"Naposletku moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino", zapisao je Hamza Humo u knjizi Sa strana zamagljenih, koju je pripremio 1928. godine Jovan Kršić.

hamza humo

I, upravo, i kada smo zakazivali razgovor – predložio je da to bude Klubu inžinjera i tehničara, na obali Miljacke – tamo je najbolje crno, dalmatinsko vino. Pio je, s velikim uživanjem, to vino i pričao, zastajući za trenutak, prisećajući se minulnih vremena. Radovao se što će mu Veselin Masleša izdati izabrane pjesme.
Poslednji sevdalija naše poezije pomalo setno priča o Sarajevu, o Mostaru, o Beogradu, Pešti, o drugovanjima i putovanjima... Priča se i priseća se kako su nastali njegovi romani, pesme...

NOVINAR

Napisali ste Labudovu pjesmu. Znači li to da ste ostavili pero?

HUMO

Da, što se pjesme tiče. Sada pomalo pišem, kada sam raspoložen, svoja osjećanja, uspomene na ljude, na vrijeme koje je prošlo... A tu Labudovu pjesmu najviše i volim. Jer, čini mi se – to je kruna svega što sam napisao... A, eto, sada mi se čini da nikad nisam ni pisao pjesme. Pjesma je došla spontano, i spontano je nestala... Kažu, bez muke se pjesma ne ispjeva – a ja sam ih lako pisao... Pjesma je navirala sama... Ja inače u životu ništa teško nisam radio...

NOVINAR

Vi ste najstariji živi pisac ovog podneblja. Šta vas okupira?

HUMO

Polako pišem ugodne i neugodne uspomene. Ovih drugih ima više. Lijepe uspomene su kao lijepi zraci koji vas obasjavaju i u tamnim trenucima, a ružne uspomene vas progone, uvijek kucaju na savjest... Počeo sam pisanjem uspomena iz djetinjstva – koje je bilo bezbrižno: između Cima i Mostara... I rat sam proveo u Cimu. Prodavao sam parče, po parče zemlje – da bih živio. Ostala je samo jedna njiva. I danas tamo odlazim. Odem tako da se prisjetim – uberem grožđa, smokava, trešanja, svega. I gledam u zelenilo – borove, čemprese... Vid mi slabi, žao mi je da oslijepim, kao moj otac...

NOVINAR

Poznavali ste i družili ste se sa mnogim piscima...

HUMO

Moji drugovi – pjesnici, pripovjedači, skoro svi su – otišli... Pomrli su, samo ja ostah... Drugovao sam sa Simom Pandurovićem, sa Veljkom Petrovićem, Milanom Rakićem, Radetom Draincem, a od Tina sam bježao: bio je stalno pijan, prljav... Kad se sjetim tog boemskog Beograda, stajališta u PEN-klubu, pa „Kod tri seljaka“ na ćevapčićima! Rakić je naročito volio crno vino i ćevapčiće... Ne. Nikada nisam pripadao nekoj grupi, pravcu, niti su me te priče, diskusije interesovale.

NOVINAR

Objavili ste sedam zbirki pesama, pet knjiga pripovedaka, tri romana, dve drame... Da li se sećate nastanka tih dela? Čime ste sada, u 74. godini, najzadovoljniji?

HUMO

Romanom Grozdanin kikot, koji je u Njemačkoj izašao u četiri izdanja, a za koji dan treba da se pojavi i u Mađarskoj. Napisao sam ga za nedjelju dana, jednog ljeta... I to u tridesetoj godini života. Tu je moje djetinjstvo, moja mladost. To je djelo najviše vezano za mene... Raba slikara sam pisao 1930., 1920. godine napisao sam uvod! Neki kritičari kažu da je ova pripovijetka preteča Kafke. Da priznam: ja Kafku uopšte nisam čitao... Ali ja mislim da jedna od mojih najljepših pripovijedaka Sevdalijska ljubav, mada je najpopularniji Hadžijin mač... Što se pjesama tiče, čini mi se da je, pored Istočnih ploča, dobra San na Jadranu i Fratar Andrija. Ostala mi je ta vizija iz djetinjstva: ljeti, kao dijete, sjedio sam ispred kuće i posmatrao kako kršom ide fratar Andrija... Bilo je oko te pjesme i gužve: negdje su se fratri bunili, a negdje su me častili vinom i palačincima...

NOVINAR

Šta mislite o kritičarima?

HUMO

O mojim pjesmama najbolje je pisao Ivan V. Lalić. Niko nije tako tačno, kao da sam mu ja govorio, o meni pisao... Bilo je i nepravednih napada, iako nisam ni karijerista čak. Ali prelazio sam preko toga. Kako me je samo jednom Pjer Križanić unakazio u jednoj karikaturi objavljenoj prije rata u Politici... A ja sam u toj Politici između dva rata pisao reportaže, uređivao Kroz našu zemlju, prevodio sa njemačkog...

NOVINAR

Putujete li ?

HUMO

Moja relacija posljednjih godina skoro je ista: Sarajevo – Mostar – Počitelj – Dubrovnik – Sarajevo. Eto, odem tako do Cima, do Počitelja i ostanem i po mjesec dana – u svijetu svojih uspomena... A Mostar je bio i ostao moja prva i skoro jedina inspiracija... Tu sam, kao gimnazijalac, vidio Šantića, Osmana Đikića, Musu Ćazima Ćatića i napisao prvi stih...
Preuzeto iz: Književni razgovori (Govore pisci Bosne i Hercegovine), Radovan Popović, Veselin Masleša, 1970.

Izvor: Strane.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU