rzr ljubija

Poslije raspada SFRJ, poslije neuspjelog pokušaja disolucije BiH, ali uspješno izvršene etnoteritorijalne podjele unutar BiH, te genocida i potpunog etničkog istrebljenja nesrpskog stanovništva u jednom dijelu BiH, rudnici RŽR Ljubija potpuno zamiru sa radom. Od 1992. godine prestaje proizvodnja željezne rudače u sva tri rudišta RŽR Ljubija, a proizvodnja u centralnim rudištima Ljubija i istočnim rudištima Tomašica nije pokrenuta ni poslije 26 godina.

Autor: impulsportal.net

U periodu od 1996. do 1999. godine, društveno preduzeće RŽR Ljubija prolazi kroz process pravne transformacije, od društvenog samoupravnog preduzeća čiji je vlasnik bila društvena zajednica, u akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu entiteta Republika Srpska. Nakon ove transformacije vlasnici RŽR Ljubije a. d. postaju Akcijski fond RS sa 64,9998 % vlasništva, Penzioni rezervni fond RS (PREF) sa 9,9999 %, Fond za restituciju RS sa 4,9999 % vlasništva, te razni privatni investicioni fondovi i fizička lica iz BiH i inostranstva. Kako su tri navedena javna fonda u vlasništvu entiteta RS i njima upravlja Vlada RS, to je oko 80 % akcija i prava upravljanja nad RŽR Ljubija u vlasništvu i pod kontrolom entiteta i Vlade RS, a oko 20 % u vlasništvu privatnih subjekata [1], kao što je prikazano u grafikonu 1 Banjalučke berze [2].

U 2004. godini Vlada RS, nakon pregovora sa međunarodnom korporacijom LNM Holdings N. V. (sada ArcelorMittal Holdings AG Switzerland) odlučuje pokrenuti proizvodnju željezne rudače u rudištu Omarska u saradnji sa ovim stranim investitorom, ali ne puštajući ArcelorMittal Holdings AG u vlasničku strukturu RŽR Ljubija a. d. Umjesto toga, Vlada RS odlučuje da preduzeće RŽR Ljubija a. d., u većinskom vlasništvu entiteta RS, zajedno sa stranim investitorom ArcelorMittal Holdings AG osnuje u potpunosti novi poslovni subjekt pod nazivom Novi rudnici Ljubija Prijedor d. o. o., koji ubrzo nakon toga mijenja naziv u ArcelorMittal Prijedor d. o. o. sa udjelom ulaganja i pravima odlučivanja u paritetu 51 % u korist stranog investitora ArcelorMittal Holdings AG, a 49 % u korist preduzeća RŽR Ljubije a. d. (kako je prikazano u grafikonu 2 Banjalučke berze) [3].

Prema postignutom dogovoru sa Vladom RS, strani investitor ArcelorMittal Holdings AG je kroz novoosnovano preduzeće ArcelorMittal Prijedor d. o. o. dobio sve rudarske dozvole i prava eksploatacije željezne rude u rudištu Omarska, te je u vlasništvo i pravo korištenja novog preduzeća prepisano zemljište, hale, postrojenja i infrastruktura samog rudišta Omarska. Novi vlasnik i eksploatator je tako u nekadašnjem rudniku, a zatim koncentracionom logoru i mjestu likvidacija prijedorskih Muslimana i Hrvata, ponovno pokrenuo proizvodnju željezne rudače. Proizvodnja željezne rude u Omarskoj je bila od samog početka 2004. godine izuzetno intezivna sa godišnjom stopom proizvodnje od oko 2,1 miliona tona željezne rude ili oko 1,5 miliona tona koncentrata godišnje. Godine 2008. novi vlasnik je otvorio i novu rudarsku jamu Buvac, a 2011. godine zatvorena je eksploatacija iz starog rudnog tijela Jezero sa kojom je rudište Omarska 1985. godine i počelo proizvodnju. U rudniku se zapošljava oko 850 radnika, uglavnom Srba. Cijela proizvodnja željezne rudače iz Omarske otprema se u željezare koje isti taj vlasnik ArcerolMittala ima u Zenici, Poljskoj, Češkoj, Alžiru i Rumunjskoj.

 

[1] RS akcijski fond (JSC) je javna ustanova čiji je osnivač Republika Srpska kao politička zajednica. RS akcijskim fondom upravlja Investiciono-razvojna banka RS a direktor banke je i direktor Akcijskog fonda. Osnivač i isključivi vlasnik Investiciono-razvojne banke je Vlada RS, gdje Vlada, kao kolektivno tijelo igra ulogu skupštine te banke. Isti tip vlasništva i strukture uprabljanja je i u slučaju Fonda za restituciju. Izvor: http://www.irbrs.org/azuro3/a3/index.php?id=88; Penzijski rezervni fond RS (PREF) je javna institucija čiji je osnivač i 100 % vlasnik Fond za penziono i invalidsko osiguranje RS (Fond PIO). Upravno tijelo PREF-a je skupština, a funkciju skupštine vrši Upravni odbor Fonda PIO. Fond PIO je osnovao „Upravno tijelo Fonda penzione rezerve JSC“ uz čiju pomoć Fond PIO upravlja i kontroliše PREF. Izvor: http://www.pref.rs.ba/page/fund-about

[2] Za grafikon, pogledati izvor: Banjalučka berza https://www.blberza.com and RS Central Securities Register http://www.crhovrs.org

[3] Za grafikon, pogledati izvor: Banjalučka berza https://www.blberza.com and RS Central Securities Register http://www.crhovrs.org

Zanimljivo je da je novoosnovano preduzeće ArcelorMittal Prijedor d. o. o. 2004. godine dobilo samo administrativnu dozvolu za eksploataciju željezne rude, koju je izdalo Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva RS, ali da ni tada a ni ikada do danas, Vlada RS sa tim novim eksploatatorom nije potpisala koncesioni ugovor kojim bi se detaljnije regulisali uslovi eksploatacije i finansijske obaveze investitora, iako je to bila zakonska obaveza Vlade RS. Nakon što je usvojen Zakon o koncesiji u RS 2002. godine, a 2004. godine osnovana Komisija za koncesije RS, Vlada RS je postala i još uvijek je zakonski obavezna da pretvori sva rudarska prava koja su dana u formi administrativnih dozvola u upravnom postupku pri Ministarstvu, u koncesioni model prava, zaključujući ugovore o koncesiji sa svim koji eksploatišu rudna bogatstva u RS. Administrativni model dozvole je vrlo labav, netransparentan, nedorečen i stvara dosta praznina i nejasnoća u pogledu obima rudarskih prava, trajanja prava, uslova eksploatacije i rudarenja, cijene rudače na izlazu iz rudnika, a naročito u pogledu rudne takse i drugih fiskalnih i finansijskih obaveza investitora. U tom smislu koncesioni model je daleko pouzdaniji i transparentniji, jer je u proces uključeno i nezavisno tijelo, komisija za koncesije, stručnjaci, stručna i opšta javnost i lokalne zajednice. Međutim, u slučaju ArcelorMittal Prijedor d. o. o. i eksploatacionih prava u rudniku Omarska, to se nikada nije dogodilo, iako je prošlo 14 godina od kada su stvoreni svi zakonski, proceduralni i organizacijski uslovi za to. Vlada RS je od 2004. godine zaključila na desetine koncesionih ugovora za eksploataciju minerala na teritoriji RS, a zašto to nije uradila u slučaju Omarske, još nije jasno. Razlozi sigurno ne leže u pravnom okviru niti u tehničkim uslovima, već isključivo u političkoj volji i privatnim interesima vladajućeg režima i njegovih čelnih ljudi u Banjoj Luci i u Prijedoru. Prava ArcelorMittala Prijedor d. o. o. na ekploataciju rude u rudištu Omarska ni do dan danas nisu postala dio koncesijskog modela u RS, a u službenom registru danih koncesija u Komisiji za koncesije RS ni dan danas nema takvog registriranog ugovora [1].

Na ovaj način vlada RS-a i čelni ljudi režima su u suštini stvorili i brižno čuvaju vrlo proizvoljnu i netransparentnu pravnu situaciju tj. takve pravne i poslovne odnose s inozemnim ulagačem koji pogoduju korupciji, trgovini uticajem i tajnim dogovorima, u kojem sve postaje jednokratno trgovanje javnim resursima i interesima samo s ciljem ostvarivanja privatnih interesa čelnih ljudi režima. Takva situacija pogoduje koruptivnoj igri političke zaštite i reketiranja između političara na vlasti, različitih političkih frakcija i koalicijskih partnera unutar vladajuće koalicije u RS, stranog investitora i lokalnih biznismena.

Ključni politički zaštitnik, ali i reketaš stranog investitora ArcerolMittala i RŽR Ljubije, proteklih deset i više godina bio je i još uvijek je nekadašnji gradonačelnik Prijedora i Dodikov koalicijski partner, Marko Pavić i njegova stranka DNS. Marko Pavić je kao vrlo važan Dodikov koalicijski partner uzeo RŽR Ljubija i poslovne odnose u rudniku Omarska kao svoj politički plijen u 2006. godini, kada se Dodik penjao na vlast. Od tada, Pavić snažno podupire sve Dodikove vlade i ideološke pozicije, istovremeno štiteći stranog investitora ArcerolMittal od zakonski obavezujućeg zaključivanja ugovora o koncesiji, a time ga štiteći i od većih i čvršće utvrđenih parafiskalnih i fiskalnih obaveza prema budžetu RS. Pavić je štitio svoje interese i poslove stranog investitora u Omarskoj, uz podršku Dodika i SNSD-a, ali i uz pomoć svojih visoko pozicioniranih ljudi u Komisiji za koncesije RS, Vladi RS i RŽR Ljubija. Zauzvrat, strani investitor daje Marku Paviću i njegovim ljudima u DNS-u unosne menadžerske pozicije u preduzeću ArcelorMittal Prijedor d. o. o., kao što je to slučaj sa Pavićevim čovjekom Mladenom Jelačom, koji je generalni direktor ArcelorMittala Prijedor d. o. o. skoro od osnivanja ovog preduzeća. Također, strani investitor dozvoljava da Jelača kao direktor ArcelorMittala Prijedor d. o. o. dodjeljuje privatnim firmama koje su povezane sa Pavićem i njegovom familijom vrlo unosne subkontraktorske i ‘outsourcing’ poslove u rudniku Omarska. Tako se u rudniku Omarska proizvodnja i transport rude često odvija pomoću iznajmljenih kamiona i rudarskih strojeva, a nabavka rezervnih dijelova ide preko privatnih firmi povezanih sa Pavićem i DNS-om. Također, ArcelorMittal Prijedor d. o. o. je finansijski podržavao svaku izbornu kampanju Marka Pavića i DNS-a, uglavnom putem donacija u obliku izgradnje i popravke puteva, uređenja trotoara i gradskog zelenila i izgradnje druge javne infrastrukture u izbornoj godini.

Koliki uticaj Pavić ima na stranog investitora svjedoči i afera oko pokušaja izgradnje memorijalnog centra u Omarskoj u kojem bi se komemorirale žrtve ratnog zločina, mučenja i ubijanja civila u logoru Omarska. Strani investitor ArcelorMittal Holdings AG je nakon što je saznao i uvjerio se da su hale i postrojenja u rudniku Omarska bile pretvorene i korištene kao koncentracioni logor za nesrbe, 14. januara 2005. godine na sastanku u Rotterdamu dao saglasnost da će Bijela kuća, koja je korištena kao objekt za najsurovija mučenja i likvidacije, ostati netaknuta i nepromijenjena. Tokom tog sastanka kojem su prisustvovali i predstavnici logoraša i nevladinih udruženja iz Prijedora, izvršni direktor za Evropu, Roeland Baan, dao je obećanje da će ulazak u bivši logor Omarska biti dozvoljen. Iste te 2005. godine, 1. decembra, tokom konferencije za štampu u Banjoj Luci ArcerolMittal je najavio i da će u rudniku Omarska biti izgrađen memorijalni centar, finansiran sredstvima te kompanije, na 34 dunuma zemlje iza i oko Bijele kuće. Tada je prikazan i izgled budućeg memorijalnog centra. Ovo su tri obećanja firme od kojih je samo jedno ispunjeno, ali i to nepotpuno. Nakon ovih obećenja ArcerolMittala, a naročito nakon konferencije za štampu, Marko Pavić je u medijima osudio ovo obećanje i stav ArcerolMittala i direktno napao stranog investitora, negirajući da je rudnik Omarska bio logor i da su tamo ljudi bili mučeni i ubijani. Pavić je tada i priprijetio investitoru da će mu uskratiti svoju političku podršku i izdjejstvovati poništenje administrativne dozvole za rudarenje koja je data provizorno i na neodređeno vrijeme. ArcerolMittal ustupa pred osionošću onih koji su učestvovali u etničkom čišćenju Prijedora, a sada negiraju i prikirvaju svoje ratne zločine. ArcerolMittal pod pritiskom Pavića i lokalnih predstavnika kompanije odustaje od sopstvenog obećanja izgradnje bilo kakvog memorijala u rudniku. Obećanje o slobodnom pristupu rudniku Omarska još je 2005. naknadno promijenjeno e-mailom koji je stigao iz uprave ArcerolMittala, u kojem je rečeno da će ulaz biti dozvoljen samo tokom dva dana godišnjih komemoracija, 24. maja i 6. augusta, dok će posjete drugim danima biti dopuštene uz blagovremeno podnesen zahtjev i na kraće vrijeme. I ovo posljednje obećanje redovno se krši, dok je ArcerolMittal, s druge strane, blagonaklono ustupio lokalitet bivšeg logora 2008. godine za snimanje filma srpske produkcije „Sveti Georgije ubiva aždahu”. Primjera radi, 24. maja 2010. godine, kao i 11. aprila 2011. godine studenti Univerziteta Regensburg i München i predstavnici udruženja logoraša su dobili pristup samo do Bijele kuće, oko koje su tada pasle ovce, ali ne i drugim prostorijama logora. Na Dan logoraša BiH, 9. maja 2011. godine, pristup je prvo odbijen, a nakon najava da u posjetu dolaze logoraši iz svih krajeva BiH, dva člana Predsjedništva, nekoliko ambasadora kao i nakon medijskih pritisaka, direkcija je odobrila pristup, ali samo do prostora Bijele kuće. Stratište Bijela kuća nije srušeno, ali je njena unutrašnjost u kojoj su se dotad jasno vidjeli tragovi krvi, prekrečena još 2006. godine i na taj način su prikriveni dokazi o počinjenim ratnim zločinima. Stolica koja je 1992. korištena za mučenje logoraša je uklonjena. Grupa mladih istraživača, aktivista i umjetnika iz Beograda i Prijedora, predvođenih Milicom Tomić, bavili su se 2010. godine kroz rad Radne grupe “Četiri lica Omarske”, upravo aktuelnom revizijom zločina, počinjenih u BiH devedesetih, kroz prizmu situacije rudničkog kompleksa Omarska: sukobi i debate između preživjelih iz logora Omarska, porodica ubijenih i nestalih, sa jedne strane i trenutnog vlasnika rudnika u Omarskoj, ArcelorMittal Steel kompanije, sa druge strane, koja odlaže postavljanje memorijala ili memorijalne ploče na prostoru rudnika i struktura vlasti u opštini Prijedor koje odbijaju da se kao sjećanje na stradale u logoru u Omarskoj izgradi memorijalni centar. Ovim su htjeli i uspjeli preispitati recentnu savremenu kulturnu i umjetničku produkciju u Srbiji koja saučestvuje u strategijama brisanja, revizije i negacije genocida, etničkog čišćenja i terora tokom devedestih u BiH, kroz konstrukciju nove nacionalne istorije i identiteta Srbije[2].

Još jedan tragično licemjeran događaj vezao je sudbine logoraša i međunarodnu kompaniju ArcerolMittal. Naime, vlasnik ArcerolMittal-a i najbogatiji Britanac Lakshmi Niwas Mittal u dogovoru sa vlastima Londona odlučio je da sa 16 miliona funti finansira izgradnju najveće skulpture u Velikoj Britaniji „Orbit Tower“ u čast održavanja Ljetnih olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Tom prilikom je objavio da će u Orbit Tower biti ugrađeno željezo iz svih željezara ArcerolMittala u svijetu, pa tako i iz logora Omarska. Predstavnici logoraša iz Prijedora koji su živjeli u Evropi reagovali su i napisali jedno pismo u kojem upozoravaju da će Orbit Tower u tom smislu biti sagrađen i željezom iz nekadašnjeg logora a sada ArcerolMittalovog rudnika Omarska, u kojem lokalne vlasti i lokalni predstavnici te kompanije uporno i prikrivački negiraju zločine logora i ne dozvoljavaju da se u logoru izgradi ili podigne bilo kakav memorijal. To je nakratko uzbrukalo duhove u Londonu, ali vlasnik ni nakon toga nije učinio ništa da se u Omarskoj postavi bilo kakvo obilježje. Drugim rječima, u Londonu ArcerolMittal može podići 115 metara visoku skulpturu salivenu od 1000 tona Mittalove željezne rude čiji su autori ugledni umjetnici Sir Anish Kapoor i Cecil Balmond iz projektnog i inžinjerskog biroa „Group Arup”, ali u nekadašnjem srpskom logoru za nesrbe, Omarskoj, koji je sada jedan od Mittalovih rudnika iz kojih je kopana ruda za Orbit Tower ne može da se stavi obilježje, ni metar puta metar, koje bi komemoriralo ubijene, mučene i istrebljivane građane Prijedora. Te 2012. godine logoraši Prijedora i njihova udruženja, ali i građani svih naroda i narodnosti iz Prijedora, Bosanske krajine, BiH i bivše Jugoslavije, okupljeni u inicijativi “Jer me se tiče”, kampanjom obilježavanja Dana bijelih traka, kreću u borbu za priznavanje žrtava ratnih zločina počinjenih u Prijedoru od strane vlasti RS, tražeći između ostalog da se žrtve komemoriraju izgradnjom memorijalnih obilježja na mjestima najvećih logora Omarska, Keraterm, Trnopolje, te izgradnjom spomenika civilnim žrtvama, posebno za 102 djece, ubijenih prilikom etničkog čišćenja Prijedora, 1992-1995. Od te 2012. godine Marko Pavić i njegovi sljedbenici iz DNS-a ne prestaju sa beskompromisnim negiranjem ratnih zločina u Prijedoru. Na sve moguće načine izbjegavaju, ignorišu, verbalno i medijski napadaju, izvrću ruglu i vrijeđaju naše komemoracije žrtvama i javna okupljanja, pa čak i silom zabranjuju komemoracije i javna okupljanja u centru grada i na mjestima gdje su nekada bili koncentracioni logori. Ukidaju finansijska sredstva udruženjima koja su na bilo koji način podržala komemoriranje žrtava i inicijativu izgradnje spomenika. Odbijaju naše molbe i pozive za otvorenim dijalogom, javno iznose neistine i omalovažavaju, segregiraju i ponovo dehumaniziraju povratničku populaciju, Bošnjake i Hrvate i njihove organizacije, te građanske aktiviste koji podržavaju i koji se bore za prava povratnika, žrtava i njihovih porodica. Odbacuju sve formalne zahtjeve za izgradnju spomenika u centru grada i na mjestima logora, promovišući najveći stepen mržnje i netrpeljivosti koji je rezultirao i napadima na udruženja građana i aktiviste koji se bore za njihova prava.

Međutim, prošle 2017. godine, tada već bivši gradonačelnik Marko Pavić i DNS su napravili nekoliko gestova koji su na prvi pogled izgledali kao promjena odnosa srpskih političara prema žrtvama u Prijedoru, Danu bijelih traka i prema komemoriranju 102 ubijena djeteta. Prvo, lokalna skupština grada Prijedora je odala počast ubijenoj djeci Prijedora prekidajući sjednicu 31. maja, a zatim je u lokalnim dnevnim novinama “Kozarskom vjesniku” objavljena dan prije smrtovnica sa imenima 102 prijedorska djeteta ubijena u ratnim zločinima. Veliki korak ako se uzme u obzir sudski utvrđena činjenica da je taj medij 1990-ih širio najmonstruozniju ratnohuškačku, mrzilačku, islamofobičnu i dehumanizirajuću propagandu koja je odlučujuće uticala na raspoloženje lokalnog srpskog stanovništva i učinila ih neosjetljivim, pa čak i agresivnim, prema njihovim komšijama Muslimanima i Hrvatima. No, događaji i reakcije političara iz DNS-a ali i drugih partija u Prijedoru, prije svega SNSD-ovih odbornika od tada pa do danas, ukazuju da je ovo “labavljenje” stava prema Danu bijelih traka bilo privremeno, samo za potrebe tog političkog trenutka, te da je imalo sasvim drugu političku pozadinu. Naime, od 2016. a posebno u toku 2017. godine Pavić i DNS su bili pod velikim pritiskom od strane svog koalicionog partnera SNSD-a i samog Dodika da pristanu na to da se preduzeće RŽR Ljubija proda ruskim tajkunima koji su se pojavili u RS pod plaštom neke fiktivne rusko-izraelske firme Israeli Investement Group Int. Pavić i njegov DNS koji skoro 15 godina zarad vlastitog koruptivnog i kriminalnog bogaćenja drže pod kontrolom poslovanje RŽR Ljubija, trguju uticajem i imaju privatne i porodične interese u rudniku Omarska i željezničkom transportu rude od Prijedora ka Zenici, najednom su se našli pred zahtjevom da se tek tako odreknu svoje finansijske sise i političkog plijena i da ga jednostavno predaju Rusima, zarad “viših interesa”. Pavić je pružio ozbiljan otpor ovim Dodikovim zahtjevima, od medijskih izjava i napada, preko odluka lokalne skupštine grada do otpora poslanika DNS-a da u Narodnoj skupštini RS glasaju za odluku o prodaji ovog sada strateškog preduzeća i prirodnih resursa koji bi uz preduzeće otišli Rusima. E, ona smrtovnica za 102 prijedorska djeteta nesrpske nacionalnosti, ubijena u zločinima (među njima je i jedno srpsko dijete iz porodice koja je sva pobijena jer je pomagala i skrivala svoje komšije Muslimane), koja je objavljena u Kozarskom vjesniku tog maja 2017. godine, kao i ona obustavljena sjednica lokalne skupštine grada, kao i blagonaklon ton novog prijedorskog gradonačelnika Đakovića bili su upravo u funkciji tog otpora prema Dodiku i zaštiti svojih kriminalnih interesa u Ljubiji, a desila su se na vrhuncu Dodikovih pritisaka za prodaju Ljubije Rusima. Ovi gestovi su trebali pokazati Dodiku da njegov koalicioni partner može napraviti i ideološki zaokret koji na lokalu ima izgled dijaloga sa žrtvama i aktivistima, pa možda i budućeg podizanja memorijala za nesrpske civilne žrtve u Prijedoru, a na državnom nivou to bi moglo izgledati i kao okretanje ka integrativnijoj politici i saradnji sa Sarajevom i probosanskim strankama. S druge strane to bi podiglo kapacitete DNS-a da sarađuje sa probosanskim strankama iz Federacije na bilo kojem nivou vlasti. Već događaji 2018. godine pokazuju da je prošla godina bila samo šarena laža. Tome svjedoče izjave gradonačelnika Đakovića, a naročito njegovi monstruozni prijedlozi u razgovoru sa predstavnikom porodica ubijene djece u kojem on pristaje na izgradnju spomenika djeci u centru grada, ali pod nečuveno licemjernim uslovima, poput tog da se ne ispisuju imena i prezimena djece, niti godina rođenja ili ubistva, niti mjesta gdje su poginuli, ili da spomenik ne bude samo za 102 prijedorska djeteta ubijena u ratnim zločinima od 1992. do 1995. godine, već za svu djecu pobijenu na području Prijedora u 20. vijeku (spomenik djeci Kozare, njih 2300 koje su ubile ustaše u Drugom svjetskom ratu postoji od 1983. godine sa imenima i prezimenima djece i drugim detaljima). Tome svjedoče i posljednji pozivi odbornika SNSD-a u lokalnoj skupštini u Prijedoru da se organizatori Dana bijelih traka sankcionišu, a obilježavanje zabrani, uz salve negiranja zločina, ali i potez političara iz DNS-a, koji zabranjuju odbornicima bošnjačke nacionalnosti u Prijedoru da na istoj toj sjednici upute repliku i odgovore na napade SNSD-a, grubo ih diskriminirajući i uskraćujući im pravo političkog djelovanja.

Bolje je rusko govno nego američka pita

Pavić i RŽR Ljubija nisu se slučajno i spontano našli na udaru Dodika. Posrijedi je strateško opredjeljenje rukovodstva RS i SNSD-a i njegovih koalicionih partnera da se okrenu Rusiji i Putinovom režimu i da osloncem na njih izdjejstvuju državotvornost RS, a možda i njenu nezavisnost, tj. u najmanju ruku status RS kao države, članice tvorevine koja bi se zvala realna unija BiH, kako velikosrpski nacionalisti u RS i Srbiji od samog završetka rata i genocida doživljavaju dejtonsku BiH. Dodik i cjelokupan režim pa i društvo u RS još od 2007. godine polako klize u sve veći zagrljaj Rusa i njihovu vrlo hazardersku politiku na Balkanu. Prve veze su se ostvarile preko ruskih oligarha, a ključnu ulogu u ruskim privrednim interesima i povezivanju režima u RS sa Putinovim režimom ima ruski oligarh Rašid Serdarov. Može se reći da se u razdoblju od 2007. do 2010. dogodio prvi val ruske ekonomske kolonizacije u BiH (uglavnom u RS) i Srbiji koja je usmjerena na izvore nafte i plina u te dvije zemlje, ali od 2014. godine događa se drugi val ruske kolonizacije, čiji je cilj kupovina rudarskih resursa i u RS i u BiH, pretežno industrije željezne rude, ugljena, boksita, aluminijske industrije, te termoelektrana i malih hidroelektrana, ali i instalacija nekih dijelova namjenske vojne proizvodnje. Kulturno-politički, medijski i ono što se zove idološki ‘softpower’ Rusije u RS i Srbiji strahovito brzo raste još od 2012. godine. Od ruske agresije na Krim i Ukrajinu, rusko bezbjednosno prisustvo te veze između Dodikovog i Putinovog režima i ruskih paramilitarnih organizacija se učvršćuju i proširuju na međupolicijsku saradnju, saradnju sa ruskom namjenskom vojnom industrijom i kupovinom policijske i vojne opreme i oružja.

Tokom 2007. i 2008. godine Dodik je Rusiji prodao naftnu industriju RS (rafinerije nafte u Bosanskom Brodu i Modriči i distribucijsku kompaniju sa desetinama benzinskih pumpi i nekretninama), a jedan od ključnih posrednika u tom poslu bili su Boris Tadić i Ivica Dačić, te bivši trgovac oružjem i šef predstavništva RS u Moskvi, Duško Perović. Gotovo istovremeno sa prodajom naftne industrije u RS, rukovodstvo Srbije prodaje ruskoj kompaniji Gazprom Neftu 51 % dionica naftne industrije Srbije (NIS) za 400 miliona eura u 2008. godini. Glavni lobista, posrednik i politički zaštitnik ove ruske investicije je Ivica Dačić i njegova Socijalistička partija Srbije (SPS). Dačić je postao predsjednik SPS 2006. godine, a 2008. godine uz veliku i neobjašnjivu pomoć i podršku tadašnjeg predsjednika Srbije i čelnika Demokratske stranke Borisa Tadića, Ivica Dačić uspijeva vratiti SPS u politički život, iako je partija bila pred izumiranjem. Tadić pod uticajem svog oca, akademika Ljubomira Tadića, jednog od kreatora Memoranduma SANU, ali i pod uticajem vojnobezbjednosnih struktura i kruga velikosrpskih nacionalista, pokreće i inscenira "povijesno pomirenje" između Demokratske stranke pokojnog premijera Đinđića i Miloševićevog SPS-a [3], čime rehabilituje Miloševićevu velikosrpsku politiku, negira zločine tog režima počinjene širom bivše Jugoslavije, revidira noviju istoriju i otvara vrata starim snagama da u novim međunarodnim okolnostima nastave sa starim velikodržavničkim i kleronacionalističkim idejama. Pod njihovim uticajima Boris Tadić promovira vanjskopolitičku strategiju Srbije koja se oslanja na četiri noge: EU, SAD, Rusiju i Kinu, gdje se proces EU integracija shvata kao nešto za što bi njihov prethodnik Nikola Pašić rekao: “Može biti al’ ne mora da znači”. Nakon “istorijskog pomirenja” i rehabilitacije ratnohuškačke i velikosprske partije i njene crno-crvene koalicije, politička moć Ivice Dačića jača. U Vladi Srbije od 2008. do 2012. godine bio je prvi zamjenik premijera i ministar policije, zatim premijer Srbije od 2012. do 2014. godine, a od 2014. godine je ministar vanjskih poslova u Vladi Srbije [4]. U periodu od 2008. do 2012. Dačić, kao zamjenik premijera i glavni proruski saveznik u Srbiji koji otvoreno zagovara anti-EU, anti-NATO politiku, vojnu neutralnost, članstvo u gospodarskim i sigurnosnim savezima na čelu s Rusijom, uspijeva da postavi proruske kadrove svog SPS-a na značajne položaje u javnom sektoru energetike, plina i nafte u Srbiji [5], pokušavajući kontrolirati ove sektore, te snažno promovirajući ruske interese i geopolitičke ciljeve u Srbiji [6]. Dačić je uspio organizirati prodaju naftne industrije Srbije (NIS) ruskom Gazprom Neftu, o čemu ugovor ni dan danas nije u potpunosti obznanjen javnosti Srbije. Neki su dijelovi ugovora izašli na površinu i otkrili da ugovor privilegira rusku stranu na štetu javnog budžeta Srbije. U istom periodu dio Dačićevih proruskih aktivnosti se prelijeva i u RS gdje Dačić, isprva u Dodiku i njegovom SNSD-u, ali kasnije i u Petru Đokiću i njegovoj Socijalističkoj partiji RS, dobija snažne ruske igrače u regionu. Pod uticajem Dačića i Rešada Serdarova Dodik 2014. godine daje Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva čelniku Socijalističke partije RS Petru Đokiću i počinje snažno zagovarati i organizovati prodaju RŽR Ljubija Rusima. Dodik istovremeno pokušava od Pavićevih i prijedorskih kadrova uzeti kontrolu nad sektorom rudarstva i energetike i dati je Petru Đokiću i njegovoj Socijalističkoj partiji RS ali i vlastitim ljudima iz SNSD-a. Te 2014. godine, nakon početka ruske agresije na Krim i Ukrajinu, Dodik sve više medijski istura Petra Đokića i članove SP RS kao glavne domaće servisere ruske prisutnosti i propagande u BiH. Nakon Dodikovog susreta sa Zaldostanovim i paramilitarnom organizacijom Noćni vukovi u Moskvi u proljeće 2014. godine i Petar Đokić je vrlo često viđen u društvu ove ruske ekstremističke, kriminalne i paravojne bajkerske grupe, čiji je čelnik Zaldostanov na crnoj listi američke vlade. Petar Đokić i članovi SP RS su uz Nenada Stevandića i njegovu partiju Ujedinjena Srpska glavni promoteri i organizatori Putinove propagandne izmišljotine, parade zvane “Marš nepobjedivog puka” koji se u Banjoj Luci održava od 2016. godine uz prisustvo ruskog diplomatskog kora iz BiH, predstavnika diplomatskog kora Srbije u BiH i proruski orijentisanih političara iz SP RS, SNSD-a i Ujedinjene Srpske.

 

[1] Izvor: http://koncesije-rs.org/lat/index.php?prikaz=stranica&id=24

[2] Izvor: https://cetirilicaomarske.wordpress.com/

[3] Izvor:: http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/politika/22768/potpisana-deklaracija-o-pomirenju-ds-i-sps.html

[4] Izvor: http://www.srbija.gov.rs/vlada/ministri.php#149117

[5] Na primjer: dužnost ministra energetike su u Srbiji u periodu od 2008. do 2012. vršili kadrovi Socijalističke partije: Petar Škundrić i Milutin Mrkonjić a poslije dvije godine pauze, 2012-2014. (kada je ovo ministarstvo vodila Zorana Mihajlović iz Vučićevog SNS-a) Ivica Dačić i Rusija su uspjeli da izlobiraju i izvrše pritisak na Aleksandra Vučića da smijeni Zoranu Mihajlović i da Ministarstvo rudarstva i energetike ponovo dā članu Socijalističke partije Aleksandru Antiću koji je vodio ovaj sektor od 2014. godine. Takođe, od 2008. Dušan Bajatović iz Socijalističke stranke je bio generalni direktor javne kompanije Srbija gas bez diskontinuiteta, a zajedno sa Dačićem je bio jedan od glavnih promotera ruskog gasovoda „Južni tok“ u Srbiji.

[6] Izvor: http://www.anti.media/istrazivanja/dosije/najgori-srpski-posao-veka/

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU