5a3994b13cd94.image

foto: Google

Poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, demokratski organi vlasti i pravične procedure, jednakost svih građana pred zakonom, pluralističko društvo, sve to inspirisano Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, te Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda načela su Ustava BiH i njenih entiteta. Na tim načelima utemeljeni su i zakoni, ali svakodnevnica potvrđuje tezu da papir sve trpi.

piše: Gordana Katana

U bh. entitetu Republika Srpska demokratije svakim danom sve je manje. Njen razvoj započet nakon okončanja rata ma kako sporo se odvijalo trajao je tek jednu deceniju i to uglavnom zahvaljujući angažovanju međunarodne zajednice. Kako je pažnja nad BiH slabila, a Ured visokog predstavnika, odnosno Vijeće za provedbu mira procijenilo da je neophodno lokalnim vlastima prepustiti odgovornost za nastavak razvoja društva tako su se i demokratski procesi i procedure počeli sve očiglednije zamjenjivati vladavinom nezakonja. Od 2006. godine i dolaska na vlast SNSD-a na čelu s njenim liderom Miloradom Dodikom demokratija i na njoj temeljene institucije u retrogradnom su procesu i sve bliže sunovratu.

Lažna briga

Krijući se iza zaštite srpskih nacionalnih interesa, „slova, a ne duha Dejtonskog mirovnog sporazuma“, kako to do u beskraj ponavlja Dodik, odnosno navodnog očuvanja RS, a protiv pokušaja njenog ukidanja unitarizacijom BiH, vlast sistematski nastoji ograničiti razvoj pluralističkog društva, ugušiti slobodu govora, javno izražavanje nezadovoljstva. Za posljedicu tog i takvog stanja, danas imamo jedan od najrigoroznijih zakona o javnom okupljanju. Cilj zakona je preduprijediti iskazivanje nezadovoljstva građana pred institucijama, gurnuti ih na gradske margine i time po svaku cijenu umanjiti njihov značaj u javnosti.

Ovako stanje ne treba da čudi ima li se u vidu činjenica da je vlast koju je RS imala u periodu 2014.- 2018. godina bila osnovana na institucionalizovanoj korupciji, odnosno besramnom kupovinom narodnih poslanika u Narodnoj skupštini kojima je osovina SNSD- DNS – SP osigurala parlamentarnu većinu. Nakon toga uvođenje policije naoružane dugim cijevima, kojima je osiguran neometan rad parlamentarne većine (septembar 2017. godine), ma kako to bio najočitiji primjer gaženja demokratije i na njoj zasnovanih institucija sveden je na nivo „incidenta“. „Incidenta“ koji je u javnosti osuđen, ali ne i sankcionisan. Sankcije nije mogao ko da izrekne. Jer naoružana policija, u parlament je ušla uz saglasnost njenog predsjednika.

„Strani plaćenici“

Kada represija uđe u same institucije sistema onda ne treba čuditi da će se pod njenim udarom naći i nevladine organizacije i to one koje svoj angažman zasnivaju na razvoju pluralnog društva, temeljnih ljudskih prava, suočavanja s prošlošću i kulturi sjećanja, raskrinkavanju povijesnog revizionizma, promociji prava manjina, LGBT populacije. Iako nevladinom sektoru rad nije institucionalno zabranjen, pritisak koji se na njegove aktivistice/aktiviste vrši je kontinuiran. Vlast za to koristi svoje megafone, medije koji još samo u svom imenu nose etiketu javnih. Koliko smo daleko od demokratije najbolje svjedoči način izvještavanja javnog servisa RS-a, RTRS-a. Već niz godina po diktatu vlasti na čela i leđa aktivista/aktivistica stavlja se meta. Optužbama da su „strani plaćenici i domaći izdajnici“. Neutemeljenim tvrdnjama da svaka njihova aktivnost u pozadini ima pripremu obojenih revolucija, ataka na RS, srpski narod... Stoga je sasvim izvjesno da će prijetnje o uvođenju zakona o kontroli finansiranja NVO sekora i nezavisnih medija, izrečene u toku ovogodišnje izborne kampanje, po konstituisanju izbornih pobjednika, a riječ je o onima koji i sada vlast obnašaju, biti promptno provedene u djelo.

U ništa boljoj situaciji nisu ni oni mediji koji nisu pristali da budu trbuhozborci vlasti i koji stoga plaćaju visoku cijenu samo zato što svoje izvještavanje nastoje zadržati u okviru profesionalnih i etičkih standarda. Ugušiti svaku kritičku misao, svaku javno izgovorenu riječ imperativ je vlasti. Koja zapravo nije vlast nego režim. Cijenu biti drugačiji, vlastitim očima i glavom promišljati svijet oko sebe, pojedinci su već platili. Poput novinara Vladimira Kovačevića. Napadnutog, pretučenog. A nalogodavci koji su momke s palicama i šipkama na njega poslanim ostat će, dok je ove i ovakve vlasti, nepoznati.

Kao što će ostati „nepoznanica“ ko je i zašto spisateljici i pjesnikinji Tanji Stupar Trifunović onemogućio da svoje stihove govori na otvaranju Kočićevih dana u Banjaluci ovog ljeta.

Javno, a stranačko

Koliko god kritika možemo uputiti na račun (ne)djelovanja opozicije ostaje nepobitna činjenica da zbog nemogućnosti demokratske kontrole ista nije imala ravnopravne uvjete za vođenje izborne kampanje. U društvu u kojem građani prihvataju da se kupuju novcem koji sami ulažu u rad institucija, u kojem se javna dobra i javni resursi koriste za stranačke promocije, u kojem se javna preduzeća koriste za stvaranje partijskih armija glasča šanse za pobjedu onih koji te resurse nemaju su minimalne.

Diskusr vlasti postala je antidemokratija i nezakonje. Na taj diskurs građani su godinama ostajali nijemi. Zato je moguće da se istraga o ubistvu jednog mladića vodi duže od šest mjeseci, a da se jedva i miče s mrtve tačke. Istina, Banjaluka se upravo zbog te besmislene smrti probudila iz dvodecenijske letargije, u kojoj je nedemokratiju prihvatala ponizno, spuštene glave i savijenih leđa.

Banjluka se jeste trgnula. No rezultati izbora koji su upravo okončani porazni su za demokratiju. Na njima je većina u RS-u odlučila da prihvati diskurs vlasti. Opredjeljujući se, još jednom, treći put za redom, za svoje tlačitelje.

Autor: Impuls

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU