Izbori za HS 2015

Gotovo tri decenije od uvođenja višestranačkog sistema u Bosni i Hercegovini stiče se utisak da građani u velikom broju nisu svjesni da li na izborima biraju one koji će biti njihovi legitimni predstavnici i zastupnici njihove volje ili gospodari koje će slaviti kao idole i koje će bezpogovorno slušati.

piše: Miljan Kovač

Bez obzira na apsurdnost situacije da je nekome, u ovom slučaju građanima, gospodar onaj isti koga su ti građani izabrali, činjenica da ovakvo shvatanje „demokratije“ preovladava u ovoj zemlji je poražavajuća i svjedoči koliko ovdje građansko društvo nije izgrađeno.

Ova poražavajuća činjenica primjetna je i u svakodnevnoj korelaciji između pojedinca i predstavnika vlasti, makar taj što predstavlja vlast bio najobičniji šalterski službenik, sekretarica ili posilni u nečijem kabinetu.

Prije tri godine sam telefonom pozvao Kabinet predsjednika Republike Srpske, s namjerom da provjerim da li su stigla moja pitanja za Milorada Dodika, koja sam poslao e-mailom. S druge strane mi se javio ljubazni službenik koji mi je odgovorio da je „koleginica koja provjerava poštu trenutno odsutna, pa da pozovem poslije“. Poslije toga dana niko mi se nije javljao na telefon. Zvao sam sutradan. Prepoznadoh isti muški glas od juče, ali ovaj put vrlo drzak i neljubazan. „Šta hoćete, mi ovdje radimo, nemamo drugog posla nego samo da provjeravamo e-mail, dosadni ste...“. Odgovorio sam mu: „Gospodine, vrlo ste neljubazni s obzirom koliko Vas plaćamo“. „Ko me plaća?“ pitao je ljutito. „Ja, gospodine, ja Vas plaćam, i ne samo ja već svi građani ove zemlje s obzirom da platu dobijate iz budžeta Republike Srpske“. Spustio je slušalicu, a ja sam pitanja poslao poštom, preporučeno.

Koliko su građani zaista svjesni odnosa na relaciji građanin – onaj ko dobija platu iz budžeta, bez obzira da li se radi o potrčku u predsjedničkom kabinetu, ministru, predsjedniku, premijerki....

To pitanje je vrlo aktuelno baš sada u vrijeme predizborne kampanje kada se, naročito po selima, nasipaju i asfaltiraju putevi, renoviraju domovi kulture, postavlja ulična rasvjeta, a narod se do zemlje klanja i zahvaljuje političarima koji su im „to napravili“, kao da javne radove finasiraju iz vlastitog džepa!?

Još se prepričava anegdota kako je na obećanja jednog političara na predizbornom skupu u nekom selu, da će ako glasaju za njega sve asfaltirati, jedan seljanin zavapio: „Nemojte, molim Vas, pa gdje ćemo sijati kukuruz“!

I zaista, postavlja se pitanje da li ljudi uopšte razumiju da ih vlast ne časti iz svog, nego iz njihovog, narodnog džepa (budžeta)? Za odgovor na takvo pitanje nije potrebno nikakvo sociološko istraživanje – odgvor je vidljiv na terenu gdje prosječan glasač glasa za onoga ko mu je asfaltirao put, doveo vodu ili u najgorem slučaju dao 30-50 KM za glas.

Nije to problem samo u odnosu na aktuelnu vlast – problem je što ogroman broj građana na isti način posmatra i opoziciju, koja se takođe trudi kopirati vlast u obećanjima šta će narodu ili štaviše pojedincima lično pokloniti iz narodnog džepa.

Osim toga obećavaju se, a ta obećanja se čak često i ispunjavaju, radna mjesta za člana porodice u administraciji ili u javnim preduzećima, ukoliko ta porodica i njihova šira rodibina, komšije i prijatelji daju glasove za određenu političku opciju. Niko, a pogotovo oni željni da se dokopaju posla, ne postavlja pitanje ko će i odakle platiti toliku administraciju i šta će biti sa javnim preduzećima preopterećenim viškom radne snage. Primjer su propale „Željeznice RS“, gdje je prema nekim podacima zaposleno preko 3000 radnika viška! Uglavnom, putem stranačkog zapošljavanja. Slična sudbina čeka i elektroprivredna preduzaća koja su već u gubicima. U pojedinim opštinama u BiH ima više zaposlenih administrativaca nego u vladama nekih manjih, ali razvijenih evropskih država.

Ko je krivac za to što građanska svijest u ovoj zemlji još nije na tom nivou da većina shvati da joj oni koje su oni birali da budu vlast ne smiju biti „gospodari“, nego „sluge“ i da uloga vlade nije da bude „sila nad narodom“, već da mora biti u službi građana, pitanje je na koje nije lako dati odgovor. U suštini, zatajili su svi, i civilni sektor i političke partije i mediji... Nekima takvo stanje „kolektivne nesvijesti“, zapravo, i odgovara, jer nije lako manipulisati narodom, koji shvata da je on država, a ne pojedinci na čelu institucija vlasti.

Autor: Impuls

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU