Dizanje žica na granicama, izbjeglička kriza, ponovni pokušaji stavljanja abortusa s onu stranu zakona, politika i biznis i dalje su zatvorene muške igre, erozija radničkih i socijalnih prava, nastavak desničarskog preuzimanja ljudskopravaškog diskursa i prostora - sve je to obilježilo godinu na izmaku. 

ankica1

Svjetlana Knežević

Neoliberali koji su za slobodno tržište, odnosno fleksibilizaciju radnih odnosa i privatizaciju javnih usluga, a izrazito konzervativni kada su u pitanju ljudske slobode i prava, i 2015. godinu pretvorili su u neprekidnu borbu za davno stečena prava. Pod krinkom 'obrane' i 'zaštite' obitelji, embrija, europskih vrijednosti, omogućavanja lakšeg zapošljavanja, itd., ušuljali su se u javni život glumeći one koji se brane od napada pritom nastojeći ograničiti prava onih ionako slabijih u društvu. U razdoblju kada se cijeli svijet nalazi u previranjima, izdvojile smo nekoliko ključnih tema u 2015. godini za hrvatske prilike koje su se našle u fokusu javnosti i općeg značaja su za cijelo društvo. Feministkinje su upozoravale na nepravde i borile se za ravnopravnije društvo koje će uvažavati različitosti i zaštititi najranjivije društvene skupine.

Komentirale smo aktualna zbivanja iz feminističke perspektive s feministkinjom i aktivistkinjom Ankicom Čakardić.

1. Politička previranja i gdje su tu žene?

Dok se mjesec i pol dana nakon izbora pregovaralo, odlazilo od stola, vraćalo za stol, zvalo ili nije zvalo, uhodilo, fotkalo iza zastora, trgovalo foteljama, zasipalo medijski prostor uvredama i optužbama, kontaktiralo Nizozemsku, možemo primijetiti kako je politika ostala zatvorena muška arena. Političke stranke i nezavisne liste ne mare za kvote i 'siću' koju moraju isplatiti ukoliko ih ne poštuju. Gdje su uopće žene u ovakvom političkom sustavu? Jer koncept izbora kao takav u kojem biramo između istih opcija koje zagovaraju iste neoliberalne politike zapravo i nije izbor.

Prije nego odgovorim na konkretno pitanje, samo jedna napomena, čini mi se važna. U bogatom feminističkom historijatu postoji čitavi niz epizoda koje nas podsjećaju i uče koliko je pitanje kvota za žensku emancipaciju važno. Jedna od takvih se dogodila u siječnju 1895. kada je Clara Zetkin napisala članak kojim je ušla u sukob s centralnim komitetom njemačke socijal-demokratske partije (Vorwärts), a razlog su bili njezini stavovi o socijalističkom feminizmu i kritici buržoaskog – liberalnog feminizma. Budući da je tada njemački zakon zabranjivao ženama politička prava, pravo na okupljanje i stvaranje ženskih organizacija, socijalistkinjima je upravo taj anti-demokratski problem – dakle ženska participacija i kvote -- bio dio osnove vlastitih borbenih napora. Prijedlog općeg prava glasa SPD je već prethodno uputio Reichstagu jer je preko njega ženski socijalistički pokret razvijao strategiju borbe za ženska radnička prava. Dakle, ni na koji način se nije radilo tek o pravu glasa ili kvotama, ti su se mehanizmi shvaćali kao instrument za postizanje pune socijalno-političke jednakosti.

Odlazim u ovu Zetkin-digresiju kako bih podvukla tri stvari: a) kvote su važno demokratsko načelo preko kojeg žene sebi osiguravaju druga socijalno-politička prava, b) kvote su beznačajne ako ne zahvaćaju set drugih materijalnih, odnosno klasnih pitanja i c) ako su kvote tek dio liberalne mašinerije, one neće biti usmjerene na promjenu političko-ekonomskog okvira koji reproducira opresiju i eksploataciju, što znači da feminizmu ne mogu ponuditi baš ništa.

Ako sve ovo uzmemo u obzir i to provučemo kroz konkretan primjer nedavnih hr. izbora i činjenicu da je – kako kažeš – politika ostala zatvorena muška arena, možemo zaključiti sljedeće. Realizacija minimuma ženskih političkih prava je liberalnoj demokraciji preskupa – čitavom postojećem partijskom spektru, od 'lijevo' prema desno, premda će se sve strane rado okititi da, eto, prepoznaju i ovo pitanje kao važno. Tu je svakako prisutan i onaj konzervativni individualistički refleks koji se razvija oko ideje da su žene u politici važne, i ako se malo više istaknu i potrude, sigurno će biti uspješne, stoga ne trebaju njima nikakve 'posebne' kvote. Pored toga, u okviru partija nema dovoljno jakog 'feminističkog subjekta' koji bi vršio pritisak na odluke organizacijskog vrha, radi čega je lako izvući se bez težih posljedica, i materijalno i simbolički. Dakle, imamo puno posla jer ovo regresivno povlačenje politike u mušku arenu ima itekako veze i sa snagama otpora koje dolaze 'izvana' i diktiraju dinamiku, smisao i smjer političkih promjena. Politika se ne događa samo u okviru partijske scene.

2. Moje tijelo, moj izbor

Naše bake i mame su se davno izborile kako bismo mi danas imale pravo na siguran i dostupan abortus. Iako je on legalan, u Hrvatskoj nije ni siguran ni dostupan. Cijena pobačaja je neopravdano visoka i razlikuje se od bolnice do bolnice, a doseže i visinu minimalne plaće. Osim toga, brojni liječnici i liječnice su odbijali/e izvršavati ovaj medicinski postupak pozivajući se na prigovor savjesti. A tu je i društvena stigma. U ovakvoj situaciji, pred bolnicama se organiziraju molitve za spas embrija, a s oltara, a i u javnom i političkom životu, često se čuju apeli da se pobačaj zabrani. Potencijalni ministar zdravstva već je nebrojno puta naglasio kako se protivi pobačaju, a uskoro će se po ovom pitanju oglasiti i Ustavni sud. Kako obraniti već stečeno pravo na abortus?

Zahtjev za sigurnim, javno dostupnim, legalnim abortusom sastavni je dio zbroja drugih ključnih pravno-socijalno-političkih točaka dnevnog reda. I ovdje se upravo o tome radi, o borbi da se pitanju abortusa vrati politički smisao, dakle o negaciji njegovom pristupu kao individualnom izboru ili volji kako to neoliberalizam opasno sugerira, gušeći društveno-odovorne prakse. Skraćeno govoreći, realizacija prava na abortus nikako ne smije biti prebačena na neku pojedinačnu ženu koja će se sama probijati kroz ovu borbu. Pravo na pobačaj je ona feministička bitka s kolektivističkim predznakom koju smještamo u kontekst problema javno-dostupnog ženskog reproduktivnog zdravlja, potom politike planiranog roditeljstva (dakle, informiranjem i obrazovanjem do planiranja), stambene politike, socijalizacije njege, javno dostupnog obrazovanja i vrtićke skrbi, različitih radnih i socijalnih prava.

Ovo nisu ta 'kolektivna' vremena, upravo suprotno. Tranzicija se pozabavila ukidanjem brojnih stečenih materijalnih prava, a na radaru, i to u prvom planu, imajući ona ženska. Mjere štednje su tu priču dodatno zakucale. A s postizbornim namještanjem anonimnog tehnomenadžera na premijersko mjesto i bijedno-jeftinom prodajom demokratske procedure za očekivati je da će stvari u tzv. trećeputaškoj politici za žene biti još i gore. Ideologija tranzicije u postjugoslavenskom kontekstu se posebno osjeća na pitanju abortusa i vremenima kada se njegova legalizacija dovodi u pitanje. Nevjerojatno je koliko se tom temom manipulira, premda izboreno pravo, svako-toliko dovodi se u pitanje njegova opravdanost. Time se i feministička borba zapravo vraća temama s kraja 19., odnosno sredine 20. st. i tako ukrug. Ne znam gdje bi nas takva revnost odvela da na podjednako uporan način uvijek iznova ispitujemo pravo na privatno vlasništvo.

Svjedočimo potpuno nereguliranom polju prava na priziv savjesti u medicini, dakle depolitizaciji političkog prava koje je svedeno na osobni hir, privatni izbor i tzv. 'savjesne' kutke vlastite samodopadne ideologije u okviru medicinske struke. Na snazi su refleksi izrazito konzervativnog duha i individualne moralne filozofije/teologije koji se prebacuju u sferu svjetovnog, javnog. I u tome se sastoji podmuklost čitavog slučaja, abortusu se dokida političnost i njegova veza s pitanjem javno dostupnog zdravstva, obrazovanja i socijalne sigurnosti. Sve to kako bi se problem preveo kao 'privatni', 'intimni' ili kao primarno pitanje 'savjesti'. Koliko nas to vraća unazad, svjedoči i činjenica da je 'mračna i totalitarna' SFRJ Ustavom iz 1974. garantirala ženama pravo na 'slobodno odlučivanje o rađanju djece'.

3. Radnici i radnice – ucjenjiva, potplaćena i nesigurna radna snaga

Prošlogodišnje neoliberalne izmjene radnog zakonodavstva, koje su fleksibilizirale radne odnose učinivši ih nesigurnim, a radnike i radnice ucjenjivom stanom radnog odnosa, nisu smanjile nezaposlenost ili osigurale bolje uvjete rada. Radnička klasa je otputovala u zaborav, kao da je radništvo postala jedna nevidljiva kategorija. Kako uopće vratiti radništvo na agendu? Kako osnažiti radništvo u ovoj situaciji?

Padom socijalizma najveći udarac radničkoj klasi nije bio gubitak vlasti partije, koja je barem nominalno branila interese radničke klase, već raspad radničkih organizacija i poraz ljevice – za koju bi se moglo reći da je u određenom, ideološkom, smislu već ranije poražena. Dolazak desnice na vlast i prateća regresivna politika bila bi nesretna posljedica izgubljene bitke, ali nikako i dugoročan, naoko nezaustavljiv trend. Gubitak 'vlasti' time nije značio samo trenutni gubitak neposredne mogućnosti odlučivanja nego i gubitak organizacija, institucija i mehanizama koji su, s više ili manje uspjeha, godinama služili kao službeni i neslužbeni predstavnici interesa radničke klase. Doneseni regresivni zakoni samo su slika nepostojanja otpora, a koji je pak slika stanja radničkog organiziranja i stvarne nemoći sindikalne pozicije unutar trenutnih institucija – gospodarsko-socijalnog vijeća, tripartitnih pregovora itd. – okvira liberalne demokracije. Veliki dio odgovornosti, dakako, leži na sindikalnim vođama koji uglavnom sasvim otvoreno prihvaćaju kapitalističke klasne odnose, međutim, mnogo veća odgovornost je na ljevici koja od '90. nema niti organizaciju ni politiku, a time ni pristup vlasti, kojom bi interesi radnika dobili svoju politički aktivnu i svjesnu manifestaciju. Pojednostavljeno rečeno – otpor postoji, ali ga je potrebno organizirati. Trenutne organizacijske forme i taktike ljevice tome očito nisu dorasle.

4. Žica granica

U našem susjedstvu podignule su se ograde i žilet žice na granicama. Postalo je jasno kako su neki ljudi jednakiji od drugih. Feministkinje već desetljećima zagovaraju antimilitarni pristup rješavanju problema te naglašavaju kako su granice jedan socijalni konstrukt kako bi se podgrijavala ideja nacije. Tako je bilo i ovaj put.

Migrantsku krizu i 'politiku žice' treba odmah smjestiti u njihov pravi problemski horizont. Riječ je neosporno o simptomu krize Europske unije i globalnog kapitalizma. Ako politiku žice shvatimo kao eurounijski odgovor na ekonomsku krizu i krizu društvene reprodukcije, tada nam postaje jasno da se ovdje ne radi ni o kakvoj islamskoj opasnosti za vrijednosti EU-a kako vrište slovenske, mađarske, austrijske žice i nadalje. Nije riječ tek o problemu izbjeglica. Ne zaboravimo da ovdje vlada dobro utvrđeno neoliberalno pravilo, sloboda kapitalu preko granica, Druge koji ometaju red protoka kapitala ćemo stopirati žicama. Univerzalnost EU-a se sastoji u održavanju uvjeta duboke eksploatacije radničke klase koja omogućava realizaciju akumulacije kapitala, naravno da je sjajno podvaliti trik homogenizacije po ključu identiteta i 'vrijednosti' EU-a kako bi stvar koja je solidno u rasulu proizvela privid čvrste cjeline.  

Nedavno je u jednom intervjuu Gáspár Miklós Tamás govorio o tome kako nitko ne bi porekao da bi masovni priliv izbjeglica mogao uzrokovati praktične probleme prije svega što se tiče financijske ili logističke podrške, socijalne, obrazovne i podrške u problemu zapošljavanja. (Usporedbe radi, zamislimo samo taj tip problema koji će se pojavljivati s nemjerljivo masovnim izbjegličkim valom uslijed klimatskih promjena!). Ono što je notorno u čitavoj izbjegličkoj priči jest tvrdnja da se tu radi o sukobu kultura, odnosno civilizacija. I otuda slijede svi oni razlozi radi kojih danas posve opravdano analiziramo EU kao instituciju koja generira ksenofobne i islamofobne pozicije, unatoč njezinim težnjama da pošto-poto proda svoj imidž kao unije jednakih. Osim toga, ova aktualna politika žica nije neka posebna novina, ona ima svoj plodonosni historijat. Žica oko Pojasa Gaze, pa između Izraela i Egipta, između Turske i Bugarske, između Južne i Sjeverne Koreje, u Belfastu, na američko-meksičkoj granici, da nabrojim samo neke primjere uz ovaj 'naš'.     

A kada je riječ o konkretnoj antimilitarističkoj borbi feministkinja koju i danas u okviru 'izbjegličke krize' one u cijelom svijetu zagovaraju i vode, podsjetimo se da je već Druga internacionala (1889–1914.) boreći se za opće pravo glasa neovisno o spolu, naglašavala važnost antiratne politike. To je i razlog zašto je 1910. godine na drugoj Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu odlučeno da se 8. mart proglasi danomMeđunarodne solidarnosti žena u borbi za mir, demokraciju i ravnopravnost. Dakle, veza feminizma i antimilitarizma je i historijski jaka, kako u svijetu, tako i na našim prostorima. Baš i stoga, ono čime bismo morali danas – sada apgrejdati postojeće progresivne agende svakako su i one iz krajolika antiratne politike. To je ujedno i pitanje internacionalne solidarnosti, buduće internacionalizacije ljevice.

5. Obrni, pa vladaj

U 2015. se mejnstrimizirala riječ 'uhljeb'. Na borbi protiv takozvanih uhljeba pojedinim mejnstrim portali svakodnevno dižu čitanost, a MOST je dobio određeni potporu jer se žele obračunati s golemim javnim sektorom kao da su službenice u državnim poduzećima krive za političku i ekonomsku situaciju kojoj se nalazimo. U takozvanoj borbi protiv uhljeba prozvanima su se našle osobe zaposlena u državnom aparatu, ali i neprofitni mediji koje konzervativci napadaju da dobivaju 'milijune kuna iz državne blagajne'. Istina je da se ovakvom retorikom (ne)odgovornost bogatih i moćnih želi prebaciti na leđa 'lijenog' radništva, a one koji/e su jedini/e transparentne i upozoravaju na stanje stvari optužiti za 'urotnička tipkanja plaćena javnim novcem'. Istina je da neprofitni mediji su na rubu izumiranja, kao što je istina da su oni jedini čuvari poštenog i nezavisnog izvještavanja.

Mit o uhljebima i borba protiv tih lijenčina funkcionira kao uprizorenje povijesne epizode lova na vještice. U okviru trenutnih tržišnih odnosa korporativni sektor uz aktivne uloge države zadužen je za stvaranje poduzetničke klime i njezinu popratnu ideologiju 'lova' na kvarnu, skupu i štetnu grupu ljudi, odgovornu za krizu. Da usporedba 'uhljeba' i 'babaroga dobije i više na snazi, u tome nam pomažu podaci koji upućuju na činjenicu da su u skupom i lijenom javnom sektoru u najvećem broju zaposlene žene.[1] Dakle, riječ je o progonu službenica, neučinkovitih, nesklonih radnim navikama i trudu, bahatih i zbog kojih je – kako nam notorni mit o uhljebima poručuje – sistem duboko u krizi. Prema tome, tržište nam poručuje da problem krize nije strukturne naravi, već karakterne. Riječ je o određenim 'osobinama' radnica i radnika uposlenih u javnom sektoru i s njima se treba obračunati. Za početak, konzervativci tvrde, privatizacija će tu biti dosta od pomoći.

Kako bi se opravdali programi strukturne prilagodbe ili se provele potrebne 'reforme' (taj aktualni fetiš, na veoma specifičan način otpočet još od jugoslavenskih osamdesetih), potrebno je proizvesti 'pristanak' na stanovitu promjenu. Ništa bez ideologije. Zato su ovakvi mitovi i proizvodnja 'neprijatelja' nužni. Bilo da je riječ o neprijateljskoj liniji neefikasne radničke klase, 'uhljebima', lijenim novinarkama/novinarima koji su tu samo da tržištu rade probleme, neprofitabilnim društveno-humanističkim strukama, vješticama, migrantima, teroristima. Iz nekog razloga svi nabrojeni imaju isti klasni interes, još samo da ga iz defenzive prebacimo u ofenzivu.

Neki zaključak u ovom smjeru: Prava nisu zauvijek zajamčena. Prava nisu darovana. Ona su krvavo izborena i borba mora biti nastavljena jer nosimo odgovornost prema našim pretkinjama, prema samima sebi, društvu u cjelini, ali i onima koji/e tek dolaze zasigurno želimo osigurati svjetliju stvarnost od one u kojoj sada egzistiramo.

Izvor: Libela

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU