7sanckcije

Premda je bezbroj puta dokazano da je proklamovani efekat sankcija uglavnom nikakav, nove sankcije Sjevernoj Koreji i prijetnje SAD da će ponovo uvesti sankcije Iranu, najavljuju da će se nastaviti sa uhodanom podjelom posla: lideri će donositi loše odluke, ceh će plaćati njihovi podanici, a ekstra profiti u trgovini zabranjenim robama će se i dalje bratski dijeliti između biznismena iz zemalja koje su nametnule sankcije i zemlje pod sankcijama.

Od kako su UN uvele sankcije Sjevernoj Koreji 2006. godine, nakon prvog nuklearnog testa, s ciljem da spriječe dalji razvoj nuklearnog oružja, Sjeverna Koreja uznapredovala je do proizvodnje hidrogenske bombe i interkontinentalnih raketa sposobnih da atomske „igračke“ dobace gotovo desetak hiljada kilometara daleko. Iako su sankcije, očigledno, promašile metu, i dalje ostaju na snazi i dodatno se zaoštravaju.

Broj zemalja koje su se našle pod ekonomskim sankcijama Zapada, prije svega SAD i EU, znatno je veći od broja država kojima je sankcije nametnula čitava međunarodna zajednica pod okriljem UN-a, ali u oba slučaja efekti sankcija bili su daleko od očekivanih.

Od uvođenja američkih sankcija Kubi prošlo je 57 godina, ali u međuvremenu na Kubi se malo toga promijenilo. Na vlasti je i dalje komunistička partija, a jedina razlika je da umjesto Fidela Kastra zemljom sada vlada njegov mlađi brat Raul. Slična je sudbina zadesila i Iran, gdje gotovo 40 godina američkih ekonomskih sankcija nije dovelo do masovne pobune i promjene režima, ali je u međuvremenu iranski nuklearni program, zvanično u mirnodopske svrhe, kao i razvoj raketa, značajno uznapredovao. Dalji razvoj zaustavljen je, barem privremeno, ne zbog tereta sankcija, već zbog diplomatskog sporazuma koji je uključio sve relevantne svjetske igrače.

Najprofitabilnije je zabranjeno voće

Iran bi se ponovo mogao pojaviti kao gorući svjetski problem nakon što su unutar SAD opet na snazi dobili zagovornici teze da je jedino rješenje za zaustavljanje iranskog nuklearnog programa u novim sankcijama i, eventualno, vojna akcija SAD. To što tokom četiri decenije sankcije nisu imale nikakvog ozbiljnog efekta na iransku spoljnu i unutrašnju politiku, izgleda je promaklo američkim jastrebovima.

U praksi sankcije ne funkcionišu kako je zamišljeno u teoriji, bilo da je riječ o zabrani uvoza ili izvoza. Zabranjeno voće je uvijek najslađe, a trgovanje robama pod sankcijama je najprofitabilnije za globalne posrednike. Država pod sankcijama će uvijek naći prodavca voljnog da isporuči zabranjenu robu, jedino će cijena biti veće od tržišne. Čak i kada se radi o najosjetljivijoj tehnologiji, poput one nuklearne, sankcije nisu spriječile ni Sjevernu Koreju ni Iran da dođu do ove opreme, čiji su proizvođači upravo zapadne kompanije. Sankcije su sankcije, ali pare su pare.

Isto pravilo važi i kada je riječ o izvozu roba iz zemalja pod sankcijama. Kupaca uvijek ima, ali kako se radi o zabranjenoj trgovini kupci diktiraju cijenu koja je u tom slučaju znatno ispod tržišne, ali prodavac nema puno izbora. U svakoj kombinaciji profitira posrednik, obično biznismen iz treće države, a vrlo često i iz države koja je nametnula sankcije. Tako je Iran godinama na crnom tržištu nabavljao, pored ostalog, i rezervne dijelove za svoje avione američke proizvodnje, kako vojne tako i civilne, a svoj dio kolača redovno su uzimali američki posrednici.

S druge strane, američki embargo na izvoz iranske nafte nije nešto pretjerano zabrinjavao velike kupce poput Kine, koji su embargo koristili kao prednost, insistirajući na nižim cijenama od trenutnih cijena na svjetskom tržištu.

Koliko god se uvođenje sankcija pravdalo prije svega principima, moralnim ili legalnim, po pravilu velike sile vrlo su pažljive da minimizuju negativan efekat na svoje kompanije i ekonomiju, istovremeno nastojeći da o istom trošku zadaju udarac ispod stola i svojim globalnim konkurentima.

Sankcioniši neprijatelja i – konkurenciju

Tako su prilikom uvođenja ograničenih ekonomskih sankcija Rusiji 2014. godine, SAD i EU usvojili dvije različite „crne liste“. Amerikanci su imali lakši posao, jer trgovina između SAD i Rusije nije bila naročito velika, pa američke kompanije i nisu imale puno da izgube. Ipak, za svaki slučaj, ruski raketni motori nisu obuhvaćeni nametnutim sankcijama, jer glavninu američkih raketa koje lansiraju satelite i ostalu opremu u svemir još uvijek pokreću ruske rakete, koje su se pokazale dobrom investicijom – jeftino a kvalitetno.

S druge strane, EU koja je imala višestruko veći obim trgovine s Rusijom, nije mogla izbjeći i negativne efekte uvođenja sankcija po vlastite kompanije, jer Rusija je odgovarala istom mjerom, pa je EU platila puno veću ekonomsku cijenu u ime zapadne političke solidarnosti, nego SAD. Slična je situacija i unutar same EU, gdje su najglasniji zagovornici trgovinskih sankcija prema Rusiji bili Britanci, ali su istovremeno isti Britanci snažno bili protiv obimnijih finansijskih sankcija protiv Rusije. Jednostavno, Britanija, za razliku od Njemačke ili Francuske, nema baš previše trgovine sa Rusijom, ali je zato London jedan od glavnih finansijskih centara za ruske investitore i biznismene.

Evropljani su, naravno, svjesni ovakve situacije i potiho gunđaju, ali u ime viših zapadnih interesa prihvataju posljedice tihog trgovinskog rata sa Rusijom. Suštinski problem sa ovim sankcijama je da njih primjenjuje samo SAD, EU i njihovi najbliži vojno-politički partneri, Kanada i Australija. Ostatak svijeta, uključujući prije svega Kinu i Indiju, ove sankcije jednostavno smatra neobavezujućim, pošto ih nije donio UN. Paradoksalno, čak je i Saudijska Arabija, koja je decenijama pod američkim vojnim, ekonomskim i političkim kišobranom, nedavno odriješila kesu i u nezapamćenom potezu spiskala par milijardi dolara na kupovinu ruskog naoružanja, što se nikada do sada nije desilo.

(Pre)duga ruka američkog zakona

Gubitak izvoza na rusko tržište nije jedini problem koji pogađa EU kompanije i podiže tenzije između EU i SAD. Po pravilu, sankcije koje uvodi SAD ne odnose se samo na američke kompanije, nego na sve kompanije globalno. Sa stanovišta međunarodnog prava ovo je više nego sporno, ali u praksi se to svodi na princip „ili ćete poslovati sa nama, ili sa kažnjenom državom“.

Za manje i srednje kompanije ovo nije preveliki problem, jer većina njih ionako posluje na lokalnom tržištu, ali jeste za velike banke i kompanije koje posluju globalno, i koje su prisutne i u SAD i u Rusiji. Problem postaje još veći u slučajevima kada se sankcije EU i SAD razilaze, pa iako je poslovanje sa određenom zemljom ili kompanijom po zakonima EU i lokalnim zakonima apsolutno legalno, to ne sprečava SAD da te firme kažnjavaju drakonski, jer su prekršile američke propise i embargo.

Tekst američkih propisa o sankcijama tako je sročen, a crne liste konstatno se osvježavaju, da svako ko posluje sa proskribovanom zemljom i bez obzira koliko pažljivo birao poslovne partnere, ne može biti siguran da nije prekršio američke sankcije sa svim posljedicama koje to nosi. Ovaj problem prijeti da ozbiljno eskalira, ukoliko se i formalno SAD povuku iz međunarodnog sporazuma sa Iranom i ponovo aktiviraju pune sankcije protiv ove zemlje. U tom slučaju, brojne evropske kompanije koje su u međuvremenu požurile da iskoriste priliku i uđu na iransko tržište, našle bi se u ozbiljnim problemima.

„Crna rupa“ sankcija

Neslužbeno, Evropska komisija je upozorila SAD da bi u tom slučaju EU formalno proglasila da se američke ekonomske sankcije, kao i kazne za njihovo nepoštivanje, ne odnose na EU kompanije. To bi dodatno zakomplikovalo ukupne odnose SAD i EU, ali i postavilo ključno pitanje: koliko uopšte ekonomske sankcije imaju smisla, pogotovu kada ih nameće samo jedna grupa zemalja?

Osnovni problem sa sankcijama je da oni koji ih nameću dolaze iz sistema gdje se sve, od ekonomije, politike pa do kulture, vrti oko profita i cijene dionica kao ultimativnog mjerila svega. Stoga se sasvim logičnim čini da bi ekonomske sankcije koje bi gurnule čitavu ekonomiju neke zemlje „pod vodu“, automatski rezultirale i masovnom pobunom i promjenom vlasti. Ono što se zaboravlja je da mete ekonomskih sankcija su mahom siromašnije države sa drugačijom kulturom, mentalitetom i sistemom vrijednosti, gdje mjera svega nije nužno uvijek profit i gdje opstanak lidera na vlasti nema nikakve veze sa kretanjem berzanskih indeksa, niti ga previše zabrinjava nedostatak lijekova, goriva, i ostalih ključnih potrepština u životu njegovih podanika.

U međuvremenu, tvrdoglavo opstaje stav da su ekonomske sankcije jedina alternativa direktnoj vojnoj intervenciji, pa će se tako i dalje nastaviti sa uhodanom podjelom posla: lideri će donositi loše odluke, a njihovi podanici plaćati ceh. A ekstra profiti u trgovini zabranjenim robama će se i dalje bratski dijeliti između biznismena iz zemalja koje su nametnule sankcije i zemlje pod sankcijama.

Dražen Simić

Biznis Top 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU

Ekonomija - Arhiv

Februar 2018
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 1 2 3 4