16ISSENBERG jumbo

Imaš “pravo” da glasaš kako ti gazda kaže

piše: Miljan Kovač

Nije nikakva novost da izbori u Bosni i Hercegovini nisu održani u “fer i demokratskoj atmosferi”. Zabrinjavajuće je da u zemlji, koja “sedam milja” zaostaje za demokratskim društvima, kao da od izbora do izbora ta atmosfera postaje sve nepodnošljivija.

Ako po tome protekli izbori nisu dosegli vrhunac, onda je briga za budućnost demokratije u ovakvom društvu više nego opravdana. Situacija je alarmantna i to se teško može prikriti bilo kakvim retoričkim “melemima” pa makar oni dolazili i iz centara međunarodne moći.

Opšte izbore koji su iza nas, a na koje, kako stvari stoje, još dugo neće biti stavljena tačka, prije svega zbog niza zabilježenih neregularnosti, karakterisale su i prijetnje biračima šta ih sve može snaći, ako “pogrešno” glasaju”.

Prijetnji i pritisaka je bilo i ranije, ali čini se nikada kao do sada.

Milorad Dodik, odlazeći predsjednik Republike Srpske, prednjačio je i ovaj put u “upozorenjima” građanima, koji bi se mogli drznut’ da ne glasaju za kandidate vladajuće partije.

Ne treba ovdje zaboraviti ni Dodikove “crne liste” koje je najavljivao još prije dvije godine, odmah nakon lokalnih izbora 2016. godine. Nije se šalio.

Pojedinac, zvani Dodik, ma kolikom moći raspolagao, međutim, ne bi predstavljao toliki problem da se u međuvremenu nije pojavilo na desetine “dodičića” – po školama, ministarstvima, opštinama, preduzećima, koji su mjesecima prije izbora podređenima jasno “stavljali do znanja” kako treba da glasaju i kakva ih sudbina u suprotnom može stići.

Prve vijesti o mobingu nad zaposlenima da se izjasne da će glasati za kandidate SNSD-a stigle su iz Hercegovine. Prema tvrdnjama više lica, a o čemu su pisali i pojedini portali, pred zaposlene u “Elektroprivredi”, odnosno u HET-u, ultimativno je stavljen papir na kojem će se potpisati za koga će glasati on/a i članovi njihovih porodica.

Identičan postupak je primijenjen i nad zaposlenima u opštini Nevesinje, gdje je žestoke uvrede pa i prijetnje narodnog poslanika Ilije Tamindžije doživio sindikalac Milovan Cvijetić, koji se usprotivio ovakvoj vrsti ucjenjivanja zaposlenih.

Uskoro su stigle vijesti i o pritiscima na zaposlene u banalučkoj tvornici obuće “Bema”, kojima je, navodno, lično direktor Marinko Umićević, kandidat za poslanika, jasno stavio do znanja šta ih čeka ako ne daju svoj glas njemu, Dodiku i Željki.

Na mobing su se žalili i zaposleni u opštini Gradiška, kao i prosvjetni radnici u više škola širom RS.
U njihovuzaštitu niko nije stao, namanje onaj ko je pozvan da to učini – sindikat.

Kralj uvreda i prijetnji, Milorad Dodik, ipak, ostao je nedostižan i ovog puta. Nakon što je penzionerima poručio da će, ako ne glasaju za njega i Željku Cvijanović, morati da vrate jednokratnu pomoć u iznosu od 30 do 100 KM koju su dobili prije izbora, Dodik se još eksplicitnije obratio zaposlenima u “Termoelektrani Gacko”.

“Nemoj slučajno da neko ko je zaposlen u Gacku, glasa za Govedaricu i SDS, izbacićemo ga s posla”!

Iako je nakon ovakvih poruka rekao da se šali, nikome nije bilo do smijeha. Neke “šale” zaista nisu smiješne. “Jebo ti tak’e šale”, opsovao je naš nobelovac Branku Ćopiću, kada je ovaj nadrljao zbog “šale” u “Jeretičkoj priči”. Kažu da Andrića niko ni prije ni poslije nije čuo da psuje. Međutim, sve ima granicu pa i Dodikove “pošalice”. A naslušali smo ih se bar zadnjih desetak godina, baš… Legenda kaže da ima i onih koji su se iskreno smijali. Prije bi se reklo da im je bilo smiješno, jer smatraju “da se tako mora”.

Smijala se tako “oduševljana” masa svome vođi i kada je pred punim sportskim dvoranama prijetio neistomišljenicima sa predizbornih skupova. Smijala se masa i aplaudirala u transu i ranije, kada je prijetio novinarima. Najtužnije od svega je da su se tada smijali i sami novinari tapšući predsjednika po ramenu, dok vrijeđa njihove koleginice i kolege. Masa k’o masa, bez lika i smisla. Ništa novo.

Opasno je kada se toj masi i njenim najnižim porivima svakodnevno podilazi. A političari upravo to rade, gurajući istovremeno tu masu duboko pod tepih lažnog ponosa, najčešće “nacionalnog”. Tipična situacija, već više puta viđena u mnogim svjetskim diktaturama, ne i u demokratskim, uređenim društvima.

Pomalo je tragikomičan položaj raznih partijskih direktora za koje su vođa i “partija” procijenili da se nisu dovoljno zalagali u izbornom procesu. Isti oni koji su do juče aplaudirali vođi i od njega pravili idola, sada su predmet osude i svakodnevnih smjena od strane istog. Treba li ih žaliti? O realizaciji predizbornih prijetnji i postizbornoj “sječi” nepodobnih i nedovoljno podobnih slijedi nastavak.

Autor: Impuls

 

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU