1bibliotheek pristina

Biblioteka u Prištini

U Uroševcu se ne puca... "Jel' to stvarno progovara oružje?" Čini mi se da sanjam. Ne bojim se toliko pucnja. Bojim se situacije koja će uslijediti. Suljo snima razbijene prozore pekara, radnji, samousluge...

Piše: Ibrahim Halilović

Dva puta sam u životu bio na Kosovu. Ni jednom svojom voljom.

IBRAHIM HALILOVIĆ NOVINAR SARAJEVSKE TELEVIZIJE. U VRIJEME NEMIRA NA KOSOVU BORAVIO JE U POKRAJINI IZVJESNO VRIJEME – OD TOGA, KAO ŠTO VIDITE, I "PRELOM" IMA KORISTI...

Dva puta sam u životu bio na Kosovu. Ni jednom svojom voljom. Prije dvadeset i tri godine u Prištini sam služio vojsku.

Krajem marta ove godine – sedmicu dana proveo sam na Kosovu po volji moga urednika izvještavajući za TV dnevnik Televizija Sarajevo.

Mnoge slike iz vojske izblijedjele su.

Sjećam se, međutim, da su nam starješine zabranjivale odlazak u "te i te" birtije u Prištini – da li zbog straha od vojničkih droca i veneričnih bolesti ili zbog albanske špijunaže koja je u tim lokalima imala svoja legla.

Nedjeljom, o izlascima u grad tamanili smo kolače po slastičarnama, zadovoljavali se jagodinskim pivom ili slikama iz ljubavnih filmova koje su prikazivali u kinu "Vlaznimi". U tom kinu punili smo svoja vojnička odijela buhama, grickali sjemenke i sanjali o civilstvu kao u junaka na platnu...

Znam da su nama "fazanima" stariji vojnici, uvijek odnekud znajući kad će vježba, govorili da se na logorovanje ide tu i tu. Znam da su nam kao remcima "stare koske" govorile kako nije dobro što je vježba u blizini šiptarskih sela, jer tamo nećeš dobiti ni vode, a kamo li rakije i duhana...

Veselje bi nastajalo kada bi se kroz vojsku prenosio glas da će se vježbati u blizini srpskih sela... vježbe, kao i svake vojničke vježbe prolazile su u jurišima, kopanjima rovova, čišćenja oružja, igri zuje. Bez obzira gdje smo vježbali..

Prošlo je skoro četvrt vijeka, ali se sjećam: Konferencija komunista vojnika i starješina u Domu JNA u Prištini. Na dnevnom redu – posljedice proslave pravoslavne nove godine u Hotelu "Božur" o kojoj je i ATA (Albanska telefonska agencija) jedva dočekala da izvijesti kako su na toj proslavi "pored srpskih nacionalista" "učestvovali i vojna lica – od vojnika do generala". Sjećam se suza mog komandira Gojka Stanišića koji, plačući objašnjava kako se na toj proslavi slučajno našao, ne znajući, svrativši s djevojkom na piće...Sjećam se...

Sjećam se Titovog govora u Prištini. Bio sam u vojničkom kordonu. Sjećam se parola i uzvika iz mase: Renoftešoku Tito. Sjećam se prvog susreta sa Prizrenom, prekrasnog proljetnog dana, Titove posjete tom divnom starinskom gradu, pjesme djevojaka srednjoškolki, pjesme koju nisam razumio jer je pjevana Titu na šiptarskom. Bili su to trenuci ushićenja.

Danas sam na Kosovu u jednom drugom vremenu, u vrtlogu ostraščenih nacionalizama, iredente, separatista, podjela, sukoba i mržnje, demonstracija, štrajkova, krvi. I opet – Titove slike..

U Mrkonjiću sam ostavio prijeteće zatišje, nastalo poslije posljednjeg u nizu "sudanija" mojim novinarskim tekstovima i meni. Posljednji, koji je potpisao i kolega Mehmed Buhić i kojemu se također sudi, govorio je o profesorima Srednjoškolskog centra koji su se uhvatili u neumaško kolo i stambene kredite potrošili u luksuz.

Jak profesorski lobi, po principu zamjene teza, komio se na novinare: zaprijetili su izvođenjem srednjoškolske djece na ulice, na gradski trg, na miting, postavili Komitetu ultimativni zahtjev da odmah raščisti sa dvojicom novinara. Jednovremeno, 103 profesora i đaka Centra istupila su iz Partije odlučivši da im miruje partijski staž sve dok novinari ne budu sređeni..

Nesumnjivo, i to je moj urednik imao na umu šaljući me na kosovski ispit...

I – evo me na Kosovu.

Kola ekipe Televizije Sarajevo, koja je tu varena i pečena već 21 dan, dočekuju me na Aerodromu Skoplje..

Nude predah u jednoj "etnički" čistoj birtiji nadomak Prištine. U toj birtiji isključivo piju Srbi i Crnogorci. 23 su sata, a birtija puna mladih ljudi.

Veselih. Nema mjesta.

Nedjelja. Nemamo obaveza javljanja za Dnevnik jer ga ne emituje Sarajevski studio.

Odlazimo u selo Janjevo, dvadesetak kilometara od Prištine. Ovdje žive potomci srednjovjekovnih Dubrovčana – Hrvati – u zajednici sa Srbima, Albancima, Romima. Zbliženi su zajedničkim poslom na izradi vašarskih điđa od plastike i trgovine tom robom širom zemlje. Slove kao najbogatiji ljudi Kosova.

Marjan Dučkić, direktor Zanatske zadruge "Livac" pripovijeda u mikrofon kako ljudi složno žive, brinu se kako robu proizvesti i prodati. Niko ih ne pita ko su i odakle su. Važno je da je roba dobra, a jeftina. Veli da je njegove pretke, Dubrovčane, ovamo pozvao srpski car Dušan – da mu vade rudu i kuju novac. I danas -  našavši interesa za život na ovom prostoru – potomci starih Dubrovčana kuju novac. – Na nov način, - veli Marjan – umjesto od zlata – liju ga od plastike. I dobro žive u slozi.

Kasnije, na prištinskoj pijaci, trgovac iz Janjeva, Branko Antić kaže: "Ja se sa svojim mušterijama sporazumijevam srpsko – hrvatski, romski, turski, albanski. Kad ima mušterija, lako se sporazumijevam. Kad ih nemam nikako se ne sporazumijevam".

Snimatelju Sulji Mulaomeroviću smeta mašar djece u kadru, a ja branim da ih razgone. Kosovo – to su djeca, velim. Toncu Nebojši smeta "upad" crkvenog zvona dok snimamo izjavu Marijana Dučkiča. Ne dam da se izjava ponovi. Neka se čuje zvono. Kosovo je i to kada se čuje zvono i kad se u kadru vidi grozd djece.

Ispred jednog kioska u Prištini ugledah jednog Šiptara sa ćulahom na glavi kako se zanio čitanjem „Politike“. Starina izaziva pozornost prištinskog jutarnjeg korza – čude se svi, i oni sa ćulasima na glavi, i oni gologlavi i oni sa šeširom na glavi. Evo prilike za reportažu. Trčim po snimatelja, izgubim čovjeka sa ćulahom i "Politikom". Poslije ga sretnemo na ulici, sa "Politikom" presavijenom u džepu. Ali čovjek sa ćulahom i "Politikom" odbija razgovor...

Uopšte, na Kosovu mnogi odbijaju razgovor za novine, pogotovo za radio i televiziju.

Sjedimo pred kafanom "Teatar" u Prištini. Pijemo jutarnju kafu u društvu sa glumcima Albanske drame – Fejzulahom Sabrijem i Afrimom Kasparolijem. Razgovor je prvi jutarnji, prijateljski – ali – malo, malo – pa sugovornici postave pitanje na koje ne znaju odgovor: "Šta nam se ovo dogodi, šta nam ovo bi?" Pričaju mi o djetinjstvu, o druženju sa srpskom, turskom i ciganskom djecom, zajedničkom djetinjstvu bez predrasuda i prijekih pogleda... Afrim se oženio sa Snežanom. Umrla je. On se sada brine o dvoje djece... Priča o predstavi "Buri, buri" (Muškarčine, muškarčine) koja puni dvorane Pozorišta u Prištini, ali i domove kulture širom Pokrajine. Sabri priča o Sarajevu, o svom pjevačkom estradnom životu širom Jugoslavije. Afrim veli da kada Mateja Svet vozi skije negdje u austrijskim Alpama ili Italiji, on navija za nju – isto kao što navija i za "Zvezdu" kada gostuje u inostranstvu. Jer "Zvezda" je tada jugoslovenski tim... Ali, o tim i drugim stvarima – oni neće da mi govore u mikrofon. Sabri čak daje i besu i moli: "Nemoj Ibro od mene to tažiti, živ mi ti!“

Afrim priča o gostovanju u jednom od kosovskih mjesta. Užasnut je činjenicom da je pozorišnu predstavu igrao pod policijskom packom. Iza zavjese se gotovo sudario sa milicionerom koji je držao automat... Tragedija – veli.

Sutradan su glumci zaboravili na besu i – dugo mi u mikrofon pričali o svom i pozorišnom životu.

Ali, ništa mi nije htio pričati predsjednik Okružnog suda u Titovoj Mitrovici Kaplan Boruti, ni na temu Vlasija ni ostalih uhapšenih. Jednostavno, čovjek nema ovlaštenja za priču... Kada sam kolegama ispričao da sam bio kod Borutija – krstili su se jer nikog od novinara on ne prima. Komunicira sa javnošću isključivo putem saopštenja...

Strah se valja Kosovom.

Ne smije ni radnik DB da me sa ekipom pusti prema Starom Trgu. Traži propusnicu – za koju zna da je niko ne izdaje. Hoću li ostati bez izvještaja da su rudari sišli u okna i da su tog dana, poslije mjesec dana štrajka – iskopali prve tone rude?

Ne smije, ne kaže to – ali jasno mi je, ne smije, neće, ne može, nema šta da mi kaže ni Erhan Čorogli, sekretar Komiteta u Titovoj Mitrovici. (Predsjednik je smjenjen, dan-ranije). Ipak mi daje izjavu. Ali ostaje u strahu – šta ću objaviti. Da mu izjava ne bi naškodila. Preko Erhana dobijam dozvolu načelinka DB Mehmetija da možemo u Stari Trg. Onaj momak iz DB ne pita više za propusnicu. Brinuo se, veli, gdje smo se to zadržali jer mu je davno javljeno da nas pusti. (Zadržali smo se u Metalurgiji cinka. Radnici nisu štrajkovali, žive složno Srbi, Albanci i drugi. Čak su povećali i proizvodnju. Ni u Metalurgiji cinka niko od rukovodilaca nije smio ni o uspješnoj proizvodnji govoriti. Osim jednog poslovođe kojeg smo na brzinu u bacili u kadar..)

Direktor rudnika Stari trg, također ne može ništa da mi kaže. Na pragu sam njegove upravne zgrade, u prisustvu milicionera razgovaram sa direktorom telefonom. Direktor koji je imenovan tek dan dva ranije – ne može ništa učiniti ni za mene ni za Televiziju Sarajevo. "Čekajte Tanjug, njima ću jedino dati izjavu pa – prepišite..." I spušta slušalicu...

Direktor u Robnoj kući "Grmija" u Prištini Eren Kurtoli kojeg sam upoznao pred "Tetrom" vodi nas na kafu, gosti. Ali, odbija priču o drugarstvu sa Dobrivojom Furunovićem sa kojim je odrastao i s kojim i danas radi u "Grmiji". Čovjek se boji da mu neka njegova riječ ne bude krivo protumačena.

Na Kosovu se riječ sto puta mjeri prije nego što se izgovori, prije nego što padne i odjekne u sugovorniku. Jer, nikad se ne zna kakav će taj odjek ostati, niti koliko će riječi ostati u sugovorniku. Koliko će u njemu čekati na priliku da bude sugovorniku predočena kao pohvala ili optužba...

Stranim novinarima ne daju u Skupštinu Kosova čiji delegati usvajaju amandmane na Ustav SR Srbije. Milicija ispred Skupštine. Novinari – Albanci na TV Priština ne izvještavaju tih dana o Kosovskim zbivanjima. Koriste Tanjug...

Snimak demonstracija koji je napravio Suljo – nemontiran uzima i Evrovizija..Žena koju su demonstranti podigli na svoje ruke drži u rukama Titovu sliku...

U Uroševcu se ne puca...

"Jel' to stvarno progovara oružje?"

Čini mi se da sanjam.

Ne bojim se toliko pucnja. Bojim se situacije koja će uslijediti. Suljo snima razbijene prozore pekara, radnji, samousluge...

Srećemo ekipu TV Beograd: kolega Čukić priča o lakšoj ozljedi svog snimatelja – ali snimatelj niti hramlje niti mi slikamo ozljedu... Sutradan demonstranti razbijaju kameru ekipe prištinkse televizije...

Prelom broj: 5 - april 1989. godine, Banjaluka

Autor: impulsportal.net

kosovski memento

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU