prokazuje, njih i njihov licemjeran politički angažman. Riječ je ono na što je veliki pisac i intelektualac stavio naglasak, riječ koja ga je dovela u egzil, riječ koje se bojala tadašnja vlast, riječ koja je kao malj udarala, riječ koja je bila svjetlo okupirane Čehoslovačke.

No riječ sama po sebi nije imala učinak promjena ali je bila mač, okidač budućih zbivanja. Ako razmišljate o riječi kao takvoj vrlo lako možete komparirati stranu kojoj ta, nazovimo je riječ, zapravo smeta. Ta strana duboko prezire riječ ili intelekt sam po sebi jer ga jednostavno ne posjeduje, barem ne u onolikoj količini koliko bi dovoljno bilo za obnašanje tako važnih funkcija, vođenje jedne zemlje na primjer, taj prezir prema intelektu kao takvom i svim konotacijama koje proizlaze iz njega, prezir prema suprotnom stavu ili drugačijem razmišljanju odlika je vlasti ili režima dvadesetog stoljeća kojima je povijest dala niti malo laskav predznak – totalitarni.

Totalitarni, fašistički režim u svim njegovim današnjim oblicima, bili oni social demokratski ili demokršćanski, u svojoj srži krije prezir, prezir prema intelektu, prezir prema riječi jer logikom stvari svjetlo koje širi um i riječ obasjava onaj mrak u kojem se taj i takav režim kupa, u posvemašnjem zaglupljivanju masa i veličanju svoje grandiozne narcisoidnosti.

Grandioznost besmisla nastupa kada nas političke elite uvjere da su nam neophodne, da nam one kreiraju životni standard i klasu no istina je posve drugačija. Sistem sam po sebi, u našem slučaju divlji i kapitalistički diktira nam i režira stvarnost, roblje smo isto kao i oni, uhljebi i političari samo što oni žive lagodnije na državnim jaslama koje u pravilu kadroviraju isključivo poslušnike nikako intelektualce ili podobne za bilo kakvu promjenu sustava. Roblje smo isto samo što mi kudikamo gore prolazimo od licemjernih uhljeba i političara.

Koncentrične krugove mržnje vlasti spram riječi, spram intelekta možemo gledati iz dvije dimenzije, ona prva je zatiranje istog iz čiste egzistencijalne potrebe da se na toj i takvoj beneficiranoj vlasti i održi sistem, no ona druga, kudikamo opasnija, opasnija po intelekt i intelektualce, pisanu riječ i pisce kao i novinare, je akutna i shizofrena mržnja spram onog tko je bolji, onog tko je veći, onog tko je širi što samu tu vlast izvrgava ruglu i osudi.

Rečenicu kada bi takvi bili na vlasti gdje bi nam bio kraj čuli ste u tramvaju, u autobusu, među prijateljima no nikada iz usta onih koji aktualnu vlast i obnašaju.

Ta maligna panika koja ovom drugom sferom izvrgava ruglu egoističnu sliku o sebi kao mudrom i nebesima danom vodstvu na koncu se samom svojom logikom stvari pretvori u neumitnu hajku koja etiketira, koja sublimira o intelektu kao opasnoj pojavi po društvo paradoksalno okrenuvši stvari u izvrnutu stvarnost.

Upravo suprotan učinak na jedan narod ima baš ta glasna i huškačka manjina koja u konačnici, a povijest je pokazala odvede svoj nebeski narod u bijedu iz koje se teško i nemoguće izvući, odvede svoj narod u istu onu bijedu na koju je riječ, na koju je intelekt upozoravao prije događanja hajke.

Hajke su ako gledamo proteklih dvadeset godina jedina konstanta, no hajka može biti i ignorantska koju sustav permanentno upražnjava gurajući svoje ljude u medije i na taj način marginalizirajući one koji joj stvaraju štetu svojim pisanjem, reakcija javnosti izostaje pa s pravom možemo kazati da danas živimo u totalitarnom društvu koje gazi slobodu govora kao što je to radio komunizam, ovaj potonji javno i glasno, ovaj današnji podmuklo i u tišini. Hajka koja se dogodila prije točno dvadeset godina u mojoj zemlji, u mom gradu, točnije na Pjaci mog Splita do te mjere simbolično ocrtava svu tragediju mog naroda i mog do temelja devastiranog grada u svoj svojoj neumitnosti, u svoj svojoj konstanti jer ljudi se nisu promijenili kao ni vlast, od tog događaja promijenio sam se jedino ja, kolporter “Feral Tribunea” kojem su svežanj novina istrgli iz ruke neki bijesni i zapjenjeni ljudi sa okačenim bedževima vladajuće stranke. U tom broju, broju kojeg čuvam još uvijek kao kolumnisti pisali su Mirko Kovač, Vlado Gotovac, Petar Luković, Miljenko Smoje, Boris Dežulović, Predrag Lucić, i dvojac s onoga svijeta, Momčilo Popadić sa svojom besmrtnom poezijom koja je esencija emocije na ovim prostorima i Siniša Glavašević sa svojim Pričama iz Vukovara.

Gore navedene ljude pred mojim nogama simbolično ali i jezivo stvarno spaljivali sui gazili oni koji im tada, kao uostalom i sada nisu bili dostojni držati tintu nad praznim papirom. Ti isti, nekolicina njih završit će kasnije kao ugledni vijećnici, nosioci zvijezda i ordena, vlasnici vila s bazenima na raskrčenom Marjanskom platou i logikom stvari osobe iz kartoteka PN USKOKA koji čeka odgovarajuću političku situaciju za mjere (ne) poduzimanja.

Njihovi predmeti duboko su u ladicama rečenih institucija, kao i predmeti ubojica, notornih kriminalaca i predatora pretvorbe.

Moje pitanje podpredsjedniku Vlade i ministru regionalnih razvoja i fondova Europske unije Branku Grčiću tako je ostalo bez odgovora jer mi nije znao objasniti kako se danas, dvadeset godina nakon tih burnih događaja ponovo spaljuju vještice ovaj put micanjem novinara iz javnog života osuđujući ih na internetske portale i egzil u bošnjačkim ili srpskim novinama.

Odgovor koji nisam dobio može biti samo jedan i on je krajnje poražavajući po narod i zemlju koju i jedni i drugi već dvadeset godina doslovno zajebavaju svojim igrama prijestolja i svojim predizbornim cikličkim mijenama, a on je da su rezultati izbora namješteni i da se unaprijed zna njihov ishod, jedino tom konstatacijom možemo racionalno objasniti čistku koja se odvija za mandata aktualne vlasti koju ista prešutno odobrava i u njoj tako sudjeluje sa klupe za rezerve za koju se intenzivno sprema svojim nepoduzimanjem.

Kada su u pariškom predgrađu upitali velikog Milana Kunderu što misli o činjenici da je zabranjena osoba u svojoj zemlji Milan im je odgovorio da sebe ne smatra djelom takve zemlje i da njegova riječ ne dolazi do onih kojima je potrebna. Riječ disidenta, pobunjenika kako vam drago dolazi do onih kojima nije potrebna, onih koje takva riječ smeta, stvara im nelagodu ili ih prokazuje, njih i njihov licemjeran poilitički angažman.

Damir Pilić danas je kao i Boris Pavelić, kao i Viktor Ivančić ili Boris Dežulović hrvatski Milan Kundera, dakle disident koji će iz medijskog egzila sebe (ne) smatrati dijelom svoje zemlje i čija riječ nažalost neće više dolaziti do onih kojima je potrebna.

Spaljivanje Feral Tribunea pod mojim nogama očito se nastavlja, Feral možemo slobodno kazati više svijetli i gori mrtav nego je ikada gorio živ.

Izvor: tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU