Nekadašnji profesor filozofije danas je zvijezda Twittera i pop-kulturni intelektualni fenomen. Slavoj Žižek uspoređuje ga s ‘radikalnim Normanom Batesom iz filma ‘Psycho’ koji reagira svojim tweetovima kao brzim potezima nožem’. Sam će sebe opisati kao mizantropa, istovremeno romantičara, autoritarca i ridikula

hkoj7e61r2ltkteua6l3sggk1dx

Autor: Davor Konjikušić,  Novosti

Eric Jarosinski, profesor germanistike na Sveučilištu u Pensilvaniji napustio je prije četiri godine svoju akademsku karijeru i stvorio novi fikcijski karakter propalog intelektualca pod imenom Nein.Qarterly, čije aforizme danas na Tweeteru prati preko 135.000 ljudi. Njegovo pisanje kratkih formi, ne duljih od 140 znakova, prije dvije godine prepoznao je i američki New Yorker što mu je donijelo planetarnu popularnost. ‘Mrzim Twitter i mislim da bi ga trebalo zabraniti – ali Nein od Jarosinskog je jedini izuzetak, jedini razlog koji opravdava njegovo postojanje! On je kao radikalni Norman Bates iz filma ‘Psycho’ koji reagira svojim tweetovima kao brzim potezima nožem’, izjavio je svojevremeno Slavoj Žižek.

Ne voli razgovore i intervjue, a najkomfornije se osjeća na mreži skriven iza slike Theodora Adorna, čiji rad smatra osnovom za svoje pisanje. Jarosinski na lucidan način govori o filozofiji, jeziku, književnosti i uvjetima u kojima ljudi danas žive opisujući sebe kao mizantropa, istovremeno romantičara, autoritarca i ridikula, ali i prinicipijelnog čovjeka koji je mračno nihilističan. Za svoje pisanje danas koristi pametni telefon koji smatra napravom stvorenom za rad do kasno u noć, ali i uređajem za brzo umiranje. Redovno objavljuje u njemačkom tjedniku Die Zeit i nizozemskom Der Handelsblatt, a nedavno je ponovno gostovao u zagrebačkom klubu MaMa.

Ne jednostavnim odgovorima

Počeli ste koristiti Twitter kako biste pobjegli od svakodnevnog akademskog posla koji ste sve teže i teže radili. Koliko smatrate da je lijenost važna da bi čovjek bio kreativan u svakodnevnom životu?

Ne znam da li je lijenost nužno nova ili važna, ali dosada stvarno može biti sjajna motivacija da se uradi nešto novo. Što se mene tiče, mislim da su moje poteškoće više povezane s ozbiljnom depresijom i anksioznošću, ali mi je Twitter pomogao da to pretvorim u nešto novo i kreativno.

Zašto preferirate Tweeter u odnosu na neke druge platforme kao što je recimo Facebook? Što je za vas uspješna platforma za komuniciranje s publikom?

Definitivno mislim da druge platforme imaju ogroman potencijal, ali sam na Tweeteru zbog njegove jednostavnosti sučelja i zahtjevnosti da se u kratkoj formi bude produktivan. Za sve Twitter korisnike striktni broj znakova je oduvijek predstavljao poticaj za kreativnost. Čak i ako to ograničenje jednom nestane u budućnosti mislim da će njegovi korisnici i dalje biti sažeti.

Za svoj Twitter lik Nein.Quarterly tvrdite da je ‘sažeti pregled utopijskih negacija’.

Generalno to znači ‘ne’ kao negacija svih unaprijed pripremljenih utopija koje su nam svakodnevno prezentirane prvenstveno kroz marketing, oglašavanje i sve ono što veoma često vidimo kao jednostavna politička rješenja za kompleksne probleme. Veoma je važno naglasiti da ‘ne’ od nein nije nikakav vid rješenja problema. To je jednostavno odbijanje prihvaćanja privlačne iluzije koje daju jednostavni odgovori.

Vaša popularnost na Twitteru svakodnevno raste i postajete medij. Mislite li da je razlog tome da ste teorijske koncepte pojednostavili i približili široj publici koja veoma često prezire pretenciozne intelektualne razgovore?

Na određeni način da, iako ne vidim svoj rad kao popularizaciju ili objašnjavanje kompleksnih filozofskih ideja. Više sam zainteresiran za njihovu demistifikaciju, odnosno raščlanjivanje njihove zastrašujuće prirode kako bi ohrabrio ljude da se bave kompliciranim idejama, a da ih ne razvodne. Ako sam jednu stvar naučio od Twittera to je da nikada ne treba podcjenjivati inteligenciju publike. I možda je još važnije što sam shvatio da ljudi uživaju razmišljati onda kada se ne osjećaju kao da ih se testira ili prosuđuje.

Da, ali razlika između teorijskih rješenja i svakodnevnog života vidljivija je iz dana u dan. Mislite li da je moguće premostiti takvu razliku?

Ne mislim da će jaz između teorijskih rješenja i svakodnevnog života ikada biti premošten, ali zapravo ne znam ni bi li se to trebalo desiti. I teorija i svakodnevna praksa imaju svoje mjesto. Važna stvar je da se nikada ne pojednostavljuju značajne poteškoće u prevođenju teorije u praksu i, pretpostavljam, obrnuto.

Misaone slike

Kažete da ste uvijek voljeli Theodora Adorna zato što je kao ‘najgori elitist bio najbolji humanitarac’. Mogu li te dvije stvari uopće funkcionirati skupa?

Ono što Adorno prezire kod masovne kulture je to da nas ona vara kada govori o našem punom potencijalu. Može nam se činiti da nas zadovoljava, dodao bi on, ali nas istovremeno čini puno manje humanijim limitirajući naš opseg mišljenja i iskustva u predvidljive susrete sa lako izvodljivim i visoko profitabilnim formulama.

Živimo u vremenu kada većina ljudi jednostavno ne čita dugačke tekstove, pa me zanima zašto mislite da su površni tekstovi od 140 znakova uopće dobar način komunikacije? Treba li neoliberalni svijet filozofe danas, kada veliki broj ljudi uopće ne zna tko je Walter Benjamin, niti im je to važna tema?

Da mislim da su tweetovi, uključujući i ove moje, poprilično površni. Naravno da ih je moguće pisati tako da i sami privuku pažnju zbog svoje površnosti i pozovu čitatelja da i sam promisli koje su sve implikacije komunikacije preko društvenih mreža. A da li trebamo znati tko je Walter Benjamin danas? Pa i ne baš. Puno je važnije da njegovi kritički uvidi koji se odnose na interakciju tehnologije, percepcije i politike ostanu dio naše generalne svijesti u nekoj formi. Mislim da se to i desilo na puno načina.

Smatrate li da bi Benjamin koji se kao vrhunski intelektualac nikada nije plašio takmičenja s masovnom kulturom danas pisao tweetove?

Volio bih misliti da je to tako. Benjamin je bio pravi majstor aforizma ili ‘misaonih slika’, da iskoristim termin koji je on volio koristiti. Definitivno bismo trebali koristiti njegove kritičke talente danas.

Vremenom ste i sami počeli koristiti slike, odnosno fotografije, koje povezujete s tekstom kako biste dobili moćnu kombinaciju. Interesantno je također da ljudi polako počinju sve više koristiti slike za suvremenu komunikaciju.

Da, mislim da je to već slučaj. To je možda novi razvoj događaja na nekoliko razina, ali istovremeno također podsjeća da su se filozofi poput Siegfrieda Kracauera oslanjali na slike tijekom cijelog prošlog stoljeća. Najviše sam zainteresiran da koristim tekst za rekonstrukciju slika kako bih stvorio moment iznenađenja, što u mom slučaju prelazi u šalu.

Nestanak istraživačkog novinarstva

U jednom od svojih razgovora izjavili ste da novinarstvo može biti pokretač novih načina izražavanja, usprkos činjenici da kritike upravo predviđaju njegovu smrt u današnjem obliku?

Posve je jasno da novinarstvo umire, ali je također i prihvatilo nove forme komunikacije i tako pokazalo puno puno vitalnosti. Kao i dosta drugih ljudi brine me nestanak pravog dugotrajnog istraživačkog novinarstva čija je produkcija izuzetno skupa. Na određeni način ono i dalje postoji, ali nikada nije bilo u većoj opasnosti.

Trenutno ste na turneji, gotovo poput muzičara imate gostovanja i predavanja iz dana u dan. Je li neophodno da se i intelektualci počnu ponašati kao zvijezde popularne kulture?

Nadam se da ne. Ovo što trenutno radim vidim kao nekakvu formu teatra i zato volim govoriti u barovima i kulturnim centrima. Ali se nadam da to nije ono što profesori danas rade na svojim predavanjima. Svoj rad na turneji vidim kao mješavinu nečeg pametnog, donekle političkog i umjetnički zabavnog. To nije zamjena za istinski zahtjevni rad dobrog profesora. Predavao sam studentima godinama i zasigurno znam koja je razlika i zato vjerujem da moje kolege na univerzitetima svoj posao obavljaju dobro.

Kako pronalazite način da pogodite tu tanku crtu između ironije i cinizma, koja je često karakteristika ogorčenih ljudi? Kada ste počeli pisati tweetove smatrali ste da smo sve izgubili i da više nemamo što izgubiti. Je li nam ipak nešto ostalo?

Mislim da nikada nisam ni znao gdje se nalazi ta linija između ironije i cinizma. Ali to nije ni toliko loše jer mi se čini da se ona kod mene često prebacuje s jedne na drugu stranu. A ostao nam je naš smisao za humor. Znam da je riječ o velikom klišeju, ali ako ikada izgubimo humor, onda smo zaista izgubljeni.

Budimo iskreni, sve je politika

- Budimo iskreni: sve je politika. Ostatak je estetika. Koja je također politika. #svateorijajelokalna

- Magritte uđe u bar. Pušeći lulu. Sjedne pored Freuda. Pušeći falus. #ovoniješala

- Marx, marksist i postmarksist uđu u bar. Marx mrzi cijene. Marksist mrzi gužvu. Postmarksist mrzi Marxa. #lovećiEuropu

- Pročitaj što je napisano. Pitaj kako. Pročitaj ono što nije napisano. Pitaj se zašto. #kakočitatiknjigu

- Moj Bog: mrtav. Moja disertacija: obranjena. Moja diploma: zagarantirana. Moji dugovi: neoprošteni. #statusupdate

- Za dobre vijesti pritisnite 1. Za loše vijesti pritisnite 2. Za veoma loše vijesti probajte nas nazvati sutra. I pritisnite 1. #višestrukiizbor

- Da, reći ćemo mi. Društvene mreže. Trenutak kada su prijatelji napustili naše živote. I preselili se u telefone. #kaoija

- U lokalnim vijestima: sve ono što već znaš. U vijestima iz svijeta: ono što ne želiš znati. Poslovne vijesti: ono što ne razumiješ. Ali što već znaš. #važno

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU